Rat protiv gotovog novca!

U svijetu gdje postoji samo elektronsko plaćanje, jednostavna analiza transakcija bilo kojeg pojedinca, tvrtke ili organizacije pokazuje čitavu komercijalnu povijest od trenutka otvaranja računa.

Rat protiv gotovog novca polako se širi preko svih svjetskih frontova, a Skandinavija je regija koja je posebno istaknuta u tome. Švedska je postala prva država koja je svoje građane unovačila kao pokusne kuniće u novom distopijskom ekonomskom eksperimentu: negativnim kamatnim stopama u društvu bez gotovog novca. U prijevodu – ne postoji gotov novac, a na elektronski novac koji držiš u banci plaćaš negativnu kamatu, pa je bolje da ga potrošiš dok nije ishlapio. Prema izvješću banke Credit Suisse, gdje god da došli i što god željeli kupiti u Švedskoj, bez iznimke ćete naići na sveprisutnu obavijest na kojoj piše “Vi hanterar ej kontanter” ili u prijevodu: ne primamo gotovinu.

Sve se novčane transakcije u Švedskoj odnedavno provode digitalno i ama baš ništa ne možete kupiti za dobri, stari cash. Čak i rijetki beskućnici u Švedskoj koji na ulici rade kao kolporteri prodajući ulične novine Faktum ili Situation Stockholm imaju mobilne čitače bankovnih kartica, a preko njih dobivaju i milodare.

Slična situacija se priprema i u susjednoj Danskoj, gdje već sada gotovo 40 posto ljudi plaćanja provodi koristeći aplikaciju MobilePay od Danske Bank, koja omogućava izvršenje svih transakcija preko pametnog telefona. Uz rastući broj maloprodajnih mjesta koja odbijaju gotovinsko plaćanje, društvo bez gotovine ‘nije više iluzija, već vizija koja može biti ispunjena unutar razumnog vremenskog okvira’, kako kaže Michael Busk-Jepsen, izvršni direktor Udruge danskih banaka.

Dok su Švedska i Danska dvije države koje su najdalje odmakle prema napuštanju primjene gotovog novca, ipak se najvažniji eksperiment tog tipa provodi tisuće kilometara južnije, u subsaharskoj Africi. U mnogim afričkim državama, biti bez gotovog novca nije naprosto stvar koja život čini udobnijim kao što je to slučaj u Skandinaviji. Tamo je riječ je o preživljavanju. Manje od 30 posto populacije ima bankovni račun, a još manje ih ima kreditne kartice. Ali gotovo svatko ima mobilni telefon. I tako je Afrika, zahvaljujući golemom porastu mobilnih komunikacijskih usluga, i golemom broju ljudi koji nemaju bankovni račun, postala idealan poligon za provođenje najvećeg svjetskog socijalnog eksperimenta koji treba pokazati kako teče život u društvu u kojem nema gotovog novca.

Zapadne vladine i nevladine organizacije rade ruku pod ruku s bankama, telekomima i lokalnim vlastima kako bi zamijenile gotov novac mobilnim alternativama novcu. Među tim organizacijama je sama krema, doduše malo sumnjivog mirisa, najmoćnijih korporacija svijeta kao što su Citi Group, Mastercard, Visa, Vodafone, i neizbježna eugeničarska fondacija Billa i Melinde Gates.

Sredstva koja u Keniji transferira najveći mobilni operater M-Pesa, inače podružnica Vodafonea, čine više od 25 posto nacionalnog BDP-a. A u najmnogoljudnijoj državi Afrike Nigeriji, vlada je upravo predstavila biometrijsku osobnu iskaznicu koju je brendirao Mastercard, koja ima dodatnu funkciju osim one za identifikaciju: ujedno služi i za plaćanje. Takva ‘usluga’ Mastercardu omogućava direktan pristup do čak 170 milijuna potencijalnik klijenata, a da ne spominjemo pristup svim njihovim privatnim i biometrijskim podacima kao bonus uz njihovu ”osobnu iskaznicu”. Vješti lobisti Mastercarda osigurali su ugovor s vlastima kojim će kreirati i tzv. Huduma karticu, kojom će se plaćati usluge koje pruža država. Ovakva partnerstva s vladama država ključna su za Mastercard, ako svoju ‘uzvišenu’ viziju ‘svijeta bez gotovine’ misle provesti na svim kontinentima ovog svijeta.

U Indiji je u tijeku još ambiciozniji projekat: Jedinstveni Identifikacijski Autoritet Indije ili UIDAI, kojim se želi kreirati centralizirani glasački sustav za 1,2 milijarde ljudi. Jednom dovršena, biti će to najveća svjetska identifikacijska platforma i baza biometrijskih podataka. Prema riječima kreatora projekta, jedini problem koji prije toga treba premostiti kako bi takav sustav efikasno mogao raditi biti će, pogađate, nužnost postojanja široko prihvaćenog sustava elektronskog plaćanja, koji će biti povezani sa sustavom sposobnim za biometrijsku verifikaciju identiteta.

Uzevši u obzir da je gotov novac još uvijek kralj na indijskom podkontinentu, vlasti imaju još puno posla kako bi uvjerili svoje građane da je riječ o super ideji. Ministar financija Arun Jaitley ponavlja kao propagandni papagaj nužnost transformacije Indije u bezgotovinsku ekonomiju, navodno kako bi napokon savladali problem ”sive ekonomije”. Ipak, sa svojom velikom decentraliziranom ekonomijom, Indija ostaje najveći potrošač papirnatih novčanica nakon Kine, a također je i najveći potrošač dobrog, starog zlata.

U Indiji se manje od 5 posto transakcija obavlja elektronskim putem. Naravno da je u interesu svake vlasti da kontrolira protok novca u najvećoj mogućoj mjeri, kako bi efikasno iz tog protoka mogli zagrabiti onoliko koliko smatraju da ih pripada, i stoga će učiniti sve što je u njihovoj moći da ovakav trend u načinu plaćanja preokrenu u svoju korist, za što je jedini način upravo elektronski transfer sredstava. Tehnokrati koji stoje iza UIDAI-a vrlo su aktivni u zagovaranju i predlaganju raznih mjera koje vlasti trebaju poduzeti kroz svoje sustave kako bi natjerali ljude da više koriste i napokon prihvate plaćanje elektronskim putem, kako bi se vremenom otvorio prostor ‘privatnim investitorima da pomognu u pravom trenutku’, što god mislili pod takvom pomoći koja pomalo podsjeća na Orwellovu 1984. Ti privatni investitori su naravno, banke. Jer kada zbrojimo 2 i 2, u svijetu gdje svaka transakcija, ili barem ‘zabilježena’ transakcija mora biti u elektronskom obliku, moć banaka nad pojedincima dramatično se povećava. Na primjer, u svijetu gdje postoji samo elektronsko plaćanje, jednostavna analiza transakcija bilo kojeg pojedinca, tvrtke ili organizacije pokazuje čitavu komercijalnu povijest od trenutka otvaranja računa kod njih. Ako se nekoj banci ne dopadne neki pothvat, poput recimo Wikileaksa, može ga naprosto zamrznuti jednim klikom miša.

Ono što se često previdi kao beneficija gotovinskih transakcija je nepostojanje posrednika. Jedna strana plati drugoj u valuti koju su zajednički dogovorili i nitko se tko nije nit’ orao nit’ kopao na njihovoj transakciji neće okoristiti. U društvu bez gotovog novca ništa neće moći spriječiti banke i ostale financijske posrednike da uzmu dio od svake transakcije za sebe. Također će moći koristiti, pa čak i zloupotrebljavaju, golemu količinu podataka o kupovnim navikama svojih klijenata, koji su od velike vrijednosti trgovcima, drugim financijskim institucijama, osiguravajućim kućama, vladama, tajnim službama, i čitavom sijasetu drugih organizacija.

I tako je ideja bezgotovinskog društva, kao jedini preostali adut u rukama vlada i centralnih banaka, odigran u pokušaju da spase financijski sustav koji je, osim što je moralno propao i prestao služiti svojoj izvornoj svrsi, da bude onaj koji podmazuje kotače velikog stroja realne ekonomije. Taj adut u svojoj srži ima namjeru oduzeti čovjeku i posljednje djeliće privatnosti, anonimnosti i osobnih sloboda u njegovom, svakim danom sve više kontroliranom životu.