Planinari u Gorskom kotaru našli na jednu od najotrovnijih zmija: ‘Približila sam se i onda je nastala panika’

Zanimljivu avanturu imala je skupina planinara ovoga vikenda u Gorskom kotaru, odnosno na Bijelim i Samarskim stijenama. Naime, na Vihoraškom putu, između planinarskog doma na Bijelim stijenama i Samarskih stijena, dio planinara u nedjelju je, šetajući stazama kojima uobičajeno šetaju, primijetio otrovnu zmiju riđovku.

Kako nam je ispričala planinarka, koja je htjela ostati anonimna, šetajući stazom između te dvije lokacije, kojom šetaju i inače, primijetila je odmah uz stazu golemu zmiju.

“Malo ovako dok planinarimo volimo zaviriti u grmlje i skrenuti malo u šumu oko staze. To smo napravili i sada i naletjeli na zmiju. Pretpostavljala sam o kakvoj je zmiji riječ, ali odlučila sam se malo približiti i slikati je. Ostala bih još slikat i snimati je, ali prijateljica se jako uspaničila, počela vikati ‘zmija, zmija’ i panično bježati. A onda su dotrčali i ostali i zmija se prepala i pobjegla”, ispričala nam je planinarka i još napomenula.

“Nakon ovog susreta itekako ću paziti gdje gazim i gdje stavljam ruke”, zaključila je.

Rijetko prijetnja čovjeku

Riđovka (lat. Vipera berus) zmija je otrovnica iz porodice ljutica, a naraste otprilike 75 cm. Najrasprostranjenija je zmija Europe i najrasprostranjenija zmija uopće. Stanište joj se prostire preko čitave Europe, kroz Rusiju sve do obale Tihog oceana. Može se naći i u Švedskoj i u Arktičkom pojasu. Nema je u južnoj Španjolskoj, južnoj Italiji na jugu Balkanskog poluotoka i na nekim većim sredozemnim otocima.

Kao i ostale ljutice, riđovka ne progoni svoj plijen, nego čeka da joj plijen dođe na dohvat i tada ga napada smrtonosnom učinkovitošću. U usporedbi sa svojim većim srodnicima, riđovka je rijetko prijetnja čovjeku, no za male je životinje smrtonosna.

Ima veliku glavu, uski vrat i debelo tijelo koje je manje i elegantnije od poskokovog, s kosom isprekidanom prugom koja služi za prikrivanje. Jezik joj je dug i rašljast. Njezini otrovni zubi leže preklopljeni u čeljusti, a izbacuju se prema naprijed kad zmija napada. Nakon što napadne, riđovka čeka da otrov počne djelovati, jer će plijen pojesti tek kad je mrtav.

Je li ugriz opasan za čovjeka?

Otrov riđovke je hemotoksičan što znači da se tkivo raspada te djeluje na krvni sustav, a pojedini ga znanstvenici smatraju toksičnijim i od poskokovog, te ga svrstavaju među najtoksičnije u zmijskome svijetu, ali vjeruju da zbog manje količine koju može uštrcati u ranu ne predstavlja niti približnu opasnost. Ipak, kod većine znanstvenika prevladava mišljenje da otrov nije vrlo toksičan. Brojne statistike upućuju da u većem dijelu Europe ljudi češće umiru od uboda pčela nego od ugriza ove zmije, te da bi zdrava odrasla osoba najvjerojatnije preživjela ugriz i bez medicinske pomoći.

Riđovka se hrani gušterima, žabama, malim sisavcima, ponekad slijepićima i mladim pticama te ptičjim jajima. Vrlo rijetko hrani se čak i malim kunama.

Živi na više lokacija u Hrvatskoj

Riđovka naseljava surovije predjele i može se sresti i iznad 3000 m/nv. Prisutna je i u močvarnim područjima sa šikarom u Slavoniji, kao i u planinama Gorskog kotara, gdje ju je vidjela i naša čitateljica. Za razliku od poskoka, ulazi i u vodu, dobro pliva te je aktivna osobito noću i za vlažna vremena. Preko dana se sklupča i sunča ili se odmara ispod gomile kamenja, korijenja ili u mišjim rupama. A upravo ju je tijekom odmora na kamenu zatekla i naša čitateljica.

Riđovke većinom žive u kolonijama i sve zmije jedne kolonije spavaju zimski san zajedno na jednom mjestu. U proljeće mužjaci prvi izlaze iz mjesta gdje su hibernirali da bi se intenzivno sunčali, a dva do tri tjedna kasnije izlaze ženke i tada započinje ritual parenja.