Obitelj slovenskog vinara na Krku radi moguću ekološku bombu

Hrvatskim potrošačima i ljubiteljima kvalitetnog vina odavna i dobro su poznata vina slovenske vinarije Ormož Jeruzalem, šipon, laški rizling, traminac, sivi pinot, rumeni muškat… Koji na policama svih većih hrvatskih prodavaonica hrane i pića zauzimaju prominentno mjesto i brzo se prodaju. No kupci vina vjerojatno malo ili gotovo ništa ne znaju o obitelji Puklavec koja je svoje prezime pretvorila u robnu marku pa se vina iz regije Podravje ili “slovenske Toskane” prodaju kao Puklavec Family Wines.

Hrvatskim kupcima vjerojatno je još manje poznato kako je sredinom listopada ove godine na Svjetskom kongresu o vodiku u Rotterdamu ormoška vinarija objavila da će među prvima na svijetu u proizvodnji vina potpuno prestati ispuštati ugljikov dioksid u atmosferu.

“Nultu emisiju” ugljika Puklavec Family Wines postići će koristeći vodik proizveden iz obnovljivih izvora energije, a “zeleni” će vodik vinariji Puklavec (i ne samo njoj) stizati s hrvatskog otoka Krka, iz postrojenja koje će također sagraditi obitelj Puklavec.

A da se sve to zaista ostvari, osobno se brinu i paze predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula da Silva i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, a napokon je postalo jasno i zašto je hrvatski premijer Andrej Plenković potkraj studenoga objavio da će novi plinovod od Zlobina do Bosiljeva, vrijedan 155 milijuna eura, koji Hrvatska upravo počinje graditi, biti prilagođen i za transport vodika.

Vrijedna parcela

Europska premijerka i hrvatski premijer osobno se tako brinu da na Kvarneru svoju krupnu investiciju ostvari još jedan njemački poduzetnik, ovoga puta slovenskog podrijetla. Nakon što su se pobrinuli da “stratešku” hrvatsku novu marinu Porto Baroš u Rijeci dobije Peter Lurssen, von der Leyen i Plenković osigurali su i da “stratešku” europsku proizvodnju vodika pokrene Tobias Puklavec.

Posrijedi je primjer industrijske politike koji zavređuje svaku pozornost nacije na čijem se tlu odvija. Nismo naivni, znamo da se svaki krupni industrijski projekt na svijetu odvija pod auspicijem politike, no ovaj je na samom rubu toga da bude prepoznat kao novi hrvatski oblik crony kapitalizma.

Potpisani novinar dugo se pitao što se zaista događa ili planira na milijun četvornih metara bivše petrokemijske industrije Dine, vjerojatno najvrednijoj parceli na Mediteranu, nakon što ju je u stečaju od propale Hypo banke kupila tvrtka Adria Polymers, odnosno njemački Gasfin Technology GmbH, a potom je uz njezinu obalu privezan i brod terminal za uvoz ukapljenog prirodnog plina, ali to od Adrijine Uprave nije bilo moguće saznati.

Sve do zadnjih dana prošlog mjeseca, kada je riječki Novi list objavio da će na Krku, na terenu bivše Dine, biti uspostavljen “park zelene energije”, na englesko-hrvatskom Green Energy Park.
A u “parku” će se milijuni tona amonijaka, koji će biti dopreman brodovima iz Brazila, preciznije iz brazilske savezne države Piaui, pretvarati u vodik (i nešto malo dušika) kojim će se opskrbljivati industrijska središta u jugoistočnoj Europi. Ukupna vrijednost investicije – vrtoglave dvije i pol milijarde eura!

No da bi se razumio taj fascinantni smjer razvoja suvremene hrvatske industrije na Kvarneru, valja nam se vratiti u nedavnu prošlost, u vrijeme kad su Adria Polymers i Gasfin na hrvatskoj plinarskoj sceni bili izopćenici.

Tko je Vladimir Puklavec?

Adria Polymers, u vlasništvu Gasfina, stekao je zemljište na Krku kao razlučni vjerovnik Dine u stečaju, nakon što je od Heta Asset Resolutiona iz Klagenfurta, “loše banke” Hypo banke, kupio bankina kreditna potraživanja od Dine, tada u vlasništvu Roberta Ježića. Iz Adria Polymersa, “d.o.o.-a za trgovinu, projektiranje i građenje” dolazile su sporadično vijesti kako na Krku namjerava obnoviti konzerviranu Dininu proizvodnju plastike, no svima je bilo jasno da je Gasfin kupio Dinin teren ponajprije da bi na njemu sagradio kopneni terminal za uvoz ukapljenog prirodnog plina.

Utemeljitelj Gasfin Groupa sa središnjim uredom u Bonnu i adminstracijom u Luxembourgu bio je slovenski poduzetnik Vladimir Puklavec, kojeg su mediji standardno titulirali kao jednog od najbogatijih Slovenaca, koji je “stvorio globalni energetski imperij” (Delo 2015.). Istina je donekle prozaičnija, ali nije daleko od toga.

Vladimir Puklavec rodio se za Drugoga svjetskog rata u Varaždinu kad je njegova obitelj izbjegla iz Slovenije zbog opasnosti od deportacije u Njemačku. Kad je rat završio, Vladimir se s obitelji vratio u mjesto u kojem je njegov djed bio načelnik, a otac ravnatelj lokalne vinarije. Diplomirao je strojarstvo u Ljubljani i odmah se sa sunčane otputio na mračnu stranu Alpa, u gastarbajtere, zaposlivši se u Njemačkoj u privatnoj tvrtki LGI – Liquid Gas International, koju je 1992. kupio Tractebel pa je tvrtka promijenila ime u TGE – Tractabel Gas Engineering.

Poduzeće se bavilo ukapljenim prirodnim plinom, a najznačajnije projekte, većinom kriogene spremnike za LNG, ostvarilo je na Tajvanu i u Kini, pa je u Šangaju otvorilo i ured. Godine 2006. kompaniju su u postupku management buy-outa otkupili njezini direktori i promijenili joj ime u TGE Gas Engineering. Osim što se kao inženjer duboko uputio u tehnologiju ukapljenog prirodnog plina, tu se Vladimir Puklavec, po svemu sudeći, preobrazio i u krupnog njemačkog industrijalca. No 2016. TGE je veliki projekt realizirao i u Rusiji i otvorio ured u St. Peterburgu.

Nasljednik

Kad je Vladimir Puklavec kao vlasnik kontrolnog paketa Gasfina preko Adria Polymersa kupio Dinin plac na Krku, pa s namjerom da i ovdje primijeni svoju ekspertizu o LNG-u registrirao poduzeće Trans LNG, u hrvatskim poslovnim krugovima stala je kružiti vijest o njemu da je “ruski igrač” i da “pere ruski kapital”. Pod egidom “Politički triler na Krku” tportal.hr pisao je u ožujku 2018.: “Vlasnici i partneri spomenute tvrtke pak više su se puta dovodili u vezu s kriminalom i korupcijom. Jedan od partnera trenutačno služi kaznu od 27 godina zbog pokušaja ubojstva, a vlasnici Gasfina se spominju i u sumnjivoj privatizaciji uzbekistanskog telekoma. Vlasnici ne kriju blisku suradnju s ruskim energetskim divom Gazpromom. ‘Imamo projekte u Rusiji, a sada gradimo veliki infrastrukturni projekt za Gazprom. Radimo offshore projekt u Gani, a imamo i jedan na Crnom moru’, kazao je čelnik Gasfina Davor Grčević u izjavi za HRT”.

No bio on “ruski igrač” ili ne, Gasfin (tada Gasfin S.A. s luksemburškom adresom) i njegov Trans LNG (pripojen Adria Polymersu) ionako nisu imali nikakve šanse graditi LNG terminal na Krku jer je to bio američko-europski strateški geopolitički projekt koji je Europska unija velikim dijelom sufinancirala bespovratnim novcem – koji je mogao ići samo hrvatskoj državnoj tvrtki, a ne nekom privatnom poduzetniku.

Tako je Vladimirov sin Tobias Puklavec postao nova, sjajna zvijezda na hrvatskom nebu inozemnih investicija, novi vladar milijun četvornih metara industrijske parcele na Krku, jedinstvene lokacije možda i na cijelom svijetu s lukom na dubokom moru, s jugoistoka najdublje uvučenom u europsko kopno.

I Tobias je diplomirao strojarstvo u Ljubljani, akumulirao je 20 godina iskustva rada s LNG-om, i njegovoj je Gasfin grupi core business proizvodnja i skladištenje te logistika i distribucija ukapljenog prirodnog plina. No mlađi Puklavec brzo je prepoznao kako je u Europi vjetar naglo promijenio smjer, da je došla nova moda, da je plin out, a sve “zeleno” in.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Puklavec Family Wines (@puklavec_family_wines)

Obnovljivi amonijak

Pa je svojim uslugama s LNG-om pridodao “zelenu tranziciju i njezine potrebe za skladištenjem, logistikom i distribucijom zelenog vodika via zeleni amonijak i metanol”. Tu na scenu izlazi Tobiasov “partner”, Green Energy Park.

Pravna forma Parka nije jasna, na svojoj mrežnoj stranici definira se kao facility, što bi možda najbolje bilo prevesti kao servis, i to jedinstveni midstream servis, pri čemu midstream znači sredinu lanca između proizvodnje i konačne potrošnje. A jedinstveni midstream facility ili Green Energy Park upravo je otok Krk sa svojom infrastrukturom, kao ključ za iskorištavanje vrijednosnog lanca obnovljivog amonijaka koji će se pretvarati u vodik i potom distribuirati po južnoj i središnjoj Europi, a dolazit će s najmanje osam lokacija razbacanih po cijelom svijetu. Uz brazilsku saveznu državu Piaui, tu su još Sjedinjene Države s dvije lokacije, Srednja Amerika, zapadna obala Roga Afrike, Bliski istok i indijski potkontinent.

Predsjednik Upravnog odbora te direktor inženjeringa Green Energy Parka Krk je Tobias Puklavec, a da je Park formiran i da počinje s radom, objavila je – nitko drugi nego – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Bilo je to na Europskom tjednu vodika 2023. godine 20. studenoga ove godine održanom u Bruxellesu. Trnovit put od “ruskih igrača” do europskih zelenih lieblinga Puklavci su prošli u samo šest godina.

Nezapamćeni prizori u Vukovaru, rijeka ljudi u Koloni sjećanja: Skandirali HOS-ovcima

“Upravo sada i ovdje na ‘Vodikovu tjednu'”, rekla je Ursula von der Leyen, “skupa s brazilskim predsjednikom Lulom, objavljujemo potporu Europske unije izgradnji jednoga od najvećih vodikovih projekata na svijetu, u brazilskoj državi Piaui. On je dio dvije milijarde eura vrijedne Global Gateway investicije u Brazilu.”

“Taj novi Green Energy Park bit će proizvodni pogon snage 10 gigavata za proizvodnju čistog vodika i amonijaka koji će se potom prevoziti brodovima na hrvatski otok Krk. Odatle će vodik putovati za zadovoljavanje potreba industrijskih potrošača u jugoistočnoj Europi”, rekla je predsjednica Europske komisije.
Energetski gledano, projekt ima smisla.

“Zelena struja”

Brazilska pokrajina Piaui može proizvoditi puno “zelene” struje iz obnovljivih izvora (hidro, vjetro i fotonaponskih elektrana), ali tu struju lokalno je nema komu prodati niti je može izvoziti preko oceana. Logično je stoga da s njom elektrolizom vode proizvede vodik. Ali ni vodik nije lako transportirati na daljinu pa ga je najpogodnije vezati za dušik iz zraka u amonijak koji je puno lakše i sigurnije transportirati iz Brazila na Krk. Na Krku se vodik može relativno lako izdvojiti iz amonijaka i dalje transportirati cijevima prema Njemačkoj ili gdje već treba. Drugo je pitanje ekonomska računica tog projekta.

“Zeleni” vodik ponajprije neće biti tako “zelen” kako se na prvi pogled čini jer njegova proizvodnja iz vjetrenih i solarnih elektrana, dvije prerade te prijevoz brodovima na veliku udaljenost, a potom i cjevovodima, ne može biti bez značajnog ispuštanja ugljikova dioksida, no i to je bolje od spaljivanja ugljena, nafte ili plina. No, osim ako Brazil svoj amonijak neće prodavati u bescjenje, vodik s Krka ne može biti ni jeftin, pa je pitanje tko će si ga moći priuštiti.

Vodik kao energent općenito je prikladan za industriju i transporte koji se ne mogu (ili ih je jako teško) elektrificirati, a takvi su relativno rijetki. Unatoč tomu, Europska unija kroz svoj program zvan European Green Deal u vodik kao energent ulaže golem novac. “Dali smo suglasnost za državne potpore veće od 17 milijardi eura za oko 80 vodikovih projekata širom Europske unije”, rekla je von der Leyen. “Investiramo u vodikove doline, vodikove vlakove i tvornice čistog čelika. Ovoga tjedna učinili smo i novi korak, pokrenuli smo prvu aukciju za Europsku banku vodika, poduprtu s 800 milijuna eura europskoga financiranja…”

Stručnjaci su prema ushićenosti Ursule von der Leyen vodikom skeptični. “Europske ambicije s vodikom zahtijevaju prizemljenje. Cilj EU-a, proizvodnja i uvoz 20 milijuna tona čistoga vodika do 2030., potpuno je nerealan”, napisao je William Todts, izvršni direktor Europske federacije nevladinih udruga za zeleni transport.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Puklavec Family Wines (@puklavec_family_wines)

Pokretanje proizvodnje

“Visoki troškovi vodika ne smanjuju se prema očekivanjima pa samo četiri posto projekata osigura financiranje. Treba se usredotočiti na primjene vodika koje ne traže veliku infrastrukturu, na proizvodnju gnojiva, rafinerije, zrakoplovstvo (s ograničenjima) i brodarstvo. Ta tržišta trebat će 2030. ukupno samo četiri milijuna tona obnovljivog vodika, što je povećanje sadašnje ‘zelene’ proizvodnje za 80 puta.”

U tvrtki Adria Polymers, formalnom vlasniku zemljišta bivše Dine na Krku, međutim, kažu da problema s prodajom vodika ne bi trebalo biti. “Imamo više iskazanih interesa od velikih industrijskih kupaca iz regije, što nam daje sigurnost za plasman zelene energije”, odgovorili su na upit tjednika 7dnevno.

Ni cijena vodika ne bi trebala biti nepodnošljiva. “Gotovo 90 posto cijene zelene energije ovisno je o proizvodnoj cijeni, a ona ovisi o dva ključna faktora, cijeni obnovljive energije te kapacitetu iskorištenja elektrolizatora u proizvodnji vodika. Cijena konverzije vodika u amonijak, transport amonijaka te pretvorba amonijaka natrag u vodik manji je trošak u cijelom lancu zelene energije.”
Ekskluzivno smo također doznali da “razvojni projekti Green Energy Parka Krk ne uključuju pokretanje postojećih petrokemijskih postrojenja za proizvodnju LDPE-a (plastike, polietilena niske gustoće) i vinil-klorid-monomera (VCM), nego uz izgradnju terminalna za amonijak-vodik razvijaju projekt mehaničke reciklaže LDPE-a i solarnu elektranu od 20 megavata priključne snage”.

To je za svaku pohvalu i potporu javnosti, no istodobno bi moglo značiti da su najmodernije tvornice u koje je Robert Ježić investirao desetke milijuna eura u međuvremenu beznadno propale.
Green Energy Park ne zabrinjava ni to što bi se njegovi brodovi s milijunima tona amonijaka trebali privezivati odmah do velikog broda s prijamnim terminalom za ukapljeni prirodni plin.

Plenković sve karte baca na umirovljenike: Evo što će im sve dati u izbornoj godini

Veliki rizik

“Preliminarna maritimna studija potvrdila je mogućnost priveza brodova na raspoloživom lučkom području koje se nalazi izvan koncesijskog područja LNG terminala”, kažu. “Ovisno o realizaciji svakog pojedinog razvojnog projekta i potrebe za korištenjem, industrijske luke pokrenut će postupak za ishodovanje koncesije kod resornog ministarstva.”

No prerada čak deset milijuna tona amonijaka godišnje u vodik i utiskivanje golemih količina vodika u plinovod prema Zlobinu i dalje prema Bosiljevu trebali bi se odvijati ne samo uz postojeći plutajući LNG terminal nego i uz budući veliki kopneni. Također, na samo tisuću metara udaljenosti nalaze se i najbliži golemi spremnici JANAF-a s milijunima litara nafte, benzina i dizela, a praktički neposredno uz eventualno Dinino privezište, uz JANAF-ov poluotok, trebao bi se graditi i budući golemi kontejnerski terminal s privezima za najveće kontejnerske brodove na svijetu, povezan prugom preko novoga mosta na buduću “nizinsku” riječku željeznicu…

Premda amonijak nije ni približno zapaljiv i eksplozivan kao plin ili benzin, vodik je od svih njih puno opasniji, a trebao bi se proizvoditi, skladištiti i otpremati na manje od kilometar i pol od najbližih kuća u Omišlju. Nema sumnje da o golemoj potencijalnoj opasnosti kakvu će predstavljati tako puno najopasnijih energenata na tako maloj površini hrvatske i europske nadležne vlasti trebaju dobro promisliti.

Vladimir Puklavec 2009. odlučio je krenuti stopama oca pa je dio svojega bogatstva stečenog na LNG-u uložio u proizvodnju vina: preuzeo je ormoške i ljutomerske podrume i vinograde, pokrenuo preradu grožđa sa 630 hektara vlastitih vinograda i pod obiteljskom robnom markom Puklavec Family Wines postao jedan od najvećih slovenskih proizvođača i izvoznika vina.

Sredinom listopada prošle godine, u 80. godini života, međutim, Vladimir Puklavec je preminuo. Obiteljski biznis s grožđem i vinima nastavila je voditi Tatjana Puklavec, proglašena lani u Rotterdamu “vinarkom 2022. godine”, a sin Tobias preuzeo je ulogu predsjednika i glavnog izvršnog direktora Gasfin Group Bonn u čijem sastavu djeluju TGE Gas Engineering, TGE Marine, Gasfin Development, kineski CIMC, Adria Polymers i Liquimet.