Gibonni i Oliver osim divnog glasa imaju još nešto zajedničko: Financirale su ih supruge

Zlatan Stipišić Gibonni jedan je od najvećih imena hrvatske glazbene scene. No, usprskos enormnom uspjehu, i dan danas uspio je ostati samozatajan, a detalje privatnog života rijetko kad dijeli s javnosti. Ipak, u najnovijem In magazinu otkrio je kako je, kad je tek počinjao svoju glazbenu avanturu, budućnost zamišljao potpuno drugačije.

“Moja želja sa 20 je bila da živim u L.A.-ju, da vozim Harleyja bez svjetla, auspuha i registracije, to mi je bilo najveće dostignuće bez pameti. Danas kad vidim svoju familiju, drago mi je da nema ključa”, priznao je Gibonni koji je danas u dogogodišnjem sretnom braku, u kojem je dobio i troje djece.

Glazbenik je otkrio da je njegova supruga Sanja bila ta koja je na početku njihove veze i njegove karijere uzdržavala obitelj.

I Oliverova je priča slična

Ali, Gibonni nije jedini. Mnoge su supruge poznatih glazbenika uzdržavale svoje bolje polovice dok nisu postali slavni i dok nisu krenuli pristizati prvi ozbiljni angažmani. Jedan od n jih je i Gibin dobar prijatelji i kolega, Oliver Dragojević.

“On je bio izgubljen slučaj, u Dubrovniku nitko nije šljivio Trubadure, još on tada nije pjevao, svirao je gitaru… U dva sata ujutro me zvao nakon koncerta u Trebinju da će taksijem doći po mene, zvoni kućni telefon u hodniku, probudio cijelu kuću, a ja radim ujutro u šest u bolnici…Brzo je on upoznao moje, došao u nas doma, u nas je jeo, ja mu prala robu, a jadan… ima je 62 kila. Ali ja sam se zaljubila, čovječe! On je bio sponzoruša, ja sam ga uzdržavala, ja sam kupila vere, moji digli kredite da uredimo stan… Kad smo se oženili, nas je jedanaestero živilo osam godina u istom stanu”, ispričala je Oliverova supruga Vesna.

‘DRAGI NAŠ DIDA…’ Udovica Olivera Dragojevića objavila emotivan status povodom njegova 74. rođendana: ‘Tužni smo bez tebe’

“Ujutro se svi razbježe, ostanemo ja i svekrva. A svekrva je imala godina kao ja sad. Ali je ona meni, po mom doživljaju, bila toliko stara, da sam ja očekivala svaki dan da će ona umrit. Ona bi govorila: Ajme ovo, ajme ono, ja ću umrijeti. Kad smo mi preselili ‘82. u Tolstojevu i kad smo prvi put otišli u posjetu njima, imala sam napadaj panike. To je trajalo godinama. Eto, to ti je meni bila posljedica tih godina života sa svima njima i s malom djecom, koju sam rađala jednog za drugim. Strašno je bilo”.