Ako je u nogometu ikada postojao ‘Grom’, bio je to Giggi Riva! (FOTO)

Autor: Andrija Kačić-Karlin

Riva je seniorsku karijeru počeo 1962. godine u Leignanu, no nije se tu dugo zadržao, za nekoliko mjeseci osvanuo je u Cagliariju. Iz tog kluba više nije pomakao. Kao nogometaš malog Cagliarija izborio je i talijansku reprezentaciju, tri puta je bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva, a autor je u Italiji najvećeg nogometnog čuda. Osvajanja prvenstva s Cagliarijem 1970. godine, pokraj giganata kao što su Juventus, Milan, Inter, Lazio, Roma... Da bi to dočarali neupućenima i mlađima, to je bilo čak veće iznenađenje nego prošlosezonsko osvajanje naslova prvaka Engleske Leicestera!

Momčad Nogometnog kluba Cagliari od 2005. godine više nema broja “11”. Na taj način uprava kluba i navijači odaju počast najvećem nogometašu ovog kluba, i jednom od najvećih talijanskih nogometaša i sportaša ikada. Giggi Riva cijelu je karijeru proveo u Cagliariju, sjajio je u talijanskoj reprezentaciji, bio je omiljen i vlastitim, ali i suparničkim navijačima. I imao je čudan nadimak – “Grom”. Prozvan je tako zbog snažnog udarca lijevom nogom, lopte koje je on udarao lomile su kosti, no o tome kasnije…

Riva je seniorsku karijeru počeo 1962. godine u Leignanu, no nije se tu dugo zadržao, za nekoliko mjeseci osvanuo je u Cagliariju. Iz tog kluba više nije pomakao. Kao nogometaš malog Cagliarija izborio je i talijansku reprezentaciju, tri puta je bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva, a autor je u Italiji najvećeg nogometnog čuda. Osvajanja prvenstva s Cagliarijem 1970. godine, pokraj giganata kao što su Juventus, Milan, Inter, Lazio, Roma… Da bi to dočarali neupućenima i mlađima, to je bilo čak veće iznenađenje nego prošlosezonsko osvajanje naslova prvaka Engleske Leicestera!

Bio je česta meta surovih braniča i stopera, tukli su ga u svakoj utakmici. Stoga je često bio ozlijeđen. Odbio je u 29. godini poziv za Juventus čime je u Cagliariju doslovce stekao božanski status.

Za reprezentaciju Italije je debitirao 27. lipnja 1965. u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske, u porazu Italije 1-2. S reprezentacijom je došao do naslova europskog prvaka 1968. u finalu protiv Jugoslavije. Kao što je bio u momčadi Italije koje je bila druga na svjetskoj smotri u Meksiku, poražena u finalu protiv neprikosnovenog Brazila. Ukupno je za reprezentaciju odigrao 42 utakmice i postigao 35 golova, što ga čini aktualnim rekorderom po broju postignutih golova za reprezentaciju Italije.

“Italija nikad nije imala većeg napadača, nije to bio ni Paolo Rossi koji nam je 1982. godine svojim golovima donio naslov svjetskog prvaka”, svojevremeno je izgovorio talijanski izbornik baš te trijumfalne 1982. godine, Enzo Bearzott.

Rođen je u vrijeme kada su se saveznici borili s njemačkim trupama na Siciliji, u siromašnoj obitelji. Počeo je igrati u rodnom Leignanu i jedva ga je sestra nagovorila da ode u Cagliari koji ga je zvao, jer su mnogi već čuli za velikog talenta “kojem se ne ide nigdje”. Legenda kaže da je došao brodom u Cagliari na Sardiniju sa sestrom Faustom i da se uplašio da su ga odvezli u Afriku, a ne u Italiju. Rano ostavši bez roditelja skrb o njemu preuzela je baš sestra Fausta.

Cagliari je tada bio drugoligaš i s Rivom je već u jednoj sezoni postao članom društva najboljih u talijanskom nogometu. I ostao je u prvoj momčadi Cagliarija čak 14 godina.




Bio je lijevo krilo, napose napadački usmjereno, sjajnog udarca, vještog driblinga, imao je varke tijela koje su lomile kičme braničima, pa su isti ti braniči lomili njega nedozvoljenim udarcima. No, udarac mu je bio posebna priča, najjače oružje, nije bila rijetkost da su se i vratar sklanjali od njegovih lopti, to je bilo nešto upravo nevjerojatno.

U prvoj sezoni nakon serije lošijih rezultata Riva je “poludio” i doteglio novaka u Seriji A do izvrsnog sedmog mjesta. U sljedećim sezona Cagliari je postao respektabilan prvoligaš, a 1965. godine pozvan je Riva i u reprezentaciju. Na svjetsku smotru u Engleskoj 1966. godine nije bio pozvan, zapravo jest, kao gost, 23. igrač koji kao mladi talent treba tek osjetiti atmosferu. Bila je to loša odluka tadašnjeg talijanskog izbornika Fabrija koji je tako štitio velike zvijezde u momčadi Mazzolu i Riveru. Talijanska reprezentacija je na tom prvenstvu doživjela najveći debakl, izgubila je od posvemašnjeg autsajdera Južne Koreje i ispala iz natjecanja.

“Ti su sati na klupi bili nešto užasavajuće. Ali, nisam smio odbiti poziv, bio bi prozvan izdajnikom i više me nikad ne bi zvali u reprezentaciju”, sjeća se Riva.




Nekoliko mjeseci nakon tog debakla talijanski reprezentativci nisu mogli slobodno hodati ulicama talijanskih gradova, toliko je bilo ogorčenje nakon poraza protiv Južne Koreje. Rivu nisu napadali, jer nije ni igrao.

“Ma, dobio sam samo jedan šamar”, prisnažuje Riva kasnijih godina. “Taj koji me udario nije znao da uopće nisam bio u konkurenciji”.

U sljedećim prvenstvima Riva je pokazao kako je i koliko talijanski izbornik s njime pogriješio. Igrao je sjajno, zabijao luđački, vratari su se micali od njegovih projektila. A na jednom treningu je pogodio momka iza gola koji je skupljao lopte, kost ruke pukla je na dva mjesta. Tako snažan udarac je posjedovao Riva. Dakako, Riva je bio veliki gospodin i posjećivao je tog momka u bolnici sve dok se nije oporavio.

Nakon teške ozljede u reprezentativnoj utakmici protiv Portugala 1967. godine Riva se jako brzo oporavio i bio ključni čovjek talijanskog osvajanja naslova prvaka Europe u finalu protiv Jugoslavije. U drugoj finalnoj utakmici, prva bez pobjednika, Italija je tukla 2-0, jedan gol je dao Riva.

I onda je došla njegova najveća sezona. Još uvijek je trajala sprdnja s nogometašima Cagliarija koje su zvali “čuvarima ovaca sa Sardinije”. No, Riva je igrao sam protiv svih, sve dok nije glavnog konkurenta za naslov, milanski Inter, sam porazio na San Siru, bio je 3-1 za Cagliari, Riva je dvaput zabio i jednom asistirao.

Usred prvenstva došla je ponuda Juventusa za transfer, uprava Cagliarija bi ga i prodala za velike novce, Riva nije htio o tome ni razgovarati.

“Gdje dođem tu i ostajem, ja ne idem i gotovo”, odbrusio je novinarima.

Nakon što je Inter izgubio naslov od Cagliarija baš zbog Rive i taj klub je podebljao ponudu. Riva nije ni odgovorio.

U toj sezoni 1969/70 kad je Cagliari bio prvak Riva je postigao 21 gol u 28 utakmica, a isto toliko ih je otprilike namjestio. Njegov nadimak “Grom” osvanuo je na svim talijanskim naslovnicama”. Zabiti toliko golova u jednom prvenstvu među momčadima koje su izmislile “bunke” i “catenaccio” bilo je ravno svjetsko mčudu. Talijani su to dobro znali. Novine su predlagali novi nadimak – “Kralj”.

Priča ide dalje, govorio se da Riva sve do dana današnjeg nije platio piće na Sardiniji, toliko je omiljen, Stizale su kasnije ponude iz Torina i Milana, Riva se nije ni osvrtao.

Na Svjetskom prvenstvu u Italiji Riva je igrao izvanredno. Uz Rivu tu su bili još Rivera, Mazzola, skupinu su prošli na “talijanski” način, s četiri boda i 1-0 gol razlikom. U četvrtfinalu Italija je pobijedila Meksiko i u polufinalu igrala s Njemačkom. I dan danas na stadionu gdje se igrala ta utakmica stoji natpis da je to “bila najveća i najbolja utakmica svih vremena”.

Talijani su vodili do 84. minute kada su Nijemci izjednačili. A nastavak je bio dramatičan. Gerd Muller je zabio za 2-1 Nijemaca, Burgnich je izjednačio, da bi u 104. minuti Riva donio 3-2 za Talijane. No, Gerd Muller je u 110. minuti izjednačio, svi su bili uvjereni da će doči do jedanaesteraca. Ali, već u sljedećem napadu Riva je proigrao Riveru koji zabija za veličanstvenu 4-3 pobjedu Italije.

U finalu je Italija izgubila od najboljeg Brazila u povijesti 1-4.

Nakon Svjetskog prvenstva opet u reprezentativnoj utakmici protiv Portugala Rivi su slomljene obje noge. Riva se i tada vratio na teren i s Bonisegnom 1971. godine bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva.

Igrao je do 1976. godine kada je shrvan ozljedama odlučio otići. U međuvremenu mu je stradalo i stopalo, brutalnost tadašnjih obrambenih igrača bila je strašna.

Novinari i javnost voljeli su i pikanterije iz njegovo osobnog života. Nikad se nije ženio, ima troje izvanbračnedjece. Žene su ga obožavale, i on njih. K tome, bio je strastveni pušač, a volio je malo i popiti. I danas uživa u slavi kojom ga mazi talijanska javnost.

Poslije aktivne karijere nešto malo je Riva radio u klubu, da bi 23 godine potom bio “team menager”, zapravo direktor talijanske reprezentacije koji je trebao biti konekcija između igrača i stručnog stožera. Izglađivao je mnoge nesporazume i nema sumnje da je na toj dužnosti bio i te kako zaslužan za brojne talijanske nogometne uspjehe.

Privatni život Luiđija Rive je takođe godinama bio tema o kojoj se pričalo i pisalo. Bio je miljenik lepih žena, a kroz njegov krevet je prošla i čuvena Rafaela Kara, tada najpoželjnija Italijanka. Nikada se nije ženio i ima troje vanbračne dece.

Bio je strastveni pušač i nikome nije bilo jasno kako je sa tim porokom uspevao da ima tako jaka pluća i beži rivalima i kako se oporavio od dva loma noge.

„Pušio sam više od jedne, a manje od dve paklice dnevno. Žene i cigarete su bile ono u čemu sam najviše uživao posle fudbala”, otkrio je Riva.

Autor:Andrija Kačić-Karlin
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.