‘Kakav sam bio igrač, takav sam i trener – uporan i željan znanja do iznemoglosti’

'Meni je to stvarno ispalo impresivno. Još dok sam igrao u Hajduku i bio uspješan protiv Dinama, nisam u Zagrebu  čuo negativan poklič o sebi. Kasnije sam igrao za Dinamo i to nerijetko protiv Hajduka, a ni u Splitu nisam čuo da bi me itko povrijedio, omalovažio. Sretan sam zbog toga, zacijelo to znači da su ljudi u meni prepoznali ono životno i sportsko poštenje, jer sam  uvijek i gdjegod bi igrao - davao sve od sebe.  Bio sam pravi profesionalac i nisam se razmetao izjavama. Poštovao sam svaku sredinu u kojoj sam igrao, a navlas isto je bilo kada sam nastupao za inozemne klubove. Evo, i danas svako malo dolazim u Split, a živim u Zagrebu i uvijek sam prekrasno dočekan. Bez obzira na veliki rivalitet Hajduka i Dinama nikad nisam osjetio ni najmanju neugodnost, vjerujte mi...'

Bio je omiljen gdjegod je igrao. Nikad, baš nikad od suparničkih navijača nije mu upućena pogrda. Profesionalac od glave do pete, silno talentiran i uporan napadač igrao je za dva najveća hrvatska kluba, Dinamo i Hajduk, te za brojne europske momčadi i svugdje je ostavio sjajan dojam. Da, to je Ardian Kozniku,  Albanac s Kosova koji je postao legenda hrvatskog nogometa. I kada bi postojao Zid slavnih hrvatskog nogometa, on bi sigurno imao na njemu pravo mjesto.

Danas je Ardian Kozniku smiren obiteljski čovjek i nogometni trener, k tome i krasan sugovornik koji nogomet zna u dušu i uopće ne sumnjamo da će sve svoje krasne igračke karakteristike pretočiti i u uspješnu trenersku karijeru, uspješnu baš toliko koliko mu je uspješna bila i igračka karijera.

Rođen je u listopadu 1967. u Đakovici, gdje je počeo trenirati nogomet kao dječačić u lokalnom Vlaznimiju. Kao 19-godišnjaka angažirala ga je Priština, a 1990., nakon pomnog praćenja, angažirali su ga iz splitskog Hajduka. Tamo je u četiri sezone pružao fantastične partije i pomogao Hajduku da dođe do prvog naslova prvaka Hrvatske. Za Hajduk je odigrao 190 utakmica i postigao 69 pogodaka, te osvojio zadnji odigrani jugoslavenski kup (1991.), zatim hrvatsko prvenstvo 1992. i 1994. te kup 1993. godine. Bio je znan jer je često bio strijelac odlučujućih pogodaka, a sa svojom upornošću i željom brzo se prometnuo u ljubimca navijača.

Njegove ige u Hajduku primjetili su u francuskom Cannesu i ubrzo je osvanuo na francuskoj rivijeri, na Azurnoj obali. Došao je i poziv od Ćire Blaževića za hrvatsku reprezentaciju, pa je Kozniku debitirao u prijateljskom dvoboju protiv Slovačke u Bratislavi. U kvalifikacijskoj utakmici protiv Litve postigao je i zgoditak, a bio je i među 22 “vatrena” koji su osvojili povijesnu brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Kao član reprezentacije 1998. dobitnik je Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”.

Nakon  nekoliko sezona u Francuskoj, te jedne na Cipru gdje je u prosjeku postizao više od jednog gola po utakmici, vratio se u Hrvatsku i došao u tadašnju Croatiju, gdje je opet bio uspješan strijelac. Nakon osvojena dva prvenstva nakratko je prešao u austrijski FC Kärnten, a potom završava bogatu karijeru u drugoligaškom Hrvatskom dragovoljcu.

U lipnju 2007. godine Ardian Kozniku izabran je za predsjednika Hrvatskog saveza za skokove u vodu, a na to mjesto došao je kao dobar poznavatelj tog sporta prateći višegodišnji sportski razvoj kćeri Diane, jedne od najvećih nada tog sporta u Hrvatskoj.

Gdje je danas i što radi Kozniku?

– Sada se odmaram, trenirao sam prošle sezone  Škendiju iz Tetova, osvojili smo treće mjesto. Sada čekam novi angažman, ponuda imam, vidjet ćemo što će se iskristalizirati. Ne bojim se raditi ni sam, ni kao pomoćnik nekom renomiranom treneru. Imao sam sjajno iskustvo u  Škendiji, vidio sam i osjetio da svugdje u svijetu ima dobrih talenata, pravih igrača i vjerujem da će se to uskoro pokazati i u  makedonskom nogometu. Kako je došlo do tog angažmana? Čuo sam da su u Škendiji željeli i Asanovića i Prosinečkog, pa su došli do mene, a kako znam albanski jezik, imao sam malu prednost. I bilo mi je baš drago što sam tamo proveo vrijeme. Igrali smo u pravoj atmosferi, uvijek pred punim tribinama, Tetovo stvarno voli svoj klub…

Tetovo  je grad u kojem mahom žive Albanci. Jeste li i vi u nogometu bili svjedoci međunacionalnog trvenja dok se igrala makedonska liga?

– Mi smo sportaši i malo drukčije gledamo na to. U momčadi sam imao osim albanske većine i 6-7 Makedonaca, dvojicu Bugara, a bio je s nama i hrvatski nogometaš Bojan Vrućina… I nikad nikakvih problema nije bilo. Istina, postoje situacije u političkom životu Makedonije koje nisu poželjne, no mi sportaši se znamo izdignuti iznad toga.

Uspijete li pratiti Hrvatsku nogometnu ligu? Jeste li zadovoljni s razvojem  prvoligaškog natjecanja od deset klubova s četverokružnim sustavom igranja?

– Održavanje i napredak Lige od 10 klubova je ugodno iznenađenje. Čini mi se da se svake godine igra sve bolje i bolje, a mladi igrači brže napreduju jer imaju veći broj teških, ali ravnopravnih utakmica. Dinamo je i dalje neprikosnoven, ali ga ostali stižu, napose Rijeka. Jedini problem je onaj financijski. Većina klubova u ovoj krizi bori se s novčanim problemima i to svakako ima utjecaja na njihovo stagniranje. Ligi nedostaje još samo goropadni Hajduk i to bi onda bilo natjecanje za polizati prste.

Kako bi kao bivši Hajdukov nogometaš gledate na situaciju u tom klubu?

– Hajduk je uvijek bio, jest i bit će veliki klub. No, i Hajduk se kao mnogi drugi zbog financijskih problema oslanja pretežito na mlade igrače i potom ih sileom prilika prodaje prerano i zato nikako da ustali respektabilnu momčad.  Kada bi igrači poput Pašalića i ostalih duže ostali u klubu i Hajduk bi bio konkurent za prvaka. K tome Hajduk  uzima igrače bez odštete, a ti igrači nisu bolji od domaćih snaga. Ako se nekoga dovodi u momčad, onda mora biti bolji od svih drugih domaćih. Znam, kad sam ja došao u Cannes, morao sam gristi do iznemoglosti, samo da vide da sam bolji od ostalih. Nikad ne bih doveo nekoga tko je ravan našem igraču, a kamoli da je manje kvalitetan. Ma, neka i stoput bio besplatan! Drago mi je da se Hajduk konsolidira. Bio sam oduševljen nastupom splitske mladosti u nedavnom 1–1 derbiju protiv Dinama u Zagrebu.

Što biste preporučili Hajduku?

– Mene Hajduk nije u 1990. godini angažirao preko noći. Dvije godine su me pratili iz utakmice u utakmicu u Prištini, i tek kada su shvatili da sam bolji od onih koje imaju u momčadi, onda su me uzeli. Tako treba angažirati igrače. Hajduk uvijek ima nadarenu mladost i na tu mladost treba dovesti istinsko pojačanje, da se uz nekog novog, velikog igrača i ta mladost oslobodi. I da onda ostane duže u klubu, što bi i za klub bilo dobro, jer bi se povećala cijena tim mladićima i za veći novac bi ih klub prodao. Kada se igrači prerano prodaju,  ne postiže se dobra cijena. Dodao bih još nešto – volio bih da je i u Dinamu više domaćih igrača, čini mi se da neki od stranaca nisu uopće bolji od naših mladića.  To je to o čemu govorim.

Jedan od rijetkih nogometaša koji je igrao i u Hajduku i u Dinamu i nikad niste doživjeli neugodnosti ma s koje strane, za razliku od nekih poput Džonija, Jeličića, Kranjčara… Kako to objašnjavate?

– Meni je to stvarno ispalo impresivno. Još dok sam igrao u Hajduku i bio uspješan protiv Dinama, nisam u Zagrebu  čuo negativan poklič o sebi. Kasnije sam igrao za Dinamo i to nerijetko protiv Hajduka, a ni u Splitu nisam čuo da bi me itko povrijedio, omalovažio. Sretan sam zbog toga, zacijelo to znači da su ljudi u meni prepoznali ono životno i sportsko poštenje. Ja sam  uvijek, gdjegod bi igrao, davao sve od sebe.  Bio sam pravi profesionalac i nisam se razmetao izjavama. Poštovao sam svaku sredinu u kojoj sam igrao, a navlas isto je bilo kada sam nastupao za inozemne klubove. Evo, i danas svako malo dolazim u Split, a živim u Zagrebu i uvijek sam prekrasno dočekan. Bez obzira na veliki rivalitet Hajduka i Dinama nikad nisam osjetio ni najmanju neugodnost, vjerujte mi.

Kako zamišljate buduću trenersku karijeru?

– Ja sam mladi trener i bez obzira što imam iskustva rada s velikim trenerima i što puno toga znam – ja sam spreman i dalje usavršavati se. Zato i kažem, mogu klub voditi i sam, mogu biti i pomoćnik nekom pravom treneru, spreman sam na sve. Bitno je da nemam strah. Ne želim ići u niži rang natjecanja, zanimaju me prve lige i rad s pravim profesionalcima tako da mogu ostvarivati i svoje trenerske vizije. Završio sam i Nogometnu akademiju pri Hrvatskom nogometnom savezu. U razgovorima sam, pa ćemo vidjeti. Imam iza sebe finu igračku karijeru, znam jezike, školovan sam, a raditi sam uvijek volio. Ne, ne bojim se za sebe.

Koje trenere, i naše i svjetske, posebno cijenite?

– Kako ne voljeti Mourinha i njegov način postavljanja igre prema igri suparnika. Radio sam i s Ćirom Blaževićem, to je bilo fenomenalno iskustvo što se tiče psihološke pripreme momčadi. Sviđa mi se i kako radi Safet Sušić, sjećam se dobro i Ardillesa iz Dinama, i on je imao neke sjajne ideje. Od svakoga od njih možete ponešto naučiti. Puno toga piše u knjigama i valja ih štovati, no iskustvo koje imaju igrači iz utakmica Lige prvaka ili Svjetskog prvenstva, e, to ne piše u knjigama. Iskustvo kod sportaša je neprocjenjivo, a smatram da mi iskustva  najvećih događaja ne nedostaje.

Može li hrvatska reprezentacija prepuna izvrsnih igrača iz najvećih europskih klubova ponoviti sličan rezultat kao vaš naraštaj iz Francuske 1998. godine?

– Daj Bože, ali nisam siguran je li to moguće. Istina, naša reprezentacija prepuna je vrsnih nogometaša, ima i sjajnih mladih koji dolaze. Znate što je bitno kod tih velikih natjecanja, a dogodine je Europsko prvenstvo baš u Francuskoj? Kada bi izbornik imao sve te igrače baš tog trenutka u najboljoj formi i bez ozljeda, onda bi se mogao napraviti veliki rezultat. A što je veliki rezultat, pitamo se. Mislim da je veliki rezultat polufinale svakog velikog natjecanja. Kad se boriš za medalje, kad odlučuje samo jedna utakmica, kada možeš i do zlata ako ti se posreći, kao što smo i mi mogli u Francuskoj, ali nam je sreća u odsudnom trenutku okrenula leđa. Hrvatska reprezentacija jedna je od najboljih u Europi, nesumnjivo. No, za ostvariti uspjeh na velikom natjecanju moraju se posložiti i brojne druge okolnosti. Uglavnom, zadovoljan sam kako sada izgleda hrvatska nacionalna momčad i već se veselim svakoj sljedećoj utakmici.