Taj se i na ‘jednoj nozi’ borio za Hrvatsku, šutio je i trpio, borac kakav se ne rađa često

Puno je velikih asova imao hrvatski tenis, najviše se pamte oni koji su osvajali velike naslove ili dolazili među prvih 10 na svijetu, ali priče nekih drugih majstora koji su također napravili jako puno ponekad padnu u drugi plan. S putem kojim je prošao kao igrač, a kasnije i kao trener, jednu od takvih posebnih priča ima Goran Prpić, stari as s terena, s uspjesima do kojih je dolazio dok je samostalna Hrvatska još bila mlada.

Iako je dugo u karijeri igrao opterećen boli zbog pretrpljene teške ozljede koljena, zbog koje je golemi štitnik postao njegov svojevrsni zaštitni znak na terenu, hrvatski majstor s reketom je i s tim ozbiljnim problemom često pokazivao svoju klasu, a ona ga je dovela i do 16. mjesta na svijetu na kojemu se nalazio tijekom ljeta 1991. godine. Bila su to vremena u kojima se u domovini razbuktao rat, a na svojem putu u karijeri, Prpić se tada bez puno ustezanja na terenu borio i igrajući za reprezentaciju, postavljajući temelje kasnijih velikih uspjeha zajedno sa slavnim imenjakom Ivaniševićem.

Bio je to tandem golemog potencijala, koji je pod hrvatskom zastavom mogao napraviti i više da na Prpića nije utjecalo ozbiljno oštećeno koljeno, no i takav je dao puno, ostavljajući za sobom pobjede koje se pamte. Gradio je svoj put u hrvatskoj reprezentaciji i na ATP Touru, a zajedno s Ivaniševićem, u njihovoj izvedbi došao je veliki olimpijski uspjeh u prvom samostalnom nastupu Hrvatske na ljetnima OI, 1992. u Barceloni, kada su dvojica Gorana osvojila broncu u dvostruko uspješnom hrvatskom nastupu, s obzirom na to da je Ivanišević slavio i broncu u singlu.

🇭🇷 Goran Prpic y Goran Ivanisevic en #Barcelona92 🙂🍪#NationalBiscuitDay #WednesdayWisdom pic.twitter.com/kJjkJnkftB

— ITFTennis_es (@ITFTennis_es) May 29, 2019

Igrao sa žarom i osjećajem

Iako na terenu nije znao eksplodirati od emocija kao Ivanišević, bila su to vremena u kojima je i Goran Prpić igrao s velikim žarom, jer kako je mogao drugačije ako se uzme u obzir s kakvim je koljenom bio u akciji na terenu, a pokazivao je i poseban osjećaj s obzirom na to da je to bila ruka kakvu nemaju mnogi igrači.

Velika želja ga je gurala na terenu, a s njom, u pojedinačnoj karijeri na ATP turnirima je najveći uspjeh proslavio osvajanjem naslova na prvom izdanju Croatia Opena u Umagu, u svibnju 1990. godine, izvan ljetnog termina koji je kasnije postao uobičajen za Umag. U hrvatskom finalu je tada slavio protiv Ivaniševića, bio je to prvi, a kako se pokazalo, i jedini Prpićev naslov u karijeri u kojoj pamti i dolazak do završne faze na Grand Slam razini.

Dva puta je bio četvrtfinalist na jednom od četiri najveća svjetska turnira, 1991. na Australian Openu i dvije godine kasnije na zemlji Roland Garrosa, a nakon što je na terenu dao sve što je imao, toj fazi njegovog životnog puta došao je kraj s okončanjem igračke karijere dok su mu bile 32 godine. Bilo je tada vrijeme za okretanje stranice, a Prpić ju je okrenuo na način da su novi uspjesi brzo došli u drugačijoj ulozi.

On Saturday July 13, as the opening of 30th tournament edition this year, we will enjoy yet another tennis treat: the exhibition match between Goran Ivanišević and Goran Prpić: https://t.co/bEulfyWf8C #atpumag #30atpumag pic.twitter.com/ere9NHEs3e

— Croatia Open Umag (@CroatiaOpenUmag) March 28, 2019

Veliki teniski znalac

Znanje koje je stekao igrajući na Touru, u nastupima u Davis Cupu i na Olimpijskim igrama, Prpić je kasnije iskoristio surađujući s drugima nakon što je započeo trenersku karijeru. Kao i dok je bio u akciji na terenu, i u toj ulozi se drugima posvetio bez zadrške, a od drugih je također tražio da budu posvećeni, što je velikom talentu Ive Majoli pomoglo da sve posloži u najuspješnijim danima svoje karijere i 1997. dođe do naslova pobjednice Roland Garrosa, jedinog u singlu za hrvatski ženski tenis na Grand Slam turnirima.

Prpić je kasnije radio i s drugima. Između ostalog, pomogao je i u brušenju talenta Mirjane Lučić, često je bio uz teren i spreman dati savjet i mnogim drugim mladim hrvatskim asovima, bilo muškim, bilo ženskim, a kada je trebalo jako podmetnuti leđa, to je napravio vodeći i hrvatsku reprezentaciju – u jedno vrijeme čak i mušku i žensku istovremeno, s posebnim slučajem za hrvatski tenis.

Žensku reprezentaciju je već vodio kada je na sebe preuzeo i mušku, a to se dogodilo dok je trebalo povući u razdoblju u kojem se pamtila prva hrvatska titula u Davis Cupu, osvojena 2005. s Nikolom Pilićem na klupi. Prpić je uz igrače držao reprezentaciju u najjačem rangu. Najviše se pamti dolazak do polufinala tadašnje Svjetske skupine u 2009. godini i pogreška koja je bila načinjena odlukom da se polufinalni susret igra u Poreču, u kojem su golemi dio ulaznica pokupovali Česi i učinili da atmosfera u dvorani Žatika bude kao da Hrvatska igra u gostima.

Naviknut na udarce

Na svakakve udarce je Prpić bio naviknut dok je igrao, a u trenerskoj i izborničkoj karijeri, udaraca je bilo još, poput onog iz Poreča kada je Hrvatska mogla do finala, ali pokazalo se da su Česi imali aduta više kada se pogledalo kakva je atmosfera bila na tribinama. Pregrmio je stari majstor s terena i tu situaciju, prije nego je 2011. došao rastanak od reprezentacije u kojem se podignulo i ponešto bure.

Prpić nikad nije bio od ljudi koji se razbacuju riječima i dolaze u prvi plan pred mikrofonima ili kamerama, ali kada je oko nečeg trebalo presjeći, bio je i na to spreman. To što nije volio da su svjetla pozornice usmjerena na njega nije značilo da nema svoj stav i da ga nije spreman izreći kada osjeti da je za to pravi trenutak. U slučaju odlaska s klupe muške reprezentacije, bilo je tako u situaciji u kojoj je igračka želja bila da izbornik postane Goran Ivanišević, kako je Prpić tada otkrio javno, opovrgavajući riječ igrača da nije poznato zbog čega je otišao, pri čemu je u prvi plan stavio svoj tadašnji razgovor s Marinom Čilićem.

“Iznenađen sam nekim izjavama. Kad me Marin nazvao iz Vukovara i rekao mi da nije zadovoljan i da misli da bi promjena izbornika bila korisna i potrebna, prihvatio sam to i dao ostavku. Nisam bio sretan, ali smatrao sam, a to još uvijek smatram, da je želja igrača važnija od mojih osobnih osjećaja. Pri tome sam izrazio žaljenje da se nismo našli, sjeli i porazgovarali, a ne to rješavali telefonom. Poštujem želju igrača za promjenom, a njihov dogovor da to bude Goran Ivanišević pokazuje mi da su o svemu dobro razmislili i da imaju kvalitetno rješenje. Utoliko me još više iznenadila Marinova izjava da ne zna zašto sam otišao”, poručio je Prpić prilikom oproštaja od reprezentativne klupe u 2011. godini.

Tenis je u krvi

Nije više hrvatski izbornik, od toga je već prošlo dosta dugo, s oproštajem nakon kojeg je otišao bez teških riječi jer je takav njegov princip, ali ipak i s iskazanim stavom o onom što se dogodilo u njegovim razgovorima s igračima i kako je nakon toga postupio, osjećajući da je vrijeme za povlačenje s klupe reprezentacije.

Na koncu, kao nasljednik na hrvatskom izborničkom mjestu ipak nije došao Goran Ivanišević, već je 2012. taj posao preuzeo Željko Krajan, još jedan nekadašnji reprezentativac, s kojim je hrvatska došla do novih velikih uspjeha, finala iz 2016. u kojem je baš ‘za dlaku’ u Areni Zagreb slavila Argentina i naslova pri kraju 2018. godine, pobjedom u finalu protiv Francuske u Lilleu, u posljednjem izdanju Davis Cupa u nekadašnjem formatu Svjetske skupine.

Za Gorana Prpića je, pak, život i dalje ostao tenis, što na turnirima veterana, što u trenerskom poslu, što obilaskom turnira i domaćih natjecanja na kojima prati što rade drugi, na kojima gleda i kako rastu novi hrvatski talenti. Tu je snažne temelje i sam postavljao na terenu, prvo kao igrač, kasnije u trenerskom poslu, a možda za sve što je napravio i nije dobio toliko puno pljeska koliko je zaslužio.

Tuđman je zaprijetio Đokovićevom treneru da će ga poslati u vojsku, sve je zakuhala jedna osoba