Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Za Bracu Dimitrijevića planet je premali: ‘Francuski premijer kleknuo je pred mojim radom’

Autor: Janja Franko/7dnevno

Ne znam gdje bih počela, a gdje završila. Tako je to s Bracom Dimitrijevićem. Za njega je planet mali i nema gdje nije izlagao. U koji god grad dođete slučajno, naići ćete na njegovu izložbu. Tako sam naišla na njegove radove u stalnom postavu Galerije Tate u Londonu, njujorškom Muzeju moderne umjetnosti i Centru Pompidou u Parizu.

* Odakle su vaši roditelji, gdje su živjeli?

Moji majka i otac rođeni su u Sarajevu, po ocu posljednjih petsto godina. Majčina obitelj došla je iz Beča preko Zagreba, za vrijeme Austro-Ugarske njihova je obitelj osnivala kina u Zagrebu i Sarajevu. Primjerice, kino Grič u Zagrebu bilo je u vlasništvu majčine obitelji, kao i kino Imperijal u Sarajevu.

* U kakvoj ste obitelji odrastali?

Otac je bio slikar, majka se bavila uređenjem interijera, a sestra je arhitektica. Odrasli smo uz punu pažnju i ljubav roditelja u veoma liberalnoj atmosferi. Moji su roditelji imali slične afinitete za umjetničku kreaciju i napredne poglede, tako da je to obilježilo i mene. Bili su izuzetno avangardnog ukusa u umjetnosti i od njih sam naučio da umjetnost nema limita ni pravila. U ono vrijeme to je bilo dosta bogohulno. Otac je prijateljevao s Tinom Ujevićem, Ivom Andrićem, Gustavom Krklecom, Mešom Selimovićem, Ivanom Kršinićem, Jovanom Bijelićem. Ti su ljudi obilježili moje djetinjstvo. Moj je otac širio granice i shvaćanja umjetnosti bilo svojim slikarstvom, izložbama ili javnim istupima – predavanjima, te podrškom mlađim umjetnicima. Počeo sam slikati s četiri, pet godina jer je očev atelijer bio u sklopu doma u kojem smo živjeli. Kao dijete sam sreo Tita za jednog njegova posjeta Sarajevu. Moj je otac bio poznati umjetnik i prije Drugog svjetskog rata, tako da su u njegov atelijer u Parizu dolazile mnoge istaknute ličnosti. Jednom su Ivo Lola Ribar i Koča Popović onamo doveli španjolsku republikansku vladu nakon kraha republikanaca u Španjolskoj 1939. Tako su atelijeri oduvijek bili okupljališta zanimljivih ljudi nakon kraha republikanske vlade u Španjolskoj.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

* Vi ste aktivno skijali?

Skijanje je bilo najveća ljubav moga života. Čovjek se u tom sportu nađe ili ne nađe. Osamostalio sam se zahvaljujući ambijentu skijaških ekipa i klubova koji je potpuno različit od ambijenta u kojem sam rastao. To mi je proširilo horizonte i ta natjecanja omogućila su da se u sasvim drugom miljeu afirmiram kao autentična osoba. Prvu svijest o sebi izvan okvira obitelji doživio sam na skijaškim natjecanjima diljem Jugoslavije i inozemstva.

* Na jednoj fotografiji u vašoj knjizi vidim snimku iz 1914. Što je to?

To je bila narudžba koju je moj otac dobio da obilježi mjesto Sarajevskog atentata 1914. Narudžba je bila iz 1949. i on je, umjesto klasičnog spomenika, utisnuo u asfalt otisak cipela i ugravirao tekst da je na tom mjestu izvršen atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda. Kasnije, kada sam počeo stvarati svoju umjetnost, shvatio sam da je tu negdje i moj početak.

* Kako je izgledao vaš prvi konceptualni rad?

Jedan od mojih prvih konceptualnih radova je iz 1963., dakle na izvjestan način prije pojave konceptualne umjetnosti u svijetu, i taj rad ima karakteristike moga kasnijeg djelovanja. Riječ je o karti svijeta na kojoj je nacionalna, odnosno državna zastava zamijenjena krpom kojom sam brisao slikarske kistove. Tako da to ima određenu dozu anarhičnosti koja će se kasnije manifestirati kroz moje radove sa “Slučajnim prolaznikom”. Ondje su velike fotografije državnih uglednika, od predsjednika država pa nadalje, zamijenjene likovima građana koje sam slučajno sreo. Najprije Zagreba, poslije diljem svijeta.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

* Što je s tim ljudima danas?

Nisam održao kontakt s njima, ali za mene su svi nepoznati ljudi potencijal za jednu drugu filozofiju života, za drugačiji koncept različit od moga. Na određeni način ti radovi žele ukazati na pluralitet istina koje se u službenoj verziji povijesti ne prikazuju. Nena Dimitrijević o tome je pisala za izdavačku kuću Duriex, a njezini tekstovi o drugim umjetnicima objavljeni su u publikacijama Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku pa do britanskih, njemačkih i švicarskih muzeja.




* “Moj je život pun nevjerojatnih slučajnosti koje sam sam skrivio.” Tako započinjete svoju knjigu…

Uistinu vi možete inducirati neke situacije koje izgledaju toliko nevjerojatno kao da su slučajnosti. No ja sam išao u susret tomu. Trenutno spremam jednu drugu knjigu koja će biti samo skupina mojih aksiomatskih, kratkih iskaza te vrste. Od njih je svjetski najpoznatija “… nema grešaka u povijesti. Cijela povijest je greška”.

* Što hoće reći fotografija “Ovo je Pariz”?

Hoće reći da se u mom životu događalo da budem svjedokom raznih događaja. Primjerice, bio sam 1968. godine u Parizu, baš uoči studentskih nemira. Imao sam samo 20 godina. Zatim sam otišao u London…

Foto: Darko Tomas / CROPIX

* Kako ste financijski stajali?

Pa dobro, tada. Moj je otac bio ugledni umjetnik. Bio je i profesor. I kod njih je kao i kod svakoga bilo boljih i lošijih razdoblja. No moglo bi se reći da sam odrastao u privilegiranim okolnostima, ali da se nisam dao korumpirati od tih okolnosti, tako da sam oduvijek bio buntovan. Imao sam radne navike i hrabrost da se suočim sa situacijama. U početku sam najviše skijao i jedrio. Kasnije, živio sam ispod standarda koji sam imao u roditeljskoj kući. Pa sam najprije došao u Zagreb u neki podrum zato što sam ondje mogao raditi dan-noć, lupati čekićem i slušati Stonese i Doorse. Tako da sam u tom smještaju imao neku nezavisnost i komociju koju klasična studentska soba ne pruža. Vrlo brzo nakon toga odlaskom u London i Pariz bio sam svjedokom londonske swinging scene, pa onda revolucionarnih studentskih gibanja u Parizu i Londonu. Tako kroz cijeli život mogu zahvaliti svojoj intuiciji boravke na pravim mjestima – kada je London bio centar svijeta, pa onda kad je SoHo u New Yorku nastajao kao umjetnička četvrt, kada je ondje živjelo 95 % avangardnih američkih umjetnika.




* Kojih je to godina bilo?

Godine 1975., kada sam kao vrlo mlad imao svoju prvu izložbu u New Yorku, baš u SoHou.

* Kako je ta izložba izgledala?

Zagreb je prvi mogao vidjeti te radove. Dio radova bio je sa “Slučajnim prolaznicima”, a dio s kondicionalnom rečenicom “Ovo bi moglo biti mjesto od historijskog značaja”, “Ovo bi moglo biti remek-djelo”, “Ovo bi moglo biti razlog da se napišu knjige”. Radovi su predstavljali slučajno odabrane fotografije ispod kojih bi stajale te rečenice, a ispod njih bi pisalo “Ovo bi moglo biti vrijedno milijun dolara”. Iako su mi neki prijatelji govorili da su to pretjerivanja, današnja situacija ih demantira. Zanimljivo je da je cijela njujorška umjetnička scena došla na tu izložbu…

Foto: Darko Tomas / CROPIX

* Što bi to značilo?

Nedavno je umro Richard Serra, koji je bio najveći živući američki umjetnik. Njegov galerist, čuveni Leo Castelli, doveo je Andyja Worhola na moju izložbu. Dakle, to je bio susret s tada najzanimljivijom umjetničkom scenom svijeta. Poslije će se to ponoviti i u Kini, gdje sam prije 20 godina izlagao u jednoj četvrti koja se zove Da Schanze, koja je nekako po atmosferi i tim svakodnevnim susretima s umjetnicima i drugim kreativnim ljudima podsjećala na SoHo 1975. Izdana je moja monografija na kineskom jeziku. Dijelovi te knjige postoje u nekim drugim, talijansko-američkim izdanjima. Ono što me veoma stimulira i govori mi da je moja intuicija imala pravo jest to što postoji istinski interes za moju umjetnost jer je ona bazirana na ideji analize određenih antropoloških fenomena. Ona je neodvojiva od čovjekova ponašanja i čak dotiče znanost biheviorizma, dakle o ponašanju i reakcijama čovjeka koji se susreću s određenim pojavama.

* Kakvim pojavama?

Pa recimo o pojavama percepcije. Jer, kada netko vidi u Zagrebu na današnjem Trgu Republike i na Broadwayu fotografiju, ima predodžbu da je riječ o nekoj medijskoj povijesnoj figuri. Kada sazna da je to bio “slučajni prolaznik”, neizbježno dolazi da korekcije tog automatizma poistovjećivanja medija s porukom. Dakle, kad vidite malu fotografiju nekog portreta, onda nećete imati istu reakciju kao kad vidite fotografiju portreta od 120 četvornih metara, kao što je bilo na Centru Pompidou.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

* U to sam vrijeme, sjećam se, baš bila u Parizu, u Grand Palaisu imali ste na dva važna mjesta svoje izložbe…

Francuski premijer kleknuo je pred moju instalaciju. Na taj se način poklonio mom radu, ali i likovima kao što su Maljevič, Kafka, Modigliani koji su bili predstavljeni u tom mom radu. Na Champs-Elyseesu bio je veliki portret jedne mlade djevojke i jednog čovjeka u srednjoj dobi. Ali ono što je meni nevjerojatno jest da su u istom gradu za vrijeme Pariškog salona ’71., policija i vatrogasci sklonili moju veliku fotografiju s Bulevara Saint Germain, kojim svaki dan prođe četiri milijuna ljudi, s isprikom da to uznemirava Pariz.

* Ja li vam to bilo drago ili…?

Nije mi bilo drago jer je to skinuto desetak dana nakon otvaranja Bijenala, tako da sam žalio što 1971. neće biti izložen na javnome mjestu jer ta ideja izlaganja na javnome mjestu zapravo je i želja za određenom demokratizacijom umjetnosti. Da umjetnost postane dostupna svakomu, pa čak i onomu koji slučajno hoda ulicom. Taj rad ipak ima happy end jer ga je otkupio Centar Pompidou koji ga je izlagao na svojoj fasadi i bio je na naslovnici prve konceptualne međunarodne izložbe koja je održana u tom važnom muzeju.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

* Vaša suradnja s Louvreom?

Pa bilo je tako da su nakon mnogih važnih muzeja kao što su Galerija Tate, Centar Pompidou i Muzej Guggenheim u New Yorku bili za to. Postojala je želja da se u Louvreu naprave te posthistorijske instalacije s djelima Leonarda, Botticellija, Rafaela, Mantegne i rijetko dostupnim radovima. Imao sam sreću da je tadašnji direktor Louvrea u jednoj od najznačajnijih privatnih zbirki Švicarske vidio moje radove u Bernu, gdje sam imao veliku izložbu u Kunsthalleu 1984. Tako je predsjednik i direktor Louvrea, francuski akademik i jedan od najpoznatijih povjesničara umjetnosti, shvatio važnost tog rada pa je odobrio da se realiziraju ti radovi u Louvreu.

* Kako je to izgledalo?

On se začudio kad sam mu podnio popis djela na koji nisam uvrstio Mona Lisu. Međutim, Mona Lisa je za mene ista kao ona na bombonijeri. Tako da sam izabrao drugu Leonardovu sliku, “Sveta Ana, Bogorodica s malim Isusom”.

Povijesni dan za hrvatski film: Čovjek koji nije mogao šutjeti osvojio Zlatnu palmu

* Je li to bilo uspješno?

Apsolutno, jer su mnogi ljudi dobili želju da gledaju stara remek-djela.

* Kako su ljudi reagirali na vaše radove na ulici?

Pa netko te zaustavi i pita te što je to pa mu ti objašnjavaš tu ideju pluralizma. Nekad više filozofski, nekad svakodnevnim jezikom, tako da uvijek postoje reakcije na taj rad. Pokazalo se da je vrlo važna moja izložba u Galeriji SC 1969. koja je zapravo odredila jednu epohu. Ono što je značajno za tu vrstu rada jest da publika participira i formira u svakom trenutku drukčiju izložbu. Ta moja izložba govori dosta i o Zagrebu, o našoj sredini u to doba. Ja sam u povodu 300. godišnjice sveučilišta dobio nagradu za tu izložbu, u sastavu žirija bili su Tonko Marojević, Željka Čorak, Božidar Gagro i Zvonko Maković. Ti su ljudi relevantni i danas. Zagreb je tada imao najformiraniju likovnu scenu u tadašnjoj Jugoslaviji, a najvažnija institucija bila je Galerija suvremene umjetnosti, koja je bila preteča Muzeja suvremene, za koju je najzaslužniji bio Božo Bek.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

* Kako ste sreli Nenu Dimitrijević, ženu s kojom provodite cijeli život. Upravo je ona pisala za razne strane časopise…

Bili smo jako mladi i već kao mladi počeli smo živjeti zajedno. Ispočetka nije izvjesno da ćeš naći nekoga s kime ćeš morati uz razna iskušenja u životu prolaziti svašta. Mnoge stvari nisu bile ni jednostavne ni lake egzistencijalno. Tako da sam našao idealnog partnera. I intelektualnog i za svakodnevni život. Moram reći da je Nena bila veoma hrabra kad je odlučila sa mnom krenuti s 500 maraka u džepu u doživotni boravak u velike metropole. O uspjehu moje prve izložbe u Londonu 1972. govore i prikazi u Timesu, Evening Standardu, Guardianu itd., što je veoma važno jer su kompetentni ljudi pisali za te dnevne novine. Zapravo, najavangardniji povjesničari umjetnosti tog vremena.

* Što je to bilo u Veneciji u vrijeme Bijenala?

Julije Knifer, Radomir Damjanović i ja predstavljali samo Jugoslaviju u jugoslavenskom paviljonu, i to zahvaljujući Boži Beku koji je bio beskompromisni izbornik.

* Izložba u Kini?

To je bila izložba u Konfucijevu hramu u Pekingu. On je najposjećeniji spomenik poslije Zabranjenog grada u Pekingu. Deseci tisuća ljudi prođu dnevno kroz taj hram u kojemu sam ja izlagao.

* Zanimljiva je priča kako dobiti dozvolu za rad s renesansnim slikarima…

Moraš imati određeni renome i da ti ljudi vjeruju. Nažalost, s obzirom na zemlju porijekla, ja sam stalno u ringu. Za razliku od zemalja u kojima recimo cijeli državni sustav, bankari, kolekcionari, financijeri, sudjeluju u potpori umjetniku. Jedan moj rad izašao je na naslovnici Timesa – triptih s “ormarom” koji se nalazi u Galeriji Tate u Londonu. To je bio prvi put da je jedno avangardno umjetničko djelo izašlo na naslovnoj stranici jednih ozbiljnih novina. Futuristi su 1907. izašli na naslovnici Figaroa i taj moj rad na naslovnici Timesa 1987.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

* Kako ste nabavili Renoira koji vam je trebao za projekt?

Za svjetsku izložbu u Milanu prije sedam godina prijatelji su mi posudili autoportret Renoira, a zatim za sve izložbe impresionista po svijetu, od Amerike do Japana. Inače visi na zidu u stanu mojih prijatelja.

* Jedna vaša kratka priča našla se i u filmu…

Oskarovac Alfonso Cuaron uvrstio je moju priču o dvama slikarima u svoj film “Velika iluzija”, s Robertom de Nirom i Gwyneth Paltrow. Za taj film oni prepričavaju moju priču. Alfonso je čuo tu priču u L.A.-u na sveučilištu pa mi se obratio.

* Jack Lang, francuski ministar kulture, bio je gost u vašoj kući u Dubrovniku…

On mi je dao Orden viteza književnosti i umjetnosti. Posjetio me u mom ljetnom domu u Zatonu kraj Dubrovnika. Mi smo to poslije rata sagradili po mom nacrtu.

* Ima vas svagdje po svijetu, zar ne?

Njujorški muzej Moderne umjetnosti devedesetih se izložbom s deset umjetnika predstavljao na Bijenaleu u Veneciji. U 90 muzeja po svijetu postoji moje djelo. To nije mala stvar.

Autor:Janja Franko/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.