Posljednja Jugoslavija bila je leglo za kriminal, na kraju je Beograd doživio konačan udarac

Na današnji dan (27. travnja) prije 32 godine stvorena je posljednja Jugoslavija. Nosila je naziv Savezna republika Jugoslavija (SRJ), a radilo se zapravo o zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore, koja će 4. veljače 2003. godine promijeniti ime u Srbija i Crna Gora.

Država je nastala u jeku raspada SFRJ, kad su ostale članice bivše Jugoslavije proglasile neovisnost. Osim što je krvavi rat odnio nebrojene živote, unazadio je ekonomiju nove Jugoslavije, a međunarodne sankcije koje su joj nametnute, jer ju je međunarodna zajednica prepoznala kao agresora, onemogućio joj je stabilizaciju ekonomske situacije i povratak na staro.

Postojanje Savezne Republike Jugoslavije obilježeno je posljedicama neuspješnog ratovanja protiv Hrvatske, protiv Bosne i Hercegovine te potom protiv kosovskih Albanaca. Velik dio stanovništva sveden je na prosjački štap.

Politički ustroj

Prvi predsjednik SRJ bio je Dobrica Ćosić, koji je tu poziciju prihvatio nakon uvjeravanja od strane Slobodana Miloševića, iako se kasnije s njim politički razišao. Ćosića su Srbi zvali otac nacije, a bio je poznat po ideji podjele Kosova.

SRJ je obuhvaćala površinu od 102 173 kvadratnih kilometara, a prema popisu stanovništva iz 1991. godine imala je 10,4 milijuna stanovnika, i to 62 posto Srba, 17 posto Albanaca 5 posto Crnogoraca 5, 3 posto Madžara, 3 posto Muslimana. Ostatak stanovništva čine manjinske nacionalnosti.

Već od 30. svibnja 1992. godine zbog sudjelovanja u ratu protiv Bosne i Hercegovine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda podvrgnulo je SRJ međunarodnim sankcijama. Rezolucijom 757 je zabranjena sva međunarodna trgovina sa SRJ i blokirana su sva jugoslavenska novčana sredstva u inozemstvu, izuzev u svrhu dobave medicinske i humanitarne pomoći te hrane.

Međunarodne sankcije

Teške ekonomske sankcije koje je nametnuo Zapad potrajale su do kraja Domovinskog rata i Rata u BiH. Rat u BiH završio je Daytonskim sporazumom  21. studenog 1995. godine, dan nakon čega su sankcije suspendirane. Sankcije su posve ukinute 1. listopada 1996. godine, ali nove sankcije su uvedene 1998. godine zbog rata na Kosovu.

SRJ je podržavala Republiku Srpsku koja se nastojala odcijepiti od Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku Krajinu koja se pokušavala odcijepiti od Republike Hrvatske. Ta potpora pobunjeničkim entitetima pokazala se jako skupom i na kraju nije urodila plodom.

Zbog sankcija i dugotrajnog rata veliki udio stanovništva je osiromašio i doslovno ovisio o međunarodnoj humanitarnoj pomoći. Za vrijeme ratova državom se proširio kriminal, pogotovo krijumčarenje. Crno tržište je cvalo, a preživljavanje je u nekim sredinama nemalo ovisilo o društvenim vezama.

Pitanje Kosova

Autonomija Kosova ukinuta je još 1989. godine, što je uzrokovalo stalna previranja i želju kosovskih Albanaca za odcjepljenjem. Oružani sukob na Kosovu trajao je od 1996. do 1999. godine, a mah su mu dale Miloševićeva nacionalistička obraćanja srpskoj javnosti. NATO je dugo vremena najavljivao vojnu intervenciju i od Miloševića tražio da Kosovu vratio autonomiju jer su vjerovali da bi to smirilo tenzije i vratilo život u normalu. Međutim Milošević usprkos jasnoj prijetnji intervencijom odbija prihvatiti dogovor. Američki ministar obrane William Cohen tada je održao govor u kojem je izjavio da je ovo “borba za pravdu nad predstojećim genocidom”.

Izdvajao je ljude za Ovčaru i zapovjedao četnicima: Oslobodili su ga i to im je sramotna greška

NATO je doista započeo s bombardiranjem Srbije, koje je trajalo 10 tjedana. Uglavnom su gađali vojne ciljeve i skladišta oružja u okolici Beograda i drugim većim gradovima. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović kritizirao je „politiku sukoba s cijelim svijetom“ koju vodi jugoslavenski predsjednik Milošević. Đukanović je zatražio od Miloševića da prekine svoju politiku koja stvara nevine žrtve i prijeti opstanku zajedničke države Jugoslavije. Istodobno je pozvao međunarodnu zajednicu da se suzdrži od novih napada na Jugoslaviju jer problem Kosova nije moguće riješiti silom. Kina i Rusija također su pozvale na prekid vatre.

Vojska Jugoslavije se i dalje odbijala povući s Kosova. Britanski premijer Tony Blair 28. svibnja odlučio je otići u Washington gdje je razgovarao s američkim predsjednikom Billom Clintonom o mogućoj kopnenoj invaziji na Srbiju. NATO je počeo bombardirati i energetske stanice u Beogradu, nakon čega je Milošević ipak prihvatio povlačenje jugoslavenske vojske i ulazak NATO-vih snaga KFOR-a na Kosovo. NATO-va kampanja i rat na Kosovu službeno su završili 11. lipnja 1999. godine.

Sud za ratne zločine

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) u više je navrata zaključio da je srpski vojni i politički vrh izvršio zločin protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata na Kosovu.

Među ostalima zbog deportacija, prisilnog premještanja stanovništva, ubojstva i progona zbog rasne, religiozne ili političke osnove osuđeni su Nikola Šainović, zamjenik premijera SR Jugoslavije, Sreten Lukić, voditelj Ministarstva unutarnjih poslova i Nebojša Pavković, zapovjednik Vojske Jugoslavije.

Dokazano je da su Srbijanska policija i tajne službe surađivale u prikrivanju masovnih ubojstava. Kasnijih godina otkrivane su tajne grobnice na koje su sakrivali žrtve raznih zločina. Međutim i zapovjednik OVK Haradin Bala optužen je za zločine protiv čovječnosti, a podignute su optužnice i protiv bivšeg zapovjednika kosovskih gerilaca Hashima Thacija.

Prekretnica

Nije bilo sumnje da je unutar SRJ dominirala Srbija. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević 1997. godine postao je i predsjednik SRJ. Crna Gora je bila svjesna svog podređenog položaja i od te godine je težila politici osamostaljenja. Provela je reforme financijskog sustava, uspostavila je vlastitu policiju i graničnu kontrolu.

Hrvatski vojnici prolaze kroz rigoroznu obuku: Pogledajte kako izgledaju drilovi za ročnike

Krajem devedesetih SRJ više uopće nije funkcionirala kao zajednička srbijansko-crnogorska država. Na prekretnici stoljeća u rujnu 2000. godine za predsjednika je izabran opozicijski kandidat Vojislav Koštunica, čime je svrgnut Milošević i otvoren je put za ulazak u UN, što se i ostvarilo 1. studenog 2000. godine.

Demokratska opozicija Srbije osvojila je i izbore 2000. godine čime su otvoreni pregovori za preustroj države i krenulo se prema njenom preimenovanju. Država 14. ožujka 2002. mijenja ime u Srbija i Crna Gora, a Crna Gora se osamostaljuje 2006. godine čime dolazi kraj posljednje Jugoslavije.