Petar Glebov/PIXSELL
Petar Glebov/PIXSELL

Djeco, budite štreberi! U protivnom, jednog ćete dana raditi za štrebera!

Autor:

"Mi ne želimo biflati i bubati nego želimo misliti i kreirati. Mi ne želimo tupo ponavljati nego raspravljati", rekao je jedan učenik, Horvat, na prosvjedu u Zagrebu. S jedne strane djecu je uvijek lako navući na to da neće morati štrebati nego samo "kreativno razmišljati", i da neće biti ocjena. S druge, slobodnomisleći se moraju zapitati o tome da se djecu ovdje uvlači u političke igre. Dakle, djeco, ako želite biti slobodnomisleći ljudi, za početak - izvadite kolektivnu glavu iz kolektivne guzice, a potom se primite štrebanja. Da, naravno da nitko ne želi štrebati, i da svi žele misliti i kreirati. Samo, nitko vas kad jednom završite školu neće pitati što želite i znate li kvalitetno razmišljati. Pitat će vas što ste u školi naučili. A ponavljanje je majka učenja. Bubanje, ili štrebanje, ako hoćete. Dril.

“Redovito proglašavanim obrazovnim katastrofama se suprotstavljaju velike obrazovne laži. One nas velikim riječima obmanjuju, glede pravih mogućnosti i svrhe obrazovanja. Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti koji se munjevito povećava, o čemu svjedoči glupa metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada tempom koji nas ostavlja bez daha. Rupe u obrazovanju takozvanih političkih elita u vezi s najjednostavnijim povijesnim ili kulturno-povijesnim pitanjima eklatantne su, a trijumf žurnalizma temeljenog na mišljenjima tamna je strana činjenice da više nitko ništa ne zna“, napisao je poznati austrijski filozof Konrad Paul Liessman u “Teoriji neobrazovanosti”, sjajno artikuliranoj kritici “društva znanja”. Ta njegova knjiga o europskoj politici obrazovanja i kulture analizira seriju neuspješnih reformi obrazovnih sustava, te beskrajne i neplodne debate o reformama osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Brojnim i duhovitim primjerima Liessmann upozorava kako srljamo u masovnu i sveprisutnu, vrišteću neobrazovanost te kako se fraza “društvo znanja” jasno prokazuje kao isprazna demagoška floskula.

Pitanje znanja i njegovog vrednovanja je goruće pitanje za opstanak hrvatskog nacionalnog bića. Škola, roditelji, mediji, političari, svi će vam tepati i lagati kako trebate biti slobodoumni, kreativni, kritički raspoloženi, a ne štrebati i bubati. Lažu vas. Dvoje štrebera iz mog razreda su danas bogati odvjetnik i ugledna liječnica. Slobodnomisleći VKV razmišljatori i stručnjaci opće prakse žive kod mame i tate u pedesetoj i prodaju svoja razmišljanja po kvartovskim šankovima. Petice su nagrada za rad i trud, škola nije tu da bi ocjenjivala vašu inteligenciju, nego znanje i zalaganje. Uspijevaju disciplinirani i uporni. Svaka budala može biti vrlo “kreativna”, samo te “kreacije”, ako iza njih ne stoji znanje, mogu biti samo predmet sprdnje. Zato je glupost nemoguće pobijediti: budale su uvijek vrlo kreativne, nikad ne znate koja će im bedastoća iduća pasti na pamet. Mala djeca su isto vrlo kreativna, ne biste vjerovali što im sve padne na pamet. Naročito kad smišljaju nestašluke i nepodopštine.

Obrazovane budale iz neobrazovanih škola

I jedni i drugi su kreativni, jer nemaju pojma o stvarima kojima se bave, pa često ne znaju i ne razumiju zašto neke stvari nisu ovakve, nego su onakve. I često misle kako bi puno stvari na svijetu mogli kreativnim razmišljanjem dovesti u red, jer im se čine glupe i besmislene. To što ne razumijete zašto su neke stvari kakve jesu, a u svojim godinama većinu ni ne možete razumjeti, ne znači da su one glupe i besmislene: ali potrebno je životno iskustvo i konkretno znanje da bi se razumjelo zašto su takve kakve jesu. Tek kad jako puno znate o nečem, možete smisliti nešto bolje. U protivnom ćete doći s idejama kojima će se oni koji znaju u čemu je problem smijati. Kreativnost nije, i ne može biti, zamjena za znanje! Može ga nadopuniti, ali ne i zamijeniti.

Nitko ne treba razmišljatore, svijet treba kvalificirane stručnjake. Čak i na području čiste filozofije. Vaše mišljenje nikad nikog neće zanimati, ako nije stručno utemeljeno. Diletante i neznalice se ne pita ništa. Jednog dana ćete se zaposliti, ako budete imali sreće i dobre ocjene, u nekoj ozbiljnoj korporaciji. Tamo ćete se suočiti s hijerarhijom: nema ravnopravnosti. Suočit ćete se sa šefom, koji je uvijek u pravu i vaše ga mišljenje ne zanima. Ako budete “razmišljali svojom glavom” i bili slobodumuni i kreativni umjesto da slijedite naredbe, ukoliko proturiječite onima iznad vas i namećete svoje ideje, budete li preglasno propitivali njihove metode i rješenja, dobit ćete vrlo brzo otkaz i naći se na cesti. Budete li previše inovativni i kreativni u poslu, previše entuzijastični u smislu želje za iskazivanjem svoje kreativnosti, isto ćete dobiti po nosu – osim ako vaša inovacija nije plod vašeg superiornog znanja. A i tada ćete vjerojatno dobiti po nosu, jer nitko ne želi da netko tko je hijerarhijski ispod njega ispadne stručniji i pametniji. To je tako, i to nikad nikakav kurikulum niti kukurikulum neće promijeniti. Vi, djeco, želite “raspravljati”? Otpušteni ste. Rasprave se vode na upravnom odboru i kolegiju direktora. A do tamo vam treba puno slijeđenja naređenja nadređenih, bez ikakve rasprave o njima. Kreativnost ćete imati priliku iskazati kad vam daju nešto u zadatak, bez brige. Samo, trebat će vam znanje, puno znanja, da biste rješavali probleme koji će se staviti pred vas. Sama snalažljivost neće biti dovoljna, osim ako ne radite s lopatom.

vukovic

Od vas će se očekivati da dođete na posao s konkretnim znanjem, i nitko vas neće učiti poslu od nule. Očekivat će se da sve podatke imate u glavi, jer ni vi kad dođete kod doktora ne želite da on kreativno razmišlja i gugla. Očekujete da zna svoj posao. Da bi ga znao, da bi bio kvalitetan liječnik, morao je na fakultetu nabubati takoreći napamet velik broj knjiga od kojih neke imaju tisuće stranica. I od njega se očekuje da i dalje uči. Nedavno smo imali slučaj liječnika u Vinkovcima koji je bio jako “kreativan”, koristio je nekonvencioalne metode i mislio je svojom glavom, umjesto da se držao pravila struke, pa je sad pred sudom zbog smrti zdravog novorođenčeta. Optužnica kaže, teško kršenje pravila struke. Pravila struke morate znati, i morate ih se držati, u svakom poslu. Da biste došli do toga, potreban je dril. I potrebno je da u školi razvijete radne navike, da razvijete pamćenje, da razvijete kapacitet za memoriranje velikog broja podataka. Da razvijete intelekt. Da usvojite discipliniranost koja će vam trebati na faksu i na poslu.

Razmišljanje nije supstitut za znanje!

To ne znači da u školi trebate SAMO bubati činjenice. One su tek osnova, prvi korak, ali korak koji se ne može preskakati. Priče da će vas ova ili ona reforma osloboditi potrebe za učenjem su navlakuša. U stvari, dobro je da je ideja reforme da se ide s rasterećenjem od nepotrebne i nebitne faktografije, i da se ide na funkcionalno stjecanje znanja, te da se preferira STEM područje (znanost, tehnologija, matematika). U našem obrazovnom sustavu se stvarno uči previše posve nebitnih činjenica, a premalo se ide na logičko i funkcionalno povezivanje znanja. Usto, sustav je takav da u istu ravan stavlja i ključna znanja i ona koja su posve trivijalna. Vi ne morate nužno znati sve povijesne datume (dobro je da ih znate, jasno), ali morate znati smjestiti određene ljude i događaje u određeno razdoblje, i razumjeti kontekst vremena, na primjer. Ali da biste činjenice razumjeli, morate ih prvo poznavati. Morate naučiti lučiti bitno od nebitnog, i to bitno izdvojiti. I morate razvijati pamćenje, jer ako jednog dana dođete na medicinu, ili na pravo, morat ćete naravno razumjeti sve ono što u udžbeniku o internoj medicini piše, morat ćete razumjeti smisao i svrhu zakona, ali to i dalje ne znači da nećete morati praktički napamet naučiti knjige od po nekoliko tisuća stranica, zapamtiti sve bitne detalje iz njih, ili da nećete morati znati napamet, sred noći, što u kojem zakonu piše o kojoj situaciji. Ako odlučite biti informatički stručnjak, morat ćete kod polaganja certifikata jako dobro znati vrlo konkretne stvari, tiskane sitnim slovima u podebljim knjigama, da biste ispravno riješili zadatke. A vremena za razmišljanje i prisjećanje nećete imati: morate, jednostavno, neke stvari znati sred noći bez razmišljanja, i tih stvari ima jako puno. Kad se kaže da je bitno razumjeti stvari, a ne ih samo nabubati napamet, to NE ZNAČI da ih nije potrebno prvo nabubati napamet. U pravilu i te kako jest.

Sad, meni je jasno da bi svi đaci najradije da se u školi vode metafizičke panel-diskusije i da niko niš ne mora učit previše konkretno. Ali poslušajte savjet Milane Vuković-Runjić. I ja želim da moje dijete čita jednog dana Homera u originalu, i da uči napamet Ovidijeve stihove. Iako sam to u školi mrzio, i nikad mi nije bilo jasno zašto moramo 400 stihova na latinskom učiti napamet. Znalo nas je šokirati kad bi nam profesor iz latinskog zadao da do prekosutra naučimo njih tridesetak, ili nam za zadaću dao prevesti par stranica knjige. I ne, niste se mogli izvući prepisivanjem jer je ispitivao na početku svakog sata. I ako biste odgovor započeli s “mislim”, samo bi vam smjesta odvalio jedinicu u imenik i rekao “Misliti je drek znati”, ne čekajući nastavak. A to je čovjek koji je do tridesete godine  izučio tridesetak stranih jezika, te postao voditelj katedre za klasičnu filologiju FFZG-a. To sigurno nije postigao razmišljajući. A nama su isto punili glavu time da je jedino bitno “misliti”, i to je bilo nešto novo za nas. Svejedno, to je više doprinijelo našem obrazovanju i razumijevanju svijeta i današnjeg vremena, nego sve rasprave na satovima marksizma i TIPSS-a. Gdje je “učiti razmišljati” zapravo bio eufemizam za vulgarnu indoktrinaciju i pranje mozga.

Jer, da biste mogli nešto suvislo o nečem reći, morate to jako dobro poznavati. Zato zanemarite Jelenu Veljaču, koja kritizirajući vjeronauk kaže kako su u njenom razredu raspravljali o Darwinu nakon satova. Prvo ga pročitajte, šokirat će vas neke stvari, recimo poglavlje u kom raspravlja jesu li crnci uopće pripadnici ljudske rase, pa onda raspravljajte. Ne raspravljajte o knjigama koje niste pročitali, bar dijelom, jer ćete pred pravim intelektualcima i stručnjacima ispasti budale.

Kako naučiti misliti?

Razmišljati vas nitko ne može naučiti, nikakva škola – to je stvar urođene inteligencije. Imate je ili nemate. Ako ste glupi, škola vas ne može učiniti pametnijima, može vam eventualno uliti nešto malo znanja u glavu, koliko vam već stane. Može vas međutim naučiti kako ćete samostalno istraživati, samostalno pronaći podatke umjesto da vam se serviraju na tanjuru, što naše škole na žalost ne rade. Da, loše je kad vam daju da učite napamet umjesto da sami istražite, ali to ne znači da nećete morati učiti, samo ćete si pritom morati dati više truda da pronađete literaturu i podatke koji vam trebaju. Ja sam odrastao u zemlji u kojoj je važila parola “snađi se druže”, i snalazili smo se, na ovaj ili onaj način, obično na onaj. Zato je ova zemlja tu gdje jest, jer su svi jako pametni, a malo tko nešto konkretno zna o ma čemu. Mantra je bila da su “Amerikanci glupi”. Ti glupi Amerikanci su poslali čovjeka na mjesec, ne samo zato jer su poduzetni i inventivni, nego jer imaju vrhunska sveučilišta i velik broj vrhunskih stručnjaka. To naravno ne znači da se kod njih u školi više bubaju činjenice – bubaju se manje, veći broj upisanih završava fakultete, činjenice su bolje odabrane, više se potiče samostalan rad i samostalno proučavanje. Ali su zato testovi takvi da s muljanjem ne možete proći. Što morate znati, morate znati. A toga što morate znati ima jako puno. Tamo ljudi izlaze iz škola s konkretnijim znanjima nego ovdje, iako je učenicima lakše i manje su opterećeni. To je u redu, ali to vas svejedno neće spasiti ocjenjivanja, učenja i usvajanja činjenica.

Kršenje pravila je privilegija rijetkih genija. Kršenje pravila vas neće učiniti kreativnim, ni bližim genijima ako to radite. Geniji u svom poslu, poput recimo arhitekta Frank Lloyd Wrighta, su mogli kršiti sva poznata pravila pod stare dane jer su bili priznati kao geniji, pa im je to prolazilo kod investitora, i jer su znali jako dobro što rade, i drugi su vjerovali da znaju što rade. Jer su znali što će dobiti i što izgubiti ako stvari naprave na drukčiji način. Ako niste sigurni što radite nemojte previše eksperimentirati da vam eksperiment ne eksplodira u lice, to se desilo brojnim kvaziznanstvenicima. Kreativni uspijevaju samo ako su se takvi rodili. Kreativnosti vas nitko ionako ne može naučiti. Kreativnost je dar.

Na kraju: Znanje je moć. To je rečenica Francisa Bacona koja je temelj modernosti. Znanje i tehnologije od onda nadomještaju mitove i tradicije. No, u svojoj odličnoj na početku spomenutoj knjizi “Zablude društva znanja – Teorija neobrazovanosti” – koja se nastavlja na Humboldtovu “Teoriji čovjekova obrazovanja” iz XVIII stoljeća i “Teoriju poluobrazovanosti” marksističkog filozofa Theodore Adorna iz XX, Liessman kaže:

Obrazovanje je bilo utopija malograđanina koji je mislio da bi između plaćenog rada i kapitala mogao postojati još i neki treći oblik egzistencije; obrazovanje je bilo nada radničke klase da će znanjem dosegnuti dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele i izostale revolucije; obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati niže slojeve, žene, migrante … obrazovanje je sredstvo kojim treba sprečavati predrasude, diskriminacije, nezaposlenost, glad, sidu, nehumanost i genocid, sredstvo kojim treba svladavati izazove budućnosti te onako usput usrećiti djecu i učiniti odrasle sposobnima za zaposlenje. I upravo zato što to ne polazi za rukom, ni u jednom se području nije toliko lagalo kao sto se to i nadalje čini unutar prosvjetne politike.

Obrazovanje je postalo ideologijom sekularnih društava koja se ne mogu osloniti ni na religijsku transcendenciju ni na revolucionarnu imanenciju; obrazovanje je tako od samog početka bilo motor za modernizacijske pomake, istodobno, međutim, i utjeha za modernizacijske gubitnike, kako ih se bestidno naziva, koji su, budući da su bili bez obrazovanja, na taj način skrivili i svoju sudbinu; obrazovanje djeluje kao stimulans i sredstvo za umirenje u jednom: ono čovjeka mobilizira, ali ga kao trajno obećanje za bolja vremena, što djeluje kao prijeteći imperativ, istodobno i priječi da se mobilizira;  obrazovanje uopće ne smije uspjeti, jer bi tada postala jasna i njegova ograničenost: ono nije dostatno za kompenzaciju izgubljenih utopija, a nije baš nikakav jamac za besprijekomo funkcioniranje ekonomija usmjerenih na efikasnost.  Zbog toga su i obrazovne ustanove permanentno u krizi, u pravilnim razmacima moraju se proglasavati prijeteće obrazovne katastrofe, pa tako upravo zbog permanentne reforme raste reformni pritisak na obrazovne sustave.

Kaže se da stare obrazovne pojmove i obrazovne institucije valja zamijeniti novima. Zadaci škola i sveučilišta kao da su se promijenili. Postupa se tako kao da se na početku 21. stoljeća moramo boriti protiv prašnjavih prosvjetnih ideala 19. stoljeća. Nema nijednog  gospodarstvu bliskog sveučilišnog reformatora koji se ne bi lišio Humboldta, koji iz škole ne bi htio protjerati faktično znanje, zahtijevajući umjesto obrazovno-građanske umnosti blizinu prakse i fleksibilnost. Premda neskloni neoliberalnom diskursu, i posljednji romantički reformni pedagozi rado pristaju uz ovu kritiku, samo što bi umjesto učinka i konkurentnosti radije htjeli integraciju, emocionalnost i ukidanje školskih ocjena. Postupno se širi viđenje da za sadašnje slabosti obrazovnog sustava nisu odgovorni Humboldtovi obrazovni ideali nego obrazovne reforme koje su u brzom slijedu inicirane počevši od 60-ih godina.

Situacija je protuslovna. … Dok je s jedne strane jos uvijek riječ o socijalnom učenju, motivaciji, ciljanoj koedukaciji i stručno specificnom razdvajanju spolova radi podupiranja djevojaka, drugi propagiraju globalne, spolno neutralne i neumoljive testove znanja kako bi se razjasnilo pitanje obrazovnih ciljeva; dok jedni još uvijek sanjaju o školi kao idili solidarnog zajedništva i nekonfliktne integracije, drugima nikad dosta nadmetanja, konkurencije, testova, međunarodnih rankinga, evaluacija, mjera za osiguranje kakvoće tečajeva usmjerenih na efikasnost;  … Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna. Obrazovani bi, naime, radije bili sve drugo samo ne fleksibilni, mobilni za timski  rad sposobni klonovi, koji besprijekorno funkcioniraju, a mnogi bi upravo to rado vidjeli kao rezultat obrazovanja.

Zato, ako želite razmišljati svojom glavom, upamtite da imate svoju pamet. Oni koji vam govore “mislite svojom glavom” su obično demagozi koji vam, odmah iza te floskule, ponude i svoje mišljenje kao vaše. A misao iz naslova nije moja:najbogatiji čovjek planete, Bill Gates, je rekao: “Djeco, budite dobri prema štreberima (“nerds”). Jednog dana ćete raditi za jednog od njih”.

Autor:

ZADNJE VIJESTI