U HRVATSKOJ ODBIJAMO GOVORITI O INFLACIJI Ali moramo znati: inflacija, koja je prehlada u razvijenim zemljama, kod nas će postati upala pluća

DSZ je objavio kako su se cijene povećale, što je izazvalo različite, ponekad pogrešne, interpretacije. Komentirano je kako je dobro da su se cijene povećale za dva posto jer će povećanje cijena dinamizirati gospodarsku aktivnost. Autor ovih redaka misli drugačije. To je vrijedilo u vrijeme nacionalne države. Danas ne vrijedi. Prisutno povećanje cijena posljedica je povećanja cijena energenata i trošarina te cijena transporta. Zasad nije na vidiku značajnija ugroza inflacije iako bi, u određenim uvjetima, to mogla postati. Premijer Andrej Plenković nas umiruje, ali, imajući u vidu našu optimalnu politiku, opreza nikad dosta. Cilj moje rasprave je pokazati kako se smisao i sadržaj inflacije promijenio. Dok je u vrijeme nacionalne države inflacija predstavljala razinu entropije (mjera nereda) gospodarstva, u tržišnoj državi ona ima sasvim drugačiji smisao i značaj.

U vrijeme nacionalne države inflacija je bila dominantni problem. Tisuće knjiga napisano je o inflacijskoj nemani. “Inflacija je kao grijeh – svaka ga vlada osuđuje i svaka ga vlada čini” (Frederick Leith Ross). “Inflacija je vješta kao džepar, zastrašujuća kao provalnik i smrtonosna kao plaćeni ubojica” (Ronald Reagan). “Inflacija je oblik poreza koji je moguće uvesti bez zakona” (Milton Friedman).

Inflacija identificira povećanje cijena. Njezina suprotnost, deflacija, smanjenje cijena. Inflacija uvjetuje deprecijaciju nacionalne valute i povećanje kamatnih stopa, a deflacija aprecijaciju valute i smanjenje kamatnih stopa. Inflacija smanjuje, a deflacija povećava realne porezne prihode. Tržišno gospodarstvo temelji se na konkurentnosti pa je prema tome ono, u biti, deflacijski proces koji povećava učinkovitost ili, što je isto, smanjuje troškove. To se lijepo može pokazati ako se umjesto praćenja kretanja cijena roba promatra kretanje cijena putem potrebnog broja sati rada kako bi se kupila neka roba ili usluga. Još se precizniji pokazatelj dobije ako se iz obračuna isključe svi porezi i doprinosi.

Država blagostanja

Svoju raspravu iz 1931. godine Keynes započinje Lenjinovim stavom kako je obezvređivanje novca najbolji način za uništenje kapitalističkog sustava i dodaje: “Lenjin je zasigurno bio u pravu”. Iz navedenog slijedi kako Keynes nije bio pristalica “tiskarskog stroja”, što neki ekonomisti zaboravljaju, kako bi se riješili prisutni gospodarski problemi zemlje. Treba reći, što također mnogi gube iz vida, kako Keynes, kada govori o dijagnozi i terapiji (ekonomskoj politici), ima u vidu samo razvijene zemlje.

Janos Kornai, mađarski ekonomist, proslavio se tvrdnjom kako je tzv. socijalistički sustav moguće održati samo mekim budžetskim ograničenjem, “tiskarskim strojem”. Drugim riječima, tvrdio je da tzv. socijalizam nužno generira inflaciju, i to bez obzira na to je li riječ o ustrajnom povećanju cijena ili “praznim policama”. Mišljenja sam, općenito, kako nacionalna država blagostanja funkcionira u mekom budžetskom ograničenju. U današnjim raspravama prisutna je argumentacija, glede inflacije, koja je dominirala u vrijeme nacionalne države. Tvrdo budžetsko ograničenje govori nam kako se ekonomski problemi ne mogu riješiti tiskanjem novca, već povećanjem produktivnosti (konkurentnosti). Država blagostanja mogla je funkcionirati samo u uvjetima mekog budžetskog ograničenja. Poznata je Samuelsonova usporedba inflacije i malarije te njegov zaključak kako liječenje, terapija, donosi više štete nego sama inflacija (bolest).

Zašto je u nacionalnoj državi nužna inflacija? Odgovor moramo tražiti u samoj definiciji nacionalne države – suverenitet u okviru nacionalnih granica. Nema slobodnog protoka roba, usluga rada i kapitala. Propusnost nacionalnih granica kontrolira izvršna vlast. Dakle, nacionalnu državu, slikovito rečeno, možemo usporediti s posudom koja je jasno i precizno odvojena od okruženja, u kojoj nacionalno gospodarstvo djeluje nezavisno, autonomno. Izvan posude vrijede druga pravila koja nisu u nadležnosti nacionalne države niti ona na njih može utjecati. Ipak, valja reći, najrazvijenije i najveće, po veličini dodane vrijednosti, zemlje (pristalice liberalizma), svojom efikasnošću uvijek su određivale pravila igre.

Nova konkurencija

Manje razvijene zemlje, zbog manjka internacionalnog novca (popularno zvanog – devize), s jedne strane, i brige za vlastito gospodarstvo, s druge strane, provode posebnu, svoju, ekonomsku politiku (merkantilističku, protekcionističku i intervencionističku) koja nije u suglasju s pravilima igre koji vladaju na svjetskom tržištu. Naglasak je na zatvorenom gospodarstvu koji razmjenu s drugim zemljama smatra dijelom, izvedenicom ili derivatom, svoje politike (jasno, uvijek se teži suficitu platne bilance). Od navedenog pristupa odstupaju zemlje malog nacionalnog tržišta koje opstaju i razvijaju se izvoznom orijentacijom (Švicarska, Belgija, Danska, itd.). Najrazvijenije zemlje su u mogućnosti, zbog svoje superiorne konkurencije, što se vidi na računu robne razmjene s inozemstvom, realizirati značajan dio nacionalnog proizvoda i nacionalne štednje u inozemstvu putem izvoza. Povijesno gledano, to je slučaj s Nizozemskom, Ujedinjenim Kraljevstvom, SAD-om, Njemačkom, Japanom, azijskim tigrovima i danas Kinom. Usput rečeno, susjedna nam Slovenija danas je dio te priče.

Da bi se održala gospodarska aktivnost, potrebno je održati investicijsku aktivnost ili, što je isto, prihvatljivu profitnu stopu. Polazeći od Keynesove preporuke, država je ta koja mora, u slučaju nedovoljne privatne potražnje, svojom politikom javnih rashoda omogućiti potrebnu razinu potražnje. Cilj Keynesove preporuke je da država intervenira u vrijeme krize, depresije, kada zbog nedovoljne potražnje posustaje gospodarska aktivnost. Ekonomska politika nacionalne države nije provodila politiku javnih rashoda (rashodi veći od prihoda) samo u lošim vremenima. Ona je, da bi dinamizirala gospodarski rast i ostvarila punu zaposlenost, nastavila s politikom javnih rashoda i u dobrim vremenima. Upravo zlatno doba kapitalizma, od kraja Drugoga svjetskog rata do naftne krize, bilježi najveće stope gospodarskog rasta. Međutim, rast javnih rashoda imao je za posljedicu nužan rast javnih prihoda, što se provodilo sve većim poreznim opterećenjem koje je često bilo iznad poreznog kapaciteta nacionalnog gospodarstva. Jednom se rukom uzimalo, a drugom davalo. Nevidljiva ruka Adama Smitha postala je vidljiva i odlučujuća za funkcioniranje države blagostanja.

Da bi se održao gospodarski rast, kad je visina javnih rashoda postala kontraproduktivna, pokrenula se kreditna aktivnost banaka, uz obilatu pomoć središnje banke. Rast kredita, bez stvarne štednje, nazvan je tzv. teorijom dopunskog kredita koju je zastupao Joseph Schumpeter, ugledni austrijski i američki ekonomist, putem “stvaralačkog razaranja”. Ideja se temelji na novoj (superiornoj) kombinaciji faktora koja će povećati nacionalni proizvod i tako ex post “pokriti”, namiriti, inflatorni kredit. Kada “stvaralačko razaranje” uspije, nema problema. Međutim, kad ne uspije, tada je odnosno gospodarstvo suočeno s nepokrivenom emisijom novca, kredita, što, u konačnici, povećava jalove fiksne i varijabilne troškove ili, što je isto, smanjuje konkurentnost odnosnog gospodarstva, a pojavni oblik je inflacija. Uvijek netko plaća cijenu – nema besplatnog ručka. Tzv. potrošački krediti, američki izum financiranja finalne potrošnje u vrijeme Velike krize, omogućavali su građanima da kupe predmete trajne potrošnje s obećanjem da će posuđeni novac, s pripadajućom kamatom, vratiti tijekom određenog razdoblja. Tako je rastuća masa kredita povećala privatnu potražnju koja je pomogla državi u njezinu osnovnom naumu – održanju željene razine gospodarske aktivnosti.

Naftni šok

Činjenica da podignuti kredit danas smanjuje raspoloživi dohodak sutra (najmanje za iznos anuiteta) nije zabrinjavala nositelje ekonomske politike jer će, smatrali su oni, povećanje potražnje povećati društveni proizvod pa će, samim tim, njegovo povećanje povećati dohodak građana. Što vrijedi za javne rashode, vrijedi i za rast kreditne aktivnosti. U slučaju kreditne aktivnosti imamo dodatnu opasnost koja se ogleda u činjenici da, kad gospodarski polet izostane, građani nisu u mogućnosti izvršiti svoje kreditne obveze. Tada kreditni balon koji je podržavao gospodarsku aktivnost “preko noći” postaje poluga koja uzrokuje dodatni pad gospodarske aktivnosti – produbljuje recesiju. Mnoge krize su posljedica kreditnih balona. Prisutna monetarna ekspanzija FED-a i ECB-a zato mora zabrinjavati.

Monetarni stručnjaci, kad govore o inflaciji, govore o inflaciji ponude i inflaciji potražnje. U prvom slučaju imamo dva pojavna oblika, svode se na isto, jedan je inflacija troškova (poznata spirala cijene nadnice), a drugi strukturna inflacija (jalovi fiksni i varijabilni troškovi). Marshall je pokazao kako u srednjem i dugom roku tržišni način privređivanja eliminira inflaciju ponude. Inflaciju potražnje imamo kada prevelika količina novca “trči” za premalo robe. Odmah kažimo kako u otvorenom gospodarstvu nema inflacije potražnje, već ju je moguće generirati na strani ponude ( npr. kartelni sporazumi).

Prema tome, nacionalna je država mogla jedno vrijeme svojim instrumentarijem podržati gospodarsku aktivnost. Kada je ekspanzivna fiskalna i monetarna politika iskoristila svoje mogućnosti, kao u slučaju Prvog naftnog šoka, nacionalna država nije mogla održati gospodarsku aktivnost, već je gospodarstvo svoj “spas” tražilo i našlo izvan nacionalne države – u globalizaciji.

Domaća igra

Tržišna država povećava propusnost svojih nacionalnih granica (umjesto posude, imamo cjedilo), što je transformira iz nacionalne u tržišnu državu. Ne postoji više, potpuno, ono naše i samo naše što je izolirano od ostalog svijeta i njegova utjecaja. Tako seljenje kapitala i proizvodnje u područja najvećih povrata transformira nacionalnu u tržišnu državu. Multinacionalne korporacije nemaju matične domovine. Njihova je domovina tamo gdje su najveće mogućnosti oplodnje kapitala. Tržišna država, da bi opstala, mora pružiti multinacionalnim korporacijama konkurentnije (čitaj: povoljnije) uvjete. Tržišne države postaju međusobno konkurentne jedinice. Da bi bile konkurentne, postaju partner multinacionalnim korporacijama, općenito investitorima, kako bi zaposlili svoje nezaposlenije građane. Tako konkurencija među državama smanjuje troškove investitorima – smanjuju se porezi na rad i kapital. Neizravni porezi njezina su zasad “domaća igra” putem kojih nastoji osigurati što je moguće više javnih dobara. Privlačnost poreza na dodanu vrijednost, zbog svojih karakteristika, postaje vodeći porezi oblik poreznih sustava.

Tržišna država ima otvorene granice, što znači slobodan protok roba, usluga i kapitala. Još nemamo na toj razini slobodan protok rada. Međutim, kada investitorima pojedine države više ne budu mogle osigurati željenu profitnu stopu, napustit će poslovnu aktivnost u manje razvijenim zemljama, što će rezultirati “seobom naroda” prema razvijenim zemljama, a oni će, nudeći svoju radnu snagu po nižim cijenama, smanjiti cijenu rada u razvijenim zemljama. Sindikati u razvijenijim zemljama još polaze od nacionalne države s jasno određenim granicama i traže veće plaće, što samo ubrzava cjelokupni proces transformacije nacionalne u tržišnu državu. Lenjin nije bio u pravu kada je tvrdio kako radnici nemaju svoju državu, čime je nesvjesno najavio globalizaciju. Upravo suprotno, radnici se daleko više oslanjaju na državu koju je kapital već davno napustio. Kako sada stoje stvari, malo je vjerojatno da će se sindikalna aktivnost primjereno transformirati kako bi bila aktivni čimbenik u pregovorima s globalnim kapitalom.

Tržišno gospodarstvo kreira deflaciju. Zagovornici inflacije kao poluge dinamiziranja rasta gospodarstva gube iz vida da u uvjetima tržišne države, recimo eurozone, svako povećanje novčane mase i kredita generira povećanje proizvodnje u konkurentnim zemljama, dok u manje konkurentnim gospodarstvima povećava potražnju, što, kao posljedica, povećava deficit na računu roba i usluga. Da je tome tako, dovoljno je “povezati” u Lijepoj Našoj dinamiku kreditne aktivnosti poslovnih banaka i deficit robne razmjene s inozemstvom.

U tržišnoj državi pitanje svih pitanja je konkurentnost vlastitog gospodarstva. Ako ono nije konkurentno, slijedi njegova eutanazija jer se ne može suprotstaviti inozemnom, globalnom, gospodarstvu. Tako, umjesto inflacije, imamo eutanaziju domaćeg gospodarstva. Umjesto praznih polica, imamo veliku stopu nezaposlenosti, što je, sa svoje strane, samo upozoravajući signal da će uslijediti emigracijski procesi.

Povećanje cijena

Rasprave o inflaciji u Lijepoj Našoj nisu osobito prisutne. Kretanje cijena je stabilno i tek nešto više razine nego u razvijenim zemljama. “Ostatke” inflacije bilježimo u nontradable sektoru, dakle aktivnost koja ne proizvodi čisto komercijalno dobro ili uslugu, odnosno, kada proizvodi komercijalno dobro ili uslugu, zbog visokih transportnih troškova, ponudu sačinjava pretežno domaća ponuda (izostaje inozemna konkurencija). Takvih proizvoda i usluga sve je manje (uvozimo velike količine kruha). Zahtjevi kako dio javnog sektora valja privatizirati znače proširenje i produbljenje, dakle, tržišnih silnica u sfere koje su do jučer smatrane dijelom javnih ili gotovo javnih dobara.

Često u svojim komentarima pišem kako “prehlada” u razvijenim zemljama u Lijepoj Našoj, u najmanju ruku, ima učinak “upale pluća”. Otvorenost nacionalnih granica, da ne kažem njihovo ukinuće, zamijenilo je povećanje cijena (inflaciju), u zemljama manje konkurentnosti, problemima eutanazije domaćeg gospodarstva. Porezi u tome igraju posebno značajnu ulogu. Problem je moguće riješiti jedino obrazovanjem, obrazovanjem i, konačno, obrazovanjem kako bismo usvojili tehnologije veće dodane vrijednosti koje povećavaju konkurentnost. Za to je potrebna znanost, znanost i samo znanost. Upravo zato smatram da je otvorenost domaćeg gospodarstva, u prvom redu, problem koji može riješiti jedino i samo angažman domaćih i inozemnih stručnjaka (zato je važno da se preferiraju inozemne investicije koje korespondiraju koncepciji i strategiji razvoja). Industrijske politike mogu u tome biti od koristi, ali one nisu rješenje.

Precizno rečeno, znanost je temeljna poluga razvoja i očuvanja hrvatskog identiteta (suvereniteta). Inflacija iz vremena nacionalne države dio je prtljage koju valja prepustiti povjesničarima. Promjena pojavnog oblika inflacije, od povećanja cijena prema eutanaziji domaćeg gospodarstva, zahtijeva kompleksan pristup. Zato je dobro da su se cijene povećale i tako nas upozorile na moguće pogubne posljedice helikopterskog novca. Hrvatska kao mala i nerazvijena zemlja mora imati u pripremi odgovore na inflatorne izazove kako se ne bi našla u još većoj nevolji nego što to danas svjedočimo. Izbori će proći. Vrijeme je traženja i nalaženja rješenja kako bismo učinkovito odgovorili na izazove inflacije. Višegodišnji pad industrijske aktivnosti samo je dokaz kako nas inflacija karakteristična za tržišnu državu nikada nije napustila.