Kako će izgledati međuzvjezdani ratovi? Nad ova tri scenarija ćete se zamisliti

U znanstvenoj fantastici međuzvjezdani ratovi predstavljaju fascinantnu temu koja potiče maštu ljudi već desetljećima. Ta konceptualna ideja osvaja umove ljubitelja toga žanra te inspirira umjetnike diljem svijeta.

Bilo da je riječ o književnosti, filmu ili televiziji, priče o interstelarnim sukobima često se fokusiraju na epske bitke između različitih svjetova, civilizacija i vrsta.

Dva najpoznatija primjera jesu franšize “Zvjezdane staze” (Star Trek) Genea Roddenberryja, koja traje od 1966., i “Ratovi zvijezda” (Star Wars) Georgea Lucasa, koja pak traje od 1973. godine.

Velike udaljenosti

Obje su franšize postale globalni fenomen te su utemeljile standard za prikazivanje svemirskih bitaka na velikom platnu. “Ratovi zvijezda” kombiniraju elemente epske “space opere“, borbe dobra i zla, te spektakularne vojne strategije u svemirskom okruženju, dok je u “Zvjezdanim stazama” stavljen jak naglasak na etička pitanja i političke odnose u intergalaktičkoj federaciji.

U svijetu književnosti djela poput “Enderove igre” (1985.) Orsona Scotta Carda ili “Hyperiona” (1989.) Dana Simmonsa također istražuju ideju međuzvjezdanih ratova, donoseći dublje analize društva, moralnosti i tehnološkog napretka unutar konteksta svemirskih sukoba.

Na koncu, suočavamo se s izazovom izvedivosti takvih scenarija unutar granica poznate fizike. Postavlja se pitanje: Koje bismo prirodne zakone morali savladati kako bismo vodili rat s drugim civilizacijama?

Jedan od ključnih izazova jest putovanje na golemim kozmičkim udaljenostima. Metode koje su nam danas poznate, poput raketa s ograničenom količinom goriva, nisu praktične za međuzvjezdane razdaljine. Zapravo, ne bi nam odviše pomogao ni razvoj bržih letjelica na nuklearni ili ionski pogon.

Najpoznatije primjere futurističkog putovanja brzinama većima od brzine svjetlosti opet možemo naći u znanstvenoj fantastici.

Nužna je brzina

U “Zvjezdanim stazama” takav se pogon naziva “warp“, u Ratovima zvijezda “hyperspace“, a u franšizi “Farscape” (1999. – 2003.) Rockneja S. O’Bannona naziva se “starburst“. U načelu, sve se te tehnologije svode na savijanje prostorvremena, što predstavlja elegantno rješenje za dobar film ili seriju. No stvarnost je nemilosrdna, čemu svjedoči i drugi izazov – komunikacija.

Svjetlost putuje određenom brzinom, a zvijezde su često udaljene stotine ili tisuće svjetlosnih godina. Kako bi se vojske koordinirale ili dobivale informacije u realnom vremenu, trebali bismo razviti tehnologiju prijenosa informacija bržeg od svjetlosti.

Nadalje, trebali bismo riješiti pitanje resursa. Ratovanje na međuzvjezdanim razdaljinama značilo bi suočavanje s ograničenim resursima u svemirskim sustavima. Kako bi se opskrbile vojne snage, trebalo bi pronaći održive izvore energije, hrane i materijala izvan Zemlje.

Ipak postoje neke ideje. Za potrebe ovog članka, zamislit ćemo scenarij u kojem nam je izvanzemaljska civilizacija objavila rat. Kako bi izgledao taj sukob?

Zamislimo da se naši neprijatelji, nazovimo ih “Orioncima”, nalaze na nekom egzoplanetu koji kruži oko zvijezde udaljene 42 svjetlosne godine od nas. Tehnološki su se razvili netom prije nas i taman kada smo mi kanili zagospodariti svojim svemirskim susjedstvom i hrabro krenuti “kamo nitko nikada išao nije”, oni su nas odlučili zaustaviti u tome. Pritom imaju mnogo napredniju tehnologiju. Štoviše, oko svoje matične zvijezde uspjeli su izgraditi “Dysonovu sferu” ili “roj”, megastrukturu koja se sastoji od sustava satelita koji orbitiraju oko zvijezde, tako da je potpuno okružuju i konzumiraju većinu energije koju ona zrači, nazvanu po američkom teorijskom fizičaru Freemanu Dysonu (1923. – 2020.) koji ju je opisao još 1960. godine. Blago Orioncima, sad imaju gotovo neograničen izvor energije.

Unatoč tomu, ni njima nije lako izvesti napad na Zemljane. Međuzvjezdani rat ipak je težak. Crta bojišnice, taktika i logistika besmisleni su u takvim razmjerima. Također, borimo se i kroz vrijeme. Proći će desetljeća prije nego što doznaju je li nas njihovo oružje pogodilo. Slanje invazijske flote također je uzaludno. Čak i da Orionci putuju gotovo brzinom svjetlosti, putovanje do Zemlje trajalo bi desetljećima ili čak stoljećima, a ljudi bi imali dovoljno vremena za pripremu. Što onda uopće mogu učiniti?

Dok pisci znanstvene fantastike mogu pustiti mašti na volju, inženjeri i znanstvenici ipak nemaju tu slobodu. Stoga ćemo prikazati tri – teoretski realna – futuristička oružja koja bi nam mogla pokazati kako će doista izgledati “ratovi zvijezda” jer imaju znanstvenu osnovu. Prvo od njih nazvat ćemo – zvjezdani laser.

Ovaj hrvatski kralj nosio je prsten s magijskim zapisom: Stručnjaci ga nikad nisu dešifrirali

Uništeno čovječanstvo

Kada bi Dysonov roj naših neprijatelja Orionaca prikupio svega 1 posto zvijezdine izlazne energije, oni bi prikupili kvadrilijun (10²⁴) vata snage, što je 50 milijarda puta više od sveukupne energije koju generira cijelo čovječanstvo. Da bi izgradili zvjezdani laser, Orionci bi morali pretvoriti cijeli Dysonov roj u kolektivni fokusni element širok milijun kilometara. Takav bi laser mogao pogoditi objekt udaljen čak dva milijuna svjetlosnih godina.

Kada bi ispalili zraku goleme energije na nas, raspršivanje svjetlosti na komadićima prašine i plina na njezinu putu učinilo bi je jasno vidljivom na nebu – gigantska zelena zraka nalik na cijev. Začudo, čak ni brzina svjetlosti nije nešto spektakularno na intergalaktičkoj razini. Zraka će putovati desetljećima, pri čemu će tu i tamo naletjeti na međuzvjezdanu prašinu ili pokoji asteroid. A kada napokon stigne, bit će prekasno.

Nakon 42 godine, stići će bez upozorenja. Ljudi će primijetiti čudan zeleni sjaj na nebu, a u sljedećem treptaju oka više neće postojati.

Zraka će izloženu polovicu planeta spaliti intenzitetom energije tri milijuna Sunaca. Svi oceani u sekundi će ispariti, požari će poharati kopno, a za pet minuta Zemljina će se kora već istopiti u more lave.

Tek 42 godine poslije, tj. 84 godine od ispaljivanja zrake, Orionci će znati je li njihov napad bio uspješan. Čudan neki rat…

Drugo spekulativno oružje nazivamo – relativistički projektil. Pristup je sličan, no ovaj put će Orionci iskoristiti svoj Dysonov roj za ispaljivanje “superrakete” koja se kreće gotovo brzinom svjetlosti.

Ta vrsta oružja zahtijeva gomilu vrlo opasnog materijala – antimaterije, “zlog blizanca obične materije”. Mi smo dosad uspjeli proizvesti tek nekoliko nanograma antimaterije, no Orionci bi je mogli proizvoditi u industrijskim razmjerima. Kada se materija i antimaterija pomiješaju, one se poništavaju, što se manifestira ogromnom eksplozijom koja oslobađa gama-zrake i plazmu.

Evo što je Dijete Isus reklo svećeniku kad ga je vidio da mahnito čisti! Znakovita poruka malog Isusa

Superbrzi projektil

Relativistički projektil izgledao bi kao superbrza raketa, veća od nebodera. Na dnu je zvonolika magnetska mlaznica širine 100 m, a nad njom je 250 katova ispunjenih materijom i antimaterijom, spremnima da se međusobno ponište. Na gornjem katu nalazi se projektil mase 300 kg, otprilike veličine čovjeka. Od mikrometeoroida raketa je zaštićena “Whippleovim štitom” koji se sastoji od višeslojna pokrova.

Kako bi bili sigurni da će nešto pogoditi, zamislimo da su Orionci ispalili tisuću projektila na Zemlju.

Uz ekstremnu količinu energije koju oslobađaju reakcije materije i antimaterije, projektili se ubrzavaju do 99,999.999.6 posto brzine svjetlosti. Efektivno imaju beskonačan domet jer nema ničega što bi ih moglo usporiti. Pogodit će nas samo nekoliko dana prije no što ugledamo bljesak njihova ispaljivanja. Do te razlike dolazi jer su ipak 0,000.000.4 posto sporiji od svjetlosti. Ono što je sigurno: ne bi bilo dovoljno vremena za pripremu obrane.

Svaki relativistički projektil sadrži kinetičku energiju asteroida koji je pobio dinosaure prije 66 milijuna godina, tako da je dovoljno da nas pogodi samo jedan. Nijedan od njih ne bi pogodio tlo, ali bi eksplodirao na rubu Zemljine atmosfere toliko jako da bi intenzivni plavi bljeskovi doslovno zapalili nebo. Vatrene kugle veličine kontinenta padale bi na površinu spaljujući i drobeći sve u prah više puta, sve dok ne ostane ništa osim ruševina i dima.

Treće futurističko oružje nazvat ćemo “ultrarelativistički elektronski snop“. Nešto slično već imamo, ali u mnogo manjim razmjerima. Mali ubrzivači čestica služe za gađanje hrane kod tvorničke prerade kako bi uništili bakterije i učinili je sigurnom za jelo. Ubrzivači emitiraju elektrone u hranu s energijom sličnom zračenju iz nuklearnih reakcija, što nije dovoljno za uništenje hrane, ali jest smrtonosno za bakterije.

Glavni izazov učinkovitosti elektronskog snopa jest – domet. Elektroni su negativno nabijene čestice, što znači da ne žele ostati jedne blizu drugih. Uobičajena elektronska zraka brzo bi se raspršila i postala posve bezopasna.

Nadnaravno biće ‘zaposjeda’ špilje na otoku Braču: ‘U noći često čujemo njegovo čudno hukanje’

Smrtonosna zraka

Kako bi tomu doskočili, Orionci su napravili “ultrarelativistički” elektronski snop koji elektrone mora ubrzati do 99,999.999.999.999.999.999.999.999.998 posto brzine svjetlosti. To je mnogo brže i od tzv. OMG čestice, najbrže poznate kozmičke zrake, otkrivene 1991., čija se energija procjenjuje na oko 3,2 x 10²⁰ elektronvolta.

Da bi ispalili svoju ubojitu zraku, Orionci će morati napraviti ubrzivač čestica dug 100.000 km. Za usporedbu, najduži na Zemlji, onaj u CERN-u u Ženevi, dug je 27 km. Dakle, riječ je o megastrukturi osam puta dužoj od promjera Zemlje. Kada naši kozmički dušmani ispale tu zraku, ona će izgledati poput posve ravne munje.

Učinci takvog oružja nisu spektakularni kao kod prethodna dva, no možda su i jeziviji. Neće biti bljeskova, eksplozija ni vatrenih oluja. Zraka neće uništavati kamenje, nego naš DNK. Prvo ćete osjetiti mučninu i vrtoglavicu, a zatim ćete umrijeti u agoniji unutar nekoliko dana. Na koncu, Zemlja će ostati sterilna, posve lišena ikakva života.

Nemojte se plašiti, koliko znamo, Orionci ne postoje, no ovakvi scenariji ne smiju nas ostaviti ravnodušnima. Važno je ulagati u znanost i tehnologiju kako bismo se jednog dana znali nositi s našim svemirskim susjedima, baš kao što to Zvjezdana flota čini s Klingoncima, Romulancima i Borgom.