Ispričao se Hrvatskoj za ratnu agresiju: Sa Srbima je često ‘ratovao’, sve do konačno pada

Rijetko je koji političar u regiji bio dugovječan kao bivši crnogorski premijer i predsjednik Milo Đukanović. Đukanović je desetljećima bio najmoćniji čovjek Crne Gore. Čak četiri puta je bio crnogorski premijer, a predsjedničku funkciju je obnašao dva puta, sve do prošle godine kad ga je zamijenio Jakov Milatović.

Đukanović je rođen 15. veljače 1962. godine u Nikšiću. Vrlo mlad se učlanio u partiju. Njegovom usponu kroz partijsku hijerarhiju pogodovalo je i što je njegov otac bio sudac. Zbog govorničkih vještina u mladosti je dobio nadimak Britva. Već 1988. godine postaje član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Pridružio se antibirokratskoj revoluciji, čime je postao blizak Slobodanu Miloševiću, koji mu je pomogao da postane tada najmlađi ministar u Europi.

Za vrijeme raspada Jugoslavije Đukanović postaje premijer prve demokratski izabrane vlade Crne Gore, a time i počinje njegova dugotrajna vladavina. U to vrijeme bio je veoma ratoborno nastrojen prema Hrvatskoj te je vještim verbalnim akrobacijama huškao na rat. Poznata je izjavio da je “zbog  šahovnice zamrzio šah”.

Devedesete

Za vrijeme raspada Jugoslavije i rata koji je uslijedio predsjednik Crne Gore postaje Momir Bulatović, čovjek odan Miloševiću. Crna Gora podržavala je napade JNA na Hrvatsku, a izravno je vodila napade na Dubrovnik. Đukanović tad je vjerovao da je na strani pobjednika i zato pragmatični davao punu podršku napadačima.

Đukanović i Milošević razišli su se po pitanju suzbijanja hiperinflacije koja je 1993. godine pogodila raspadajuću Jugoslaviju. Miloševića je tad u jednom intervjuu prozvao čovjek “zastarjelih političkih ideja”. Raskol između dvojice moćnika produbio se kad je Đukanović 1995. godine posjetio Ameriku gdje je navodno govorio i o osnivanju mirotvorne misije u crnogorskoj luci Bar. Pretpostavlja se da je tamo s Amerikancima razgovarao i o nakani odcjepljenja od Jugoslavije.

Konačno sukob s Miloševićem je eskalirao kad je Đukanović studentima koji su prosvjedovali protiv rata uputio pismo podrške. Predsjednik Bulatović tad je još bio odan Miloševiću, pa se Đukanović razišao i s njime. Đukanović i Bulatović obračunat će se na predsjedničkim izborima 1997. godine. Izbori su bili gusti, ali Đukanović je odnio pobjedu i tad će na svoj pragmatični način provesti veliki politički zaokret.

Afere

Iz tog vremena potječu i optužbe da se obogatio na krijumčarenju duhana. Italija je 2005. godine zbog tih optužbi izdala i nalog za uhićenje, ali on nikad nije proveden, a Đukanoviću ništa od toga nije dokazano.

Posljednja Jugoslavija bila je leglo za kriminal, na kraju je Beograd doživio konačan udarac

Đukanović je prijateljevao s čovjekom po imenu Vukašin Maraš, s kojim je radio u Automobilskom i motociklističkom savezu Jugoslavije. U uredima AMSJ-a 1994. inspekcija je pronašla nekoliko milijuna dinara, što je carinski inspektor i prijavio Skupštini. DT Magazin 1997. godine je pisao da je taj novac došao iz operacije u kojoj su preko firme prali novac od švercanja. Nište nije dokazano, osim da su s carine povukli prijavu nakon što su se Đukanović i Maraš našli sa šefom carinske službe.

Đukanović i Maraš, koji mu nije bio samo poslovni, već i politički partner, sastali su se s agentom obavještajne službe M16 u Hotelu Jugoslaviju u Beogradu gdje su navodno po prvi put sa stranim dužnosnikom govorili o formiranju nezavisne Crne Gore. Uoči predsjedničkih izbora 1997. godine Maraš je vodio Operaciju Ljubović u kojoj su njegovi ljudi provalili u hotel Ljubović gdje su bili smješteni Bulatovićevi “reketari” koje su uhitili kako ne bi utjecali na kampanju. Bulatovićeve ljude su pustili na slobodu nakon izbora, a oslobođeni su svih optužbi 2002. godine.

 Kulminacija i zaokret

Nakon što je NATO počeo bombardirati Jugoslaviju kako bi zaustavio rat na Kosovu, kružile su glasine da je Đukanović podržao tu mjeru kako bi svrgnuo Miloševića. Đukanović je to zanijekao i rekao da svaka bomba koja padne ugrožava i njegovu vlast. NATO je ubrzo stao s bombardiranjem Crne Gore, a Đukanović je pokazao da se opredijelio za približavanje Zapadu time što je jugoslavenski dinar zamijenio njemačkom markom.

Nakon Miloševićevog pada Đukanović više nije mogao igrati na laku kartu straha od diktatora kako bi brzo odcijepio Crnu Goru od tadašnje države koja je bila u ekonomskom i političkom rasulu. Međutim uspio je pregovorima dogovoriti da će referendum održati za tri godine. Kako bi imao bolji politički manevarski prostor Đukanović je u dogovoru prešao na poziciju premijera, a na funkciju privremenog predsjednika je došao bivši premijer Vujanović. Đukanović se neće natjecati na sljedećim predsjedničkim izborima, već će to umjesto njega učiniti Vujanović, a on će nastaviti biti premijer.

Crna Gora je 2006. godine održala referendum kojim je proglasila neovisnost od unije sa Srbijom. Đukanović je tad postao pri ministar obrane, no obnašao je i nekoliko drugih političkih funkcija, među kojima i poziciju u Vijeću za europsku integraciju. Nakon što je postigao suverenost, Đukanović više nije trebao igrati ulogu tvrdog nacionalista, pa je znatno zaokrenuo svoju poziciju u javnosti.

Ispričao se Hrvatskoj

Nakon što je konsolidirao vlast u svojoj državi i ublažio svoju agresivnu retoriku odlučio se za politiku pomirenja i izglađivanja odnosa. Hrvatskoj se 2000. godine javno ispričao: “Ispričavam se u svoje i ime svih građana Crne Gore svih građanima Hrvatske, a posebno Konavla i Dubrovnika, zbog sve boli i materijalne štete koju su im uzrokovali ljudi Crne Gore.”

Đukanović je osigurao da u njegovoj vladi sudjeluju i predstavnici albanske, bošnjačke i hrvatske manjine, a morao se redovno sukobljavati s pro-srpskom manjinom koja je imala podršku Beograda i Srpske pravoslavne crkve.

Njegova vlada je radila na privatizaciji i razvijanju turizma i uspjela je nekako izvući Crnu Goru iz velike ekonomske krize i siromaštva koje je uslijedilo nakon raspada bivše države i gubitka u ratu. Istovremeno su ga smatrali simbolom europskog puta Crne Gore, ali i simbolom korupcije.

Majstor iluzija

Tijekom svoje dugotrajne vladavine Đukanović se pokazao kao izvrstan demagog koji je prekrajao svoj stav i pristup u javnosti po potrebi. Bio je veoma pragmatičan i sposoban. Od interesa Crne Gore bio mu je važniji jedino osobni interes i ekonomski probitak, ali može se reći da je ipak Crnu Goru uveo u bolju poziciju u međunarodnom poretku.

Najveći skandal u povijesti: Euro zamalo uništio diktator, ali Jugoslaviji baš i nije pomoglo

Zanimljivo je to što je Đukanović svaki napad na Crnu Goru tumačio kao napad na njega samog. Neprijatelje je nalazio svuda oko sebe i stalno ih je mijenjao ovisno o trenutnom političkom kontekstu. To je radio na vješt način, tako da mu je uvijek prolazilo i da ga nisu optužili, barem ne tako da bi mu to naškodilo političkoj reputaciji, da je nedosljedan ili izdajica.

U rano doba devedesetih neprijatelji su mu bili Tuđman i Izetbegović, zatim Milošević i četnici. Za vrijeme rata u Kosovu glavni neprijatelj je bila međunarodna zajednica koja je Crnoj Gori nametnula sankcije. Zatim su tu bili različite službe koje su pokušavale dokazati da je upleten u aferu krijumčarenja jer ga “nisu mogli srušiti po drugim osnovama”. Đukanović je izvrstan primjer fleksibilnog političara koji izvrsno čita situaciju i zna što napraviti kako bi se održao na vlasti, što je i činio praktički trideset godina.