KOMENTAR NOVINARA DNEVNOG: Hrvati, sjećate se što ste napravili tom zvezdašu prije dvije godine?!

Volio bih, među inima, upoznati još dvoje ljudi.

Htio bih stisnuti ruku jednoj ženi, onoj jedinoj koja je u subotu poslijepodne napravila ključan korak. Ženu koja se spustila skalinu niže i dala ruku nesretnom Aleksandru Kralju, vrataru Vaterpolo kluba Crvena zvezda. On je, ne turistički i ne zato što je on tako htio, usred veljače završio u moru ispred splitske Rive. Žena je, ta prva koju bih htio sresti i s njome popiti kavu, ponudila pomoć. Ruku nade, spasa, istinske ljudskosti. Nije joj bilo lako ni tada pomoći mladom vaterpolistu. Jest, njemu je voda, slatka ili slana – domaći teren. A njoj je, toj ženi, sad vjerojatno obilježena čitava budućnost.

Ipak je ona ta koja je pomagala – “četniku”.

Ima i jedna druga žena, žena koja je bila u mnoštvu onih, amaterskih snimatelja tog nesretnog događaja. I nju bih također volio upoznati. Razne profile ljudi srećemo na svijetu, ima ih ovakvih i onakvih, ali ta je osoba po mnogočemu specifična. Jer, ne samo da je isprobavala kameru na pametnom telefonu potencijalno novijega datuma, već je i uskliknula: “…ipak je on četnik!” Vjerojatno je na mjestu ove tri točkice ispred završetka rečenice trebalo stajati: Ne morate mu pomagati, nek se utopi, ipak je on četnik!

Ima jedna bolna istina koja će još više uzdignuti gospođu iz gornjeg, a spustiti snimateljicu iz donjeg paragrafa. Momak koji je bio u moru je spomenuti Aleksandro Kralj. Vaterpolist od rođenja, i to rođenja u Kotoru. Crnogorskom gradu koji se među ostalim diči i posvemašnjim hrvatstvom. Da, dobro ste pročitali, Kotor je uz pridodani mu Zaljev hrvatskih svetaca, već dugo godina dom mnogobrojnim Hrvatima. Ne samo da u Hrvatskoj postoje brojna društva bokeljskih Hrvata, već je taj grad opjevan u jednoj od uspješnica Vice Vukova.

Znate onu o bokeljskoj noći? Onu kada će svi oriđinali i sve karampane hodit’ na feštu za nas Kotorane?

Gle čuda, baš je taj evergreen u koprodukciji Maje Perfiljeve i Hrvoja Hegedušića dobio nagradu. I to prvu. I to publike. Prije 53 godine, na Splitskom festivalu Bokeljska noć je, kao skladba hrvatskog umjetnika koji u stihovima zbori o prekrasnoj noći na crnogorskoj obali dobila prvu nagradu ljudi iz istog onog grada koji će vaterpolista iz Kotora, neizravno – baciti u more.

Ali, nije ni to sve. Postoji i drugi vaterpolist, jedan od dvojice koji su bježali pred najezdom huligana. Dušan Vasić. Čovjek koji, kako vele očevici, nije na sebi imao obilježja beogradskog kluba. Njega je, do prije samo dvije godine publika na poljudskom bazenu pozdravljala zdušno, prilikom svakog predstavljanja. Ta, igrao je za splitski Jadran, u sezoni 16/17 i bio jedan od predvodnika toga kluba. U subotu je bio na krivoj strani, a premalo je u gradu vaterpolskih zaljubljenika koji će reći: “Hej, ljudi, pa to je do jučer bio naš igrač!”

Nema takvih, ni među mladima koji po školama pišu i crtaju ustaške grafite, ni među onim starijima koji su ih – ne mislim naravno na sve, nečemu i naučili.

Ne želim pisati i biti shvaćen kroz prizmu reciprociteta i onoga što bi se dogodilo da je igrač Hajduka ili Dinama na kavi prije utakmice u Beogradu. Znam iz osobnog iskustva da sam nekada, putujući kao izvjestitelj s vaterpolistima riječkog Primorja, u tom istom Beogradu bio izuzetno dobro primljen i da nikada, baš nikada nije bilo niti najmanjeg problema.

Nije bitno tko je kriv. Je li to konobar? Napadač s nožem koji je vratara ranio u nogu? Netko treći, četvrti ili peti? Potpuno je irelevantno. Problem je što u Splitu, na uzorku od stotinu građana postoji jedna žena koja zaboravlja sve one gluposti i pomaže unesrećenom čovjeku, bez obzira na naciju ili vjeru. Devedeset i devet je onih koji, da li snimaju ili viču: “…ipak je on četnik!”