Ceremonijalno domoljublje je propast za Hrvatsku: Iza Thompsona se krije velika opasnost!

Marko Perković Thompson predstavlja svojevrsni sociološki fenomen, o kojem postoje različita i oprečna mišljenja. Od kad su mu isključili mikrofon, na svečanom dočeku Vatrenih, sve se manje piše o sportskom uspjehu nogometaša, i ponovno do izražaja dolazi polariziranost hrvatskog društva.

Glasna manjina proziva Thompsona za ustaštvo i fašizam, a narodne mase, pod dojmom povijesnog naslova viceprvaka svijeta u nogometu, kritičare optužuje da mrze sve hrvatsko, da su komunisti, jugovići, četnici i tako dalje. Jedan kolega novinar, uputio je i poziv predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović da zagrli Marka Perkovića Thompsona te svojim utjecajem i funkcijom, zaštiti tog čovjeka od višegodišnjeg medijskog i pravosudnog progona. Digla se velika galama oko svega, a neki pojedinci vjeruju kako je došao trenutak kada ćemo sve mrzitelje Domovine, potjerati nazad u njihove rupe. Kada to učinimo i ponosno istaknemo naš barjak, novi premijer će nam biti Zlatko Dalić a njegova prva potpredsjednica Željka Markić. Dakako, naći će se ministarsko mjesto i za Marka Perkovića Thompsona koji opet postaje simbol domoljubne Hrvatske, što god to značilo.

U vrijeme Franje Tuđmana, Thompson je životario

Od svih emocija koje mogu zaraziti puk, najopasnija je kolektivna euforija, koja je u dubokom raskoraku sa stvarnošću. Iako nitko ne može osporiti njegovu popularnost, Marko Perković Thompson nije hodajuća personifikacija nacionalno osviještenog Hrvata već poprilično isključiv i ograničen promotor ceremonijalnog domoljublja. To je domoljublje koje se oslanja na simboliku i formu, a ne stvaran sadržaj. U tom kontekstu, Perković je toliko neprihvatljiv dijelu hrvatskih građana, da je u vrijeme pokojnog predsjednika i državotvorca Republike Hrvatske Franje Tuđmana, životario na estradnim marginama. Njegova popularnost raste s dolaskom Ivice Račana i Stjepana Mesića na vlast. U sjeni svega je i Tuđmanova ideja pomirbe, koja je u samom početku bila osuđena na propast. Naime, Tuđman je htio pomiriti dvije zauvijek suprotstavljene ideologije, umjesto da miri ljude, koji su žrtve tih istih ideologija. Tijekom njegova života i godina vlasti, svjetonazorski sukobi, bili su rijetki, a danas su postali dio političke svakodnevice. Za potpaljivače svjetonazorskih sukoba, neovisno o tome s koje se strane političkog spektra nalaze, kod Tuđmana nije bilo mjesta.

Velika većina građana je nigdje

Točno jedan dan nakon osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u nogometu, živjela je ta naša hrvatska sloga, zajedništvo. Tek nekoliko dana kasnije, mogli su svi zaključiti, da smo opet na početku.  Naravno, nije problem u tome što su nogometaši htjeli da im Thompson pjeva, nego što je došlo do konfrontacije s kritičarima. Na te kritike, ovoga puta nije trebalo odgovarati, a pogotovo ne s tolikom količinom žući. Također, fascinantno je, koliki broj građana je preko noći promijenilo svoje stavove, i ogrnulo se plaštom deklarativnog domoljublja. Poslije euforije, poguban je i konformizam, utapanje u mišljenje mase, kako nas masa ne bi izopćila. Opći dojam je da postoje samo dvije strane. Uvjetno rečeno, za i protiv Thompsona, ili onoga što on predstavlja. Prava istina je da se većina ljudi u ovoj zemlji ne nalazi na niti jednoj strani. Oni su ustvari nigdje, i samim time ono što misle, i što ih brine, ne može se politički dovoljno jasno artikulirati. Neosporno je da socijalističke mitove i lažnu povijest treba razmontirati, ali taj posao pripada znanstvenicima i intelektualcima, a ne pjevačima i nogometašima. U protivnom, doći će samo do zamjene mitologija. Isto tako, moramo biti iznimno oprezni u ovakvim trenucima.

Na vlak pobjednika, svi se žele ukrcati, ali isti ti ljudi će sutra Hrvatskoj okrenuti leđa, ili pod krinkom domoljublja, materijalno se okoristiti. Ne bi bilo prvi, a nažalost ni zadnji put. Ovu lekciju, izgleda da još nismo naučili. Poanta svega ja da s Thompsonom, pa i nogometašima, ne možemo graditi bolju budućnost za našu djecu. Sportski uspjesi imaju svrhu inspiracije i motivacije građana, ali iza svega mora stajati jasna i opipljiva ideja, vizija, zasnovana na općem nacionalnom konsenzusu. Očekivati kako će stvari dalje same rješavati, zato jer je Hrvatska osvojila srebrnu medalje u nogometu je iluzorno i pogubno za čitavu naciju. Isto tako, pridavati Marku Perkoviću Thompsonu, mesijanski značaj, apsolutno je pogrešno i može samo kompromitirati ideju istinskog domoljublja. Admiral Domazet, i ovoga puta je bio u pravu. Ne mora biti u pitanju smislena zavjera. Ako želimo predvidjeti daljnja zbivanja, dovoljno je poznavati psihologiju i mentalitet našeg naroda. Svakog slavlja je tri dana dosta. Potrošit ćemo domoljublje i energiju na uzaludne bitke s nepostojećim ili nevažnim neprijateljima, dok nam se u isto vrijeme urušava tlo pod nogama. Došlo je vrijeme da se saberemo, i riječi, izjave o ljubavi prema Domovini, pretvorimo u svakodnevnu praksu, način života. Sve ostalo, samo je „pjevanje u šumi“.