flickr
flickr

Zašto militantni ateisti i radikalna ljevica i dalje mrze Majku Terezu?

Autor:

Germaine Greer, Richard Dawkins, i brojni drugi - malo je militantnih ateista koji se nikad nisu pridružili valu kritičara Majke Tereze. Osnovni grijeh koji joj svi oni stavljaju na dušu je što je radila nešto konkretno da pomogne onima koji pate, umjesto da je onak' komunistički filozofirala o boljem svijetu u kom neće biti patnje, ali i još neke "hereze".

Nakon današnje kanonizacije Majke tereze, ostaje otvoreno pitanje: Zašto “ugledni autori”, akademici, profesori još uvijek toliko mrze malenu, religioznu Albanku koja je provela čitav život pomažući najsiromašnijima od najsiromašnijih, najugroženijima od najugroženijih? Tim više što se ljevica uvijek kune u “deprivilegirane” i “siromašne”. Uz svoju predanost pomaganju potrebitih i darivanju siromašnih, Majka Tereza bi trebala biti ikona lijevih liberala širom svijeta, zar ne? No, umjesto pohvala, s ljevice na njen račun često stiže tek neskriveni prezir i uvrede.

Prva stvar koja pada u oči je – oni, kad govore o deprivilegiranima, govore o revoluciji. Oni govore, trebate oduzeti privilegije onima koji ih – po njihovom viđenju stvari – imaju: bijelcima, muškarcima, bogatima. Potonjima treba uzeti i novac, dati ga siromašnima, i neće biti patnji na svijetu. Majka Tereza je, međutim, bila kršćanka. Ona je slijedila Isusov nauk po kom ne treba nikom ništa uzimati niti otimati, niti to vodi do boljeg svijeta. Po tom nauku, treba nesebično davati, pomagati. Po tom nauku, nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao pomoći još siromašnijima. Što je suprotno filozofiji njenih kritičara, koji obično smatraju da nisu toliko bogati da se ne bi trebali buniti protiv još bogatijih od sebe. Iako su uglavnom prilično imućni.

“Priprost svijet” Majke Tereze i akademici

No kad čitate što je Germaine Greer napisala o majci Terezi, u oči pada još jedna stvar. Zavist. Ona u “The Madwoman’s Underclothes” (“Luđakinjin veš”) piše kako su se oni, “akademici i znanstvenici”, sastali s “tako priprostim svijetom” (“unworldly folk”) kao što su misionari majke Tereze, i kako je jedan od njih, Jean Vanier, zapitao Majku Terezu koliko djece s posebnim potrebama trenutno ima na brizi. “Pedeset”, rekla je. “Pedeset, pomislih u očaju, a tamo je bilo preko 200.000 zdrave, ne-retardirane djece koja su poslana u smrt u izbjegličke kampove u Indiji”, piše Greer: ukratko, u vrijeme kad bjesni rat između Indije i Pakistana, Greer smatra da ima i većih problema koje svijet treba rješavati od pedesetoro gladne, jadne, zapuštene djece koja su ostavljena na ulici da umru od gladi. Ona se zgraža i nad time što je dijete, koje je ostavljeno da umre na ulici i nije jelo danima, umrlo zbog ignorancije dojilje koja mu je dala mlijeko, pregladnjelom. Ona ne može razumjeti taj čin milosrđa, “ignorancije” po njoj, koji je završio smrću djeteta, iako i sama kaže kako “naravno, nisu imali ni uvjeta za ništa drugo”, niti bolnicu koja bi mogla djetetu dati infuziju. Ona ne razumije da cilj nije bio spasiti umiruće dijete: već mu dati utjehu, kad već spasa nema.

I tu dolazimo do neljudskosti. Ono što Dawkins i Greer nikako ne mogu razumjeti, što ih zgražava, je zašto nekom umirućem uopće olakšati patnju, kad ima važnijih stvari, onih koji bi mogli preživjeti? To je duboko nerazumijevanje kršćanstva, koje je temelj cijele naše civilizacije, pa ako hoćete i znanosti na koju se rado pozivaju. U svojoj knjizi o Majci Terezi, “Majka Tereza: Svetica ili celebrity”, Gëzim Alpion jasno kaže kako je problem i nje i  Dawkinsa “površno razumijevanje” Majke Tereze. No, površno razumijevanje ljudskih duša, pa time i kršćanstva, je u pozadini militantnog antikršćanskog ateizma u cjelini. Na Dawkinsovom “Sceptical science” portalu objavljen je svojevremeno tekst, “Majka Tereza: sve prije nego svetica“, gdje tvrde kako “nova znanstvena istraživanja poništavaju mit o altruizmu i velikodušnosti Majke Tereze”, te navode kako je njen image iskonstruiran preko medija, a beatifikacija  plod “orkestrirane medijske kampanje”.

Oni joj predbacuju, “znanstvenici”, “upitne načine brige za bolesne, sumnjive političke kontakte (ona je prihvaćala novac od svakog tko je bio spreman financirati njen rad, što joj ljevičari jako zamjeraju), upitan način upravljanja velikim svotama novca koji su dobivale od donacija, i dogmatske poglede na pobačaj, razvod i kontracepciju” (ovo potonje treba čitati, mi imamo svoje dogmatske poglede na ta pitanja i svatko tko se ne slaže s našim dogmatskim pogledima je osoba upitna morala). Iako nema nikakvih indicija da su redovnice ikad novac koristile za išta osim za pomoć siromašnima, a posve sigurno ne na sebe, oni se svjedno pitaju “gdje su otišli svi ti milijuni”. Zamjeraju joj što je žrtvama poplava u Bhopalu ponudila “samo molitve i sličice s Djevicom Marijom, ali ne i novac” (iako dobro znaju da njen red ne dijeli novac, i iako dobro znaju da ljevičarske udruge imaju više novca od bilo koga, pa svejedno nisu dale nikom ništa). Predbacuju joj i što je primila donaciju od diktatora “Papa doc” Duvalliera na Haitiju, i odlikovanje. “Kad je ona trebala palijativnu njegu, primljena je u američku bolnicu”, kažu, zamjerajući joj da se nije liječila tamo gdje njene sestre liječe tisuće umirućih ljudi, u Calcuti.

Koncept patnje

Sve je to čista zloba i zavist. Ono što joj stvarno zamjeraju je “koncept patnje i smrti”: ona je ljudsku patnju smatrala dijelom života, uspoređivala je s Isusovom pasijom, ona je znala da će njeni pacijenti umrijeti, no njen cilj je prije svega bio umirućima ublažiti patnje. Cilj je da umru uz nekog tko brine o njima, jer svijet ne smije zanemariti i odbaciti one koji pate. Oni smatraju da je to duboko nemoralno. Jer, kažu, patnju se ne smije glorificirati, treba postići svijet u kom nema patnje. Svijet bez kršćanskog morala, zasnovan na znanosti. No, znanstveno gledano, mi stvarno nemamo razloga da ljude koji pate, i kojima pomoći nema, ne ubijemo i ne skratimo im muke onako kako se to radi s bolesnom životinjom. Nema razloga da retardiranu djecu ne ubijemo plinom u logorima, jer nisu reproduktivno sposobni ni od ikakve koristi, i resurse koje troše damo jakima i zdravima. Racionalno i znanstveno gledano, nema nikakvog razloga da stare i nemoćne ne odvedemo, poput srednjevjekovnih Japanaca, na planinu da se smrznu. Manje ćemo davati za njihove mirovine, ionako samo troše zrak bezveze. Svijet u kom patnje nema je davni san lijevih filozofa, no takav svijet je, kršćanstvo kaže, moguć tek na – onom svijetu. Ne ovom. Možda je najbolji odgovor na to dao dr. Freud, oštri kritičar marksističke misli, koji je na tlapnje suvremenika o komunističkoj utopiji u kojoj nema bijede ni patnje, rekao, “Život na ovom svijetu je uglavnom pakao, i to će zauvijek i ostati”. To je, iako Freud nije bio vjernik, zapravo posve u skladu s kršćanskom doktrinom po kojoj nas sama naša tjelesna priroda priječi da budemo apsolutno moralni i sveti, da budemo poput Boga. A iz svoje kože ne možemo.

Pred beatifikaciju, 1. ovog mjeseca, “Washington Post” je objavio tekst naslovljen “Zašto Majka Tereza i dalje nije svetac za brojne njene kritičare” u kom citiraju oštre osude na njen račun od strane Hinduista. Ranije ove godine, časopis “Salon” je Majku Terezu nazvao “odvratnom” optužujući je, kao i Dawkinsovi blogeri, za veličanje patnje umjesto njenog olakšavanja. “Mjereći njeno djelo bilo kakvim metričkim ili medicinskim standardima”, kažu, “teško je njeno nasljeđe ocijeniti drukčije nego kao neučinkovitu, licemjernu i potpuno ideološku franšizu.” Učinkovitost! Medicinski standardi kojih u Indiji nema niti su sirotinji dostupni! Opet: tu se radi o nerazumijevanju onog što kršćanstvo jest. A to je prije svega da svatko u skladu sa svojim ograničenim mogućnostima pomogne onima kojima može pomoći.

Proteklog vikenda, pak, “The New York Times” je prigodno, pred samu beatifikaciju, predstavio na svojim stranicama “jednog od najglasnijih kritičara Majke Tereze”, indijskog liječnika po imenu Aroup Chatterjee, koji je napravio karijeru od blaćenja albanske redovnice. Chatterjee kaže da je rad Majke Tereze “imperijalistički pothvat Katoličke crkve protiv istočne populacije.” Godine 1994., dr Chatterjee udružio se  s profesionalnim ateistom Christopherom Hitchensom kako bi snimio dokumentarac o Majci Terezi i njezinim misionarkama, pod nazivom “Anđeo pakla“, koji naravno blati njen rad. Ubrzo nakon toga, Hitchens je dobro unovčio novostečenu popularnost pišući svoj bestseler “Misionarski položaj”, u kom, pogađate, vrijeđa Majku Terezu. Uostalom, već sam naslov je očito ciljan da bi bio što uvjerljiviji. Naravno, to bi se zvalo “govor mržnje” da je upereno protiv nekog drugog, kakvog crnog ili gay aktivista, ali nije.

U ovom “remek djelu” Hitchens zove Majka Terezu vjerskim fundamentalistom, političkim operativcem, primitvnom bogomoljkom, suradnicom svjetovnih vlasti, i tvrdi da je “tajni skriveni motiv” iza sveg njezinog rada bio katolički prozelitizam.

Dva grijeha: protivljenje pobačaju i pobožnost

Nakon svega, moramo si postaviti pitanje, odakle toliko mržnje prema ženi koja čitavog života nije imala ništa, nije stekla ništa, koja je cijeli život radila najteže i najodvratnije poslove oko pomaganja gubavcima i umirućima u najgorem gradu na svijetu, bez da je od ikog tražila išta za sebe?  Svi argumenti protiv nje se zapravo svode na dvije stvari koje joj ljevica nikada neće oprostiti: njeno glasno protivljenje pobačaju i njezina kršćanska duhovnost koju je prelila u nesebičnu i ničim uvjetovanu brigu za bližnjeg svog.  Svi ostali razlozi  – da ona daje slabiju zdravstvenu zaštitu od pravih bolnica, da je stroga prema suradnicima, da je prihvatila donacije od moralno sumnjivih likova – su zapravo samo paravan za ta dva koja ljevicu dovode do upravo histeričnog bjesnila.

“Planned parenthood”, organizacija koja je nastala kao rasistička, u cilju sprječavanja rađanja “bezvrijednih ljudskih bića” poput crnaca, a nedavno se proslavila prodajom abortiranih fetusa novinaru za kog su mislili da je kupac, uz cjenkanje oko dijelova kao da su na mesnici, je 1986. objavila u svojoj službenoj publikaciji “Sexual pedagogic” tekst “Majka Tereza, žena iz noćne more”. U njemu pišu, “Ovo vrlo uspješna stara i usahla osoba, koja ne izgleda ni najmanje kao žena, pogotovo kad podiže svoje stisnute šake u molitvi, koja je za nas vrlo sporan dobitnik Nobelove nagrade, postala je simbol svega što je loše u majčinstvu i ženstvenosti, slika s kojom ne želimo biti povezani.”

“Ti, ti noćna moro žena! Sve vi neoslobođene, porobljene supruge, majke, časne sestre i tetke, što želite od nas, koje smo na kraju odlučile preuzeti kontrolu nad našim tijelima, tijelima naše djece, i svoju sudbinu u vlastite ruke?”, kaže se tamo. Pobačaj je pak bio posve u neskladu sa shvaćanjem majke Tereze da i nevoljena i odbačena djeca imaju pravo na život, kakav god on bio. Jer, niti jedno dijete se ne bi dobrovoljno svog života odreklo. U svom govoru nakon prijema Nobelove nagradu za mir 1979. godine ona kaže: “osjećam da je najveći neprijatelj mira danas abortus, jer je to je izravni rat, izravno ubojstvo – izravno ubojstvo od strane same majke. ” U njena tri najvažnija javna istupa, pobačaj je bio središnja točka. Na Nacionalnom molitvenom doručku 1994. godine, politički nekorektna redovnica je rekla pred Billom Clintonom i njegovom suprugom Hillary da je pobačaj “rat protiv djeteta.” “A ako prihvatimo da majka može ubiti čak i vlastito dijete, kako možemo reći drugim ljudima da ne ubijaju jedni druge?”, pitala ih je.

“Pobačajem, majka ne uči kako voljeti svoje dijete, nego ga ubija kako bi riješila vlastite probleme”, rekla je. “Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne uči svoje ljude da vole, već da koriste nasilje protiv drugih kako bi postigli cilj i dobili ono što žele.” Za Majku Terezu, nerođeno dijete je bilo najsiromašnije od najsiromašnijih, najugroženije od najugroženijih, i kao takvo, smatrala je, zaslužuje posebnu zaštitu i poštovanje.

Godina milosti

No, protivljenje pobačaju nije jedini zločin kojim je Majka Tereza navukla na sebe bijes ljevice. Bila je i “iritantno religiozna”. Umjesto sekularne filantropije, lamentiranja po salonima zapada kako pomoći siromašnima uz jastoga na dobrotvornoj večeri, ona se bavila starinskim kršćanskim skupljanjem umirućih po cesti i držanjem glave istima dok su odlazili Bogu na istinu. Majka Tereza je kriva, u stvari, za najveću herezu u modernom svijetu, za grijeh političke nekorektnosti. Ona je bezobzirno ukazivala na svoju ljubav prema Isusu Kristu kao razlogu zbog kojeg je činila sve što je činila. To joj je priskrbilo vječnu anatemu u svijetu sanitiziranom i očišćenom od prljavštine pobožnosti. “Vidim Isusa u svakom ljudskom biću,” govorila je. “Služim ljudima jer volim Isusa. ”

Unatoč svojim duhovnim motivacijama, Majka Tereza je nudila ljubav i pomoć svima. “Mi nikada ne pokušavamo preobratiti one koje smo primile na kršćanstvo”, rekla je, “ali oni kroz naš rad svjedoče o Božjoj prisutnosti i ljubavi, a ako Katolici, protestanti, budisti ili agnostici postanu kroz to bolji ljudi – ili jednostavno bolji – mi ćemo biti zadovoljne.” Majka Tereza je vjerovala da će oni koji pronađu ljubav pronaći Boga, i da je najbolji način za dovesti ljude k Bogu dijeliti s njima ljubav. “Neka nitko nikada ne dođe do vas bez da vas napusti bolji i sretniji”, rekla je ona. “Budite živi izraz Božje dobrote. Dobrote na licu, ljubaznosti u vašim očima, ljubaznosti u vašem osmijehu”.

I kad je papa Franjo kanonizirao Majku Terezu iz Kalkute ove nedjelju ujutro, svakako je bilo onih koji su bili nezadovoljni. Ni u ovoj “godini milosti”, kakvom ju je proglasio papa, oni neke grijehe, poput pobožnosti i protivljenja pobačaju, nisu u stanju Majci Terezi oprostiti.

Autor:

ZADNJE VIJESTI