Poznati Hrvat ubijen je brutalno zbog bicikla: Taj je bježao od novca i slave, a onda tragedija

Posljednjih dana tema je argentinskih medija jedan tamošnji nogometaš, hrvatskog podrijetla, a podsjećaju ga se, kako i ne bi, kad je bio veliki – idol. Mi ćemo se u ovom feljtonu podsjetiti lika i djela nenadmašnog igrača…

Bio je petak, 8, svibnja 2020. godine. Argentina je ostala u šoku. Bivši nogometaš hrvatskog porijekla Tomás Felipe Carlovich (Karlović), popularni “El Trinche” smatran jednim od najboljih igrača u povijesti Argentine, preminuo je u u bolnici u rodnom Rosariju od posljedica udarca u glavu.

“El Trinche”, kako mu je nadimak, nalazio se u induciranoj komi nakon što ga je na ulici napao jedan mladić, udario u glavu, a zatim mu ukrao bicikl. Napadnut je po noći blizu skromne kuće u kojoj se rodio prije 74 godine.

Baš ga jako vole

“Ubili su idola, fantastičnog igrača. Mitskog nogometaša jednog grada. Ubili su nogometnu baštinu Argentine koja je danas zavijena u tugu”, izvijestio je američki portal ESPN. Tisuće čitatelja i stanovnika Argentine šalju sućute, izraze tuge i ogorčenja. Carlovich je simbol nogometa u Rosariju, trećem po veličini gradu u Argentini, gdje se rodio i Lionel Messi.

Carlovich, sin hrvatskog vodoinstalatera, živio je u kući u kojoj se rodio kao najmlađi od sedmero djece. Uvijek je bježao od slave i novca a hvalili su ga velikani argentinskog nogometa Diego Maradona, César Luis Menotti, José Pekerman i Marcelo Bielsa.

Nogometna povijest silno je zanimljiva, obiluje pričama o znanim i neznanim junacima. Neki su igrači svojom nadarenošću i kvalitetom stekli svjetsku slavu, neki su postali mitovi, a neki su nažalost bili zanemareni, ostali su u srcima svojih najlojalnijih navijača. Argentinski nogometaš hrvatskog porijekla, Thomas Felipe Carlovich  prošao je kroz sve medijske i navijačke asocijacije, imao je i svjetsku slavu, postao je mit, a opet se može reći da je bio zanemaren.

Neki kažu da je najveći

Neki ga i danas smatraju najvećim svih vremena, većim i od sunarodnjaka Maradone. Da, toliko je bio dobar, nepredvidiv i samoživ. Jedno od sedmoro braće obitelji koja se doselila iz Hrvatske bio je legenda već za života.

Uostalom kada je pred kraj svoje karijere Diego Armando Maradona došao igrati u Rosario za Newells Old Boyse odmah je spočitnuo novinarima da ga ne zovu najboljim u gradu u koji je došao:

“Znate to i vi, najbolji na svijetu već je igrao u Rosariju, a to je bio čovjek po imenu Carlovich”. Pa, o kojem je to tipu riječ kada je o njemu tako uzvišeno govorio Maradona?

Dijete iseljenika iz Hrvatske

Riječ je o momku, dijetetu hrvatskih iseljenika stigli još prije Drugog svjetskog rata. Odrastajući u siromaštvu, svakodnevnoj borbi za preživljavanje u obitelji skromnih primanja Thomas Felipe Carlovich odmalena se sagradio kao osebujan tip sa svojim idejama i stavovima od kojih nikad nije odustajao.

A bio je nevjerojatno talentiran nogometaš. Ono što je naučio ganjajući skrpljene lopte pokazivao je na terenu gdje se s pravom loptom poigravao kao sa igračkom. Imao je nevjerojatne trikove s loptom, bio je pravi čarobnjak. Volio je potez, pa i potez viška, a publika je to obožavala. Zarana je postao obožavan od navijača Rosaria Centrala za kojeg je zaigrao kasnih šesdesetih godina.

Nije prošlo puno vremena a već se skrasio u drugom klubu iz Rosaria, grada iz kojeg su potekli Kempes, Batistuta, Messi, ali i Che Guevara… Bio je to Central de Cordoba, igrao je tako dobro da je na sveopće iznenađenje klub uveo u Drugu ligu. Već tada je bio obasut ponudama iz ostalih većih, bogatijih argentinskih klubova. Nije ga zanimala selidba…

Igrao kao čudo

“Ne odlazim iz Rosarija. Pa, kud bih ja iz Rosarija. Ne dolazi u obzir. Samo gube vrijeme obilazeći me”, govorio je novinarima. Igrao je tako u Drugoj ligi, razvaljivao, a stručnjaci su se snebivali kako jedan takav igrač nema želje za napretkom u jačoj konkurenciji.

I onda se u proljeće 1974. godine dogodila strašna scena. Koja se još i dan-danas prepričava u Argentini. Tada je za života, igračke karijere Thomas Felipe Carlovich postao mit.

Ovako je to bilo. Reprezentacija Argentine pripremala se za nastup na svjetskoj smotri u Njemačkoj 1974. godine i igrala je prijateljsku utakmicu u Rosariju protiv reprezentacije Rosarija, koju su sačinjavali najbolji igrači klubova iz tog grada. Naravno, tu je bio i Carlovich.

Nezapamćene predstave

I dijete hrvatskih iseljenika priredilo je nezapamćenu predstavu, vrtio je argentinske reprezentativce oko sebe, prolazio kroz njih poput noža kroz putar. Zabijao, asistirao i na poluvremenuje bilo 3-0 za reprezentaciju Rosarija protiv najbolje reprezentativne argentinske postave. Šok je bio potpun, a na tribinama podsmijeh prema argentinskim izabranicima. Imao je svoj osebujan potez Carlovich, u jednoj akciji uspijevao je svom čuvaru po dvaput provući loptu kroz noge. Navijači su divljali od adrenalina.

Posramljena argentinska reprezentacija postala je predmet sprdnje i njen izbornik Vladislav Cap zamolio je ljude koji su vodili reprezentaciju Rosarija da u drugom poluvremenu ne zaigra Carlovich. Bilo je tu svađi i prepirki, naposljetku je Carlovich zamijenjen, a na tribinama delirij. Zbog bijesa navijača koji su željeli gledati Carlovicha. Do kraja, Argentina je tek uspjela ublažiti poraz jednim pogotkom. A ljudi iz Argentinskog nogometnog saveza došli su do Carlovicha i priputali ga bi li se priključio argentinskoj reprezentaciji…

“A gdje vi to idete. U Njemačku”? “Da, na Svjetsko prvenstvo”; odgovorili su mu”. Carlovich je otpovrnuo: “Ne idem vam ja nigdje iz svoje kuće, grada i kluba. Do viđenja”! “Ali, gospodine Carlovichu, nudimo vam sve što hoćete”, nisu se dali iz argentinskog Saveza.

Mogao je otići bilo gdje

“Ništa od toga, ljudi moji. Ja sam već dogovorio ribolov s prijateljima ovih dana, na rijeci Parani”, zaključio je Carlovich razgovor. Počele su dolaziti i ponude iz inozemstva. Pročulo se za igrača “kakvog svijet nije vidio”. Uvijek bi razgovori završavali na isti način. Carlovich bi uvaljivao svakome – cipelu.

“Dođite vi u Rosario pa osnujte klub, ja iz svog grada ne idem nigdje”. Došla je ponuda i iz njujorškog Cosmosa dok su u njemu igrali Pele, Beckenbauer i Chinaglia… “U New York da idem? Pa, vi niste normalni”!

U rijetkim intervjuima objašnjavao bi svoje stavove: “Mogao sam otići bilo gdje. Stalno su me obilazili. Međutim,  igrati za Central Cordobu za mene je bilo kao da igram za Real Madrid”. Danas bi ga proglasili retardiranim. Bilo je to vrijeme nogometne romantike, ne znamo je li danas tako nešto moguće. A ako bi i bilo moguće takvog tipa proglasili bi – retardiranim.

‘On je bio čudo’

Istina je da je i Carlovich volio život, druženje s prijateljima, gostionicu, izlete u okolici Rosarija, šetnje dugim plažama rijeke Parane. Imao je svoj “đir” kojeg nikad nije napustio. Pa, ni danas kada zna trenirati neke od klubova iz Rosarija.

O Thomasu Felipe Carlovichu mnogi su pričali bajke. Tako i Jorge Valdano, bivši nogometaš madridskog Reala i strijelac na asistenciju Maradone u finalu svjetske smotre u Meksiku 1986. godine protiv Zapadne Njemačke:

“On je bio čudo. Romantik, a tako dobar nogometaš. Takvog igrača svijet više neće vidjeti. Jer, to je nemoguće u današnjem komercijaliziranom svijetu”. Neki tvrde “da je on najbolji igrač kojeg je svijet  ikada vidio”, riječi su to trenera Josea Pekermana.

Bolje trikove od Messija

A znate li što je rekao Cesar Luis Menotti koji je odveo argentinsku reprezentaciju 1978. godine do naslova svjetskog prvaka. “Nisam gajio iluzije da ću ga privoliti da zaigra za reprezentaciju. Ali, za njega mogu reći da ima onaj gen kojeg imaju najbolji igrači iz Rosarija, a što ga ima i Lionel Messi. To je to, ali bolje trikove od  Messija imao je Carlovich”.

Njegova atraktivnost išla je toliko daleko da su ga plaćali dodatno kada bi tijekom utakmice suparniku progurao loptu  kroz noge. Za to se specijalizirao, lopta kroz noge, pa pričeka, pa još jednom i onda bijeg na krilo i asistencija ili pogodak. Do 1982. godine igrao je za Central de Cordoba, potom je zaigrao još za Colón de Santa Fe i Independente Rivadavia.  Igračku karijeru završio je 1986. godine.

Kada su ga pitali o tajni vladanja loptom skromno bi uzvratio: “To sam naučio kao dječak, lopte su bile od krpe, a tereni grbavi. Kada svladaš tehniku s loptom i dobiješ potom pravu loptu i ravan teren sve ide samo od sebe”.

Stjepan je drmao Hrvatskom: ‘Ma koga si ti to ubio Vidoševiću, ako si branitelj dragovoljac?’

I sjedio je na lopti

Znao je tijekom utakmice i sjesti na loptu. Tvrdio je da to nije bilo omalovažavanje suparnika. “To bih sam sebi uzeo predah. Ja sam naučio tako igrati u djetinjstvu, nisam to mogao u sebi promijeniti kada sam bio u profesionalnom nogometu”.

Kad su ga moderni novinari pitali zašto nije “brendirao” svoje ime i nogometno umijeće Carlovich je ljutito uzvratio: “Što sam ja znao što je uopće – brand. Ja sam ostavio trag iza sebe, a brand je glupost”. No, bio je jako sretan kada su ga uspoređivali s Maradonom: “Igramo bolje lijevom nogom, zato imamo taj faktor iznenađenja u nastupu”.

Dugogodišnji kapetan argentinske reprezentacije, svjetski prvak iz 1978. i 1986. godine, Daniel Pasarella govorio je o Carlovichu: “To je bio najbolji igrač kojeg sam vidio. Htio sam da budem poput njega”.

Volio se zabavljati

Njemu je profesionalan nogomet bio dosadan. Carlovich se volio zabavljati dok je igrao, a to je znalo izluđivati trenere. Milovao je loptu nogom, driblao je poput velemajstora, ali je znao stati kada bi se to najmanje očekivalo. Otplovio bi negdje sa svojim mislima. Mnogi misle da ga nikad nije vodio pravi trener kako bi iskoristio njegov raskošni potencijal. A danas se tvrdi da je  Carlovich bio predodređen da bude jedan od najvažnijih igrača argentinskog nogometa.

“Možda je njemu pravi, profesionalan nogomet pomalo dosadan. Tu bi mogla biti tajna”, kazao je Miguel Brindisi, jedan od argentinskih nogometnih legendi.

Kao čovjek srednje dobi uživao je u malim stvarima baš kao i nekad dok je bio igrač. Kartanje, gostionica, ribolov, druženje s prijateljem Vascom Artolom koji ga je naučio kako baratati s loptom.

“Lijepo mi je, to je to što želim”, odgovarao je Carlovich. I kada su ga pitali zašto se nije usudio otići dalje, u veći klub, reprezentaciju, bilo gdje, pričao je: “O meni je toliko toga rečeno, ali mnogo toga nije bila istina. Istina je samo jedna. Ja nikad nisam želio otići iz svoje kuće, kuće svojih roditelja imigranata, nisam htio otići od svojih dobrih susjeda, bara u kojem sam provodio vrijeme, nisam htio napustiti svoje prijatelje, rijeku, nisam htio napustiti sebe kao dječaka i svoje djetinjstvo”!

Kakav lik!