Švicarski referendum: nema besplatnog novca!

Još jedan socijalisitčki mokri san - "osobni dohodak" koji biste dobivali samo zato jer postojite, a koji bi svojim radom i znanjem zarađivali drugi, je ogromnom većinom glasova odbačen na referendumu. To je zato jer su Švicarci prilično racionalni, i znaju kakve bi bile posljedice takve "besplatno sve i svima" politike.

Švicarska je bila prva zemlja u svijetu u kojoj se glasalo o univerzalnom osobnom dohotku – novcu koji bi svi švicarski građani, uključujući i imigrante koji su dulje od pet godina u zemlji a nemaju državljanstvo, dobivali. Pobornici ideje kažu da je stvar super, jer bi svi, baš svi, dobivali više novca – 2.500 dolara mjesečno bi išlo kako zaposlenima, bogatima, onima s visokim prihodima, tako i sirotinji i nezaposlenima. A da, plus toga, 625 dolara za svako dijete. Besplatan novac! Super! Svi će imati više, i nitko neće imati manje nego sad.

Ljevica je inzistirala na tome da je to bitan korak u smanjenju socijalnih razlika, da bi to djelovalo dobro na ekonomiju jer bi svi imali više novca i više trošili. Oni kažu, ako referendum i ne prođe, to će proširiti “svijest” o tome kako je dijeljenje nezarađenog novca od strane države – dakle, preraspodjela dohotka, nešto tako bolno poznato iz svih propalih socijalističkih ekonomskih eksperimenata, od kojih su baš svi završili vrlo neslavno – zapravo jako dobra stvar za društvo i pojedinca, te su mahali potporama koje su dobili i od nekih Nobelovaca za tu ideju, te lidera biznisa:  profesora s Princetona Angus Deatona i suosnivača Facebooka Chrisa Hughesa. Organizirana je i šetnja Cirihom, u odjeći koja nalikuje na robote, uz poruku: univerzalni osobni dohodak je esencijalan za budućnost, jer se automatizacija povećava, posla za niže obrazovane ima sve manje, on će omogućiti zaposlenima da se lakše odluče na pokretanje vlastitog posla, ili da napuste posao koji im ne odgovara i potraže drugi. Ljudi će se posvetiti inovacijama i razmišljanju, manje će biti opterećeni time da zardže posao. “Uvjeren sam da će univerzalni osobni dohodak postati jasno rješenje rastućih problema našeg vremena”, kaže jedan od osnivača projekta UIO-a, Jim Pugh. On je doktor robotike na Švicarskom saveznom tehnološkom institutu.

No to što je doktor znanosti, ne znači da je predobro upućen u pitanja ekonomske i društvene stvarnosti. Osobno, ja bih rado napustio posao i otišao meditirati u neku zemlju gdje je život jeftin, kad bi mi netko plaćao 2.500 dolara mjesečno da ne radim ništa. “Ali dobit ćeš 2.500 dolara dodatno na ono što inače zaradiš”, kažu pobornici te ideje, “zašto bi ti napustio posao? Naša je ideja da mi ne radimo, a  da ti i dalje radiš, samo ćemo i ti i ja dobivati više novca”. Svejedno. Meni je 2.500 dolara dovoljno, a raditi i pisati mogu i sebi za dušu, bez da mi plate i da plaćam porez na to. Zašto bih ja bio budala koja bi radila, ako mogu polupristojno živjeti i bez da radim? Stvar je to principa: osjećao bih se loše kad bih znao da moram ne samo zaraditi svoj “osnovni dohodak” nego i onog tko bi mogao raditi, a ne da mu se jer mu je taj novac dosta. Dosta je i meni! Neka neka druga budala radi i zarađuje.

Bih li stvarno dobio više novca? Ne. Dobio bih, da sam Švicarac i da radim, koju tisuću dolara manje nego sad. Jer, ne postoji takva stvar kao što je besplatan ručak za sve. Ako netko dobije veći komad kolača, netko tko zarađuje manje ili ne zarađuje uopće, onaj tko zarađuje više mora dobiti manji komad. Ukupna masa novca se ne bi povećala time što bi svi dobivali više – samo bi se drukčije podijelila. Ekonomija jedne države vrijedi koliko vrijedi podijelili vi njenu vrijednost na sto, ili sto milijardi novčanih jedinica. Potonje samo vrijede milijardu puta manje po jedinici. To je kažete socijalno pravednije? Možda, možda i ne: pravedno je da svatko raspolaže slobodno svojom vlastitom zaradom, ako mene pitate. Je li pravedno živjeti od novca koji je netko drugi zaradio? Časno nije sigurno. A svakako je demotivirajuće za one koji rade i zarađuju. Jalova je nada pobornika te ideje da bi stručnjaci svejedno ostali na svojim radnim mjestima, čisto zbog svoje radne etike. Neki bi. Dio ne bi. Koliki dio? Zavisi od toga koliko bi visoka bila redovna primanja od nerada: svaka takva socijalna zamisao je demotivirajuća za one koji rade i zarađuju. Dajte ljudima malu, minimalnu socijalu, i mali broj ljudi će živjeti od nje. Dajte im dovoljnu za sve osnovne životne troškove – tko je uopće budala da radi pod tim uvjetima?

Za ilustraciju, treba se sjetiti SFRJ: tamo je država otimala svu dobit poduzećima koja su radila s profitom i ostvarivala dobit, da bi time pokrila gubitaše. S vremenom je sve više socijalističkih direktora počelo razmišljati u stilu: “A zašto ja ne bih podijelio veće plaće, kupio skup službeni auto, uložio u gubitaški projekt na kom će se podijeliti velike provizije, prikazao gubitak – država će mi ga ionako pokriti”. Kako je takvih bilo sve više, teret na onima koji su, uvjereni u pobjedu socijalizma, nastavili vrijedno raditi bio je sve veći, i na kraju, krajem osamdesetih, praktički nije bilo niti jednog društvenog poduzeća koje NIJE radilo s gubitkom! Epilog: sve je privatizirano kako bi se nekretnine mogle upotrijebiti za nešto drugo, kako bi se izgradili stanovi, hoteli. Nešto što nosi novac.

Istoj stvari svjedočimo na današnjem zapadu, gdje je sve više onih koji hladnokrvno i bez stida žive od socijale. Preklani sam upoznao na obali engleskinju koja dolazi ovdje, i ima dovoljno novca da si plaća dobar ljetni provod, pa i unajmi neke stvari koje su Hrvatima preskupe. A živi na socijali! I ne pada joj na pamet ikad išta raditi: to što ima od socijale, njoj je dovoljno. Nekada raskošna švedska socijalna država, mokri san svakog Hrvata, sad je pred propašću: da, dok su tamo živjeli samo Šveđani, sa svojom protestantskom radnom etikom gdje nitko nije zlorabio socijalna prava, stvar je išla. Išla je, dok milijuni Arapa, Balkanaca i ostalih nisu nanjušili blagodati švedske socijale, i sad je sišu koliko god mogu, a Švedska polako ali sigurno postaje zemlja “zabranjenih zona”.

Stvar je na tragu nekadašnjih alkemičara, koji su smatrali da od blata mogu dobiti zlato, ne znajući da bi zlato, da ga i mogu dobiti iz blata, tada vrijedilo upravo koliko i blato. Naime, ono što daje stvarima, pa i novcu, vrijednost, je njegova ograničenost, rijetkost. Novac dostupan svima u neograničenim količinama jednostavno ne bi ništa vrijedio – nešto kao milijarde i trilijuni jugodinara u kojima smo nekad dobivali plaću. No, ne treba čuditi da ova prilično bolesna ideja ima sve više pobornika. Naravno, najviše među mladima: oni su neetabilirani, oni najmanje zarađuju. Često nemaju posla, često im ga se baš i ne traži. Ali time bi zapravo pokopali ikakvu nadu za budućnost za sebe same. I zato je dobro da je ovaj imbecilni referendum u Švicarskoj masno propao, s oko 77% glasova protiv. No, do kad će to biti tako, i kad će neomarksistička indoktrinacija u nekoj zemlji gdje su ljudi manje inteligentni nego u Švicarskoj dovesti do takvog rješenja, koje će nužno uništiti ekonomiju? Ne bi me čudilo da to bude Hrvatska.