FALSIFIKATORI POVIJESTI OPET AKTIVNI: Pripremaju li međunarodni krugovi neku novu Jugoslaviju?

U novom broju tjednika „Vreme“ objavljen je veliki intervju s Radinom Vučetić, srpskom povjesničarkom koja je govorila o bivšim Jugoslavijama (kraljevini i socijalističkoj) kao izvorima najvećih civilizacijskih, ekonomskih i kulturnih dometa „jugoslavenskih“ naroda. Povod ovog opsežnog intervjua jest činjenica da će se u 2018. godini, konkretno u prosincu, navršiti stotinu godina od nastanka Jugoslavije.

Na pitanje novinara o značaju zemlji i naroda buduće prve Jugoslavije, prije Balkanskih ratova, Radina Vučetić je odgovorila:

„Same ili u okviru velikih carstava, na njihovim rubovima, ove države nisu bile važni činioci ni europske, a kamoli svjetske politike. Imale su status provincije – i bukvalno i u dubljem značenju. Tek s Jugoslavijom u svakoj od njih rastao je značaj. Nastala je relativno velika država na Balkanu i u Europi – veća od svih svojih susjeda, osim od Italije i osobito ako govorimo o drugoj Jugoslaviji, zemlja za koju se znalo u cijelom svijetu. Vidna na mapi, ona je bila još vidnija po svojim vrijednostima u raznim područjima. Gdje su danas sve države nastale poslije raspada te i takve Jugoslavije? Kako ja imam običaj da kažem, od jedne smislene nastao je veliki broj besmislenih država, ma kako to strašno zvučalo. Ali čak i one države koje su u Europskoj uniji danas u svjetskim okvirima malo znače i malo toga važnog predstavljaju, pa dolazi do situacije da i netko tko mora da se razumije u politiku i Balkan Serge Brammertz može da izjavi da je Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica Srbije, ili kada vas u inozemstvu pitaju odakle ste pa kažete iz Srbije, često slijedi ono pitanje „je li tamo hladno“ jer misle da je Srbija Sibir. Sve ove novonastale zemlje, na žalost, i dalje su u svijetu prepoznatljive kao poprišta krvavih ratova devedesetih ili, ako ćemo gledati s pozitivnije strane, po dobrim sportašima i sportskim reprezentacijama. A kada već spominjem sport, ako su nam tako jake pojedine reprezentacije, kakve bi tek bile reprezentacije Jugoslavije, da ta država još postoji?”

Pretpostavljam da mnogima ove pojednostavljene teze i poluistine zvuče veoma poznato. Već se godinama objavljuju slični tekstovi i u domaćim medijima s uvijek istim teorijama. Gdje smo bili prije i koliko bi daleko dogurali bez sudjelovanja u jugoslavenskom projektu? Što bi bilo s Hrvatskom da Gavrilo Princip nije ubio Franju Ferdinanda i time dao povod za početak Prvog svjetskog rata? Ili, da Hrvati, odnosno političari koji su ih tada predstavljali, nisu kao guske u magli, bez volje i pristanka hrvatskog naroda, sudjelovali u stvaranju Kraljevine SHS? S obzirom na promjene u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Hrvati bi mirnim putem ostvarili punu samostalnost i suverenitet te postali integralni dio Zapadne Europe i civilizacije. Sasvim sigurno, takav povijesni izbor imao bi dugoročne pozitivne posljedice na ekonomiju, kulturu i značaj Hrvatske u svijetu. Uostalom, najveći kulturni i obrazovni razvoj Hrvatska je postigla upravo u posljednjim desetljećima postojanja Austro-Ugarske.

I zato samo teški iluzionisti i falsifikatori povijesti mogu donositi procjene o krajnjim dosezima nekog naroda na temelju pretpostavki, koje ga bez ikakvih validnih argumenata, uz potpuno zanemarivanje povijesnih činjenica tijekom prvog desetljeća dvadesetog stoljeća, osuđuju na nekakvo povijesno izopćenje, bez da se ta povijest ikada uopće dogodila. Ali kad se već bave takvim špekulacijama, treba im jasno odgovoriti u kojem se smjeru Hrvatska kretala kada je upala u zamku prve Jugoslavije ili Kraljevine SHS. Stogodišnjica ove fašističke monarhije, u kojoj su se četnička udruženja po Hrvatskoj organizira još od dvadesetih godina prošlog stoljeća, ponovno će aktualizirati ideju Jugoslavije, a vrlo vjerojatno neće izostati ni potpora nekih međunarodnih krugova koji još oplakuju SFRJ. Warren Zimmermann, posljednji veleposlanik Sjedinjenih Američkih država u Jugoslaviji, u zaključnom dijelu svoje knjige „Izvori jedne katastrofe“ napisao je i sljedeće rečenice:

„Treba nadati se da će ljudi koji žive u području bivše Jugoslavije jednoga dana možda početi o obnavljanju ekonomskih veza, a zatim postupno o stvaranju političkog okvira. Sve će to biti sasvim razumljivo pošto, na kraju krajeva, većina njihovih mini-državica nije u stanju opstati sama, njihove etničke skupine su i dalje nerazmrsivo međusobno izmiješane, i zemljopisno su osuđene na vječno susjedstvo. Netko – možda neki veliki demokratski vođa, vjerojatno iz Bosne – će možda predložiti stvaranje države. Ona se neće zvati Jugoslavija, ali će imati povijesne korijene. Na inauguralnoj ceremoniji želio bih da netko stavi ružu samo jedne Jugoslavije koja je upravo nestala.”

Inače, Zimmermann je umro 2004. ali ovakve bizarne ideje i lažna empatija, zapravo patetika koja se održava na krvi i kostima žrtava, i dalje živi u međunarodnoj politici koja se kolonijalistički i bahato odnosi prema suverenim i demokratskim državama. Nema sumnje, polako ali sigurno gura nas prema nekoj novoj Jugoslaviji. Hrvatska se razara i truje iznutra sve dok se većinu Hrvata ne uvjeri kako nismo sposobni imati vlastitu državu. Možda i nije loše što su u Srbiji na vlasti četnički vojvode, otvoreni zagovaratelji ideje Velike Srbije i svih Srba u istoj državi. Da je kojim slučajem tamo na vlasti neki pristojan i pomirljiv lider, već bi premijer Plenković, na mig iz Bruxellesa, pohrlio na grljenje i ljubljenje, vjerojatno i potpisivanje nekakvih dokumenata za politički okvir buduće Jugoslavije, kao i uvijek naravno, tobože na dobrovoljnoj razini.

Pratite vijesti i dobro motrite naše političare jer stogodišnjica Kraljevine SHS u 2018. godini mogla bi postati prekretnicom u hrvatskoj povijesti. Povijesti u kojoj  se stalno vrtimo u krug, sve dok jednom iz tog povijesnog kruga, zbog izdajnika i kukavica, bespovratno ne izletimo iz povijesti.