slika-zaslona-2016-10-14-u-20-42-34

MARCEL HOLJEVAC: Licemjerno je da su svi koji se zalažu za pobačaj već rođeni

Autor: Marcel Holjevac

Osnovno moralno načelo je ne raditi drugima ono što ne želite da netko drugi uradi vama. A ne vjerujem da je itko od zagovornika "prava na izbor" želio da njegova mama izabere pobačaj.

Kad se spomene bilo kakva kampanja koja ide u smjeru poticanja žena na rađanje djece umjesto na pobačaj, mediji u Hrvatskoj jednostavno pobjesne. Tako je i s molitvama pred bolnicama u kojima se obavljaju pobačaji.

Naravno, svačije je pravo moliti se na javnom mjestu, jer Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti i njenog javnog iskazivanja. Isto tako, svačije je pravo prosvjedovati javno za bilo što. Recimo za prava osoba raznoraznih seksualnih orijentacija i dezorijentacija. Kad su se neki pobunili protiv pridea, oni su im poručivali, “ako vas smeta pride, okrenite glavu i gledajte na drugu stranu”. Licemjerno je što oni koji su tada to poručivali sada to ne žele primijeniti na sebi.

Isto tako je malkice licemjerno zalagati se za pravo na pobačaj ako ste već rođeni. A svi koji se zalažu za pravo na pobačaj su već rođeni. Osnovno moralno načelo je ne raditi drugima ono što ne želite da netko drugi uradi vama. A ne vjerujem da je itko od zagovornika “prava na izbor” želio da njegova mama izabere pobačaj.

I to čak i ako zanemarimo da je osnovni argument zagovornika, da žena ima pravo odlučivati o svom tijelu, invalidan, jer se tu ipak radi o nekom drugom tijelu, neke druge osobe, tijelu koje ne dijeli ni majčin DNK ni njene organe, i da se radi o živom biću koje je već u trenutku začeća posve definirano. Zagovornici prava na izbor, odnosno pobačaja – da nazovemo stvari pravim imenom – kažu da to nije ljudsko biće, već nakupina stanica bez mozga. Čak i da je to tako, ostaje činjenica da su iz moje perspektive brojni ljudi zapravo nakupine stanica bez mozga, pa mi to svejedno ne daje pravo da ih ubijem. A nije, jer je i mozak djeteta posve određen genima već u trenutku začeća, u potpunosti, i sve informacije o njemu su već prisutne. To što nije razvijen, ne daje nam pravo da ubijamo nekog. Jer, onda bismo morali smjeti ubiti sve čiji mozak nije naročito razvijen. A nije da takvih fali.

Hrvatska i Aljaska, dva oka u glavi

Savezništvo Hrvatske i SAD-a, dva strateška partnera od kojih jedan ima manje stanovnika nego crnačko predgrađe Los Angelesa i manje utjecaja na svjetska zbivanja nego Kirgistan, poprima novu dimenziju posjetom američkog senatora Marka Begicha, iz prijateljske nam Aljaske. Koji je posjetio Vukovar kako bi promovirao Hillary Clinton i njenu kampanju.

„Veliko mi je zadovoljstvo što sam se susreo s gradonačelnikom Vukovara i što sam uopće u Hrvatskoj jer sam hrvatskog podrijetla“, izjavio je novinarima senator Marko Begich. On je inače bivši gradonačelnik Anchoragea, grada od nekih 300.000 stanovnika, ne računajući losove, sobove, i bijele medvjede, najvećeg na Aljaski. I praktički jedinog, kad smo već kod toga.

„Problemi su nam slični“, rekao je, a to je potvrdio i Penava: Radi se, kazao je, o pomalo izoliranom i slabo naseljenom području. „Moramo reći da smo raseljeni, ekonomija nam je razbijena i imamo cilj, s kojim se i senator Begich suočavao dok je bio gradonačelnik, kako zadržati ljude i dovesti nove da nasele ovo područje, a jedini alat kojim je to moguće učiniti je otvaranje novih radnih mjesta“, rekao je.

Za one koji ne znaju, Vukovar je usred najplodnijeg dijela zemlje u Europi, Slavonije, na Dunavu, na par sati vožnje od Zagreba, Beograda ili Budimpešte, a Anchorage je pet tisuća kilometara od obližnjeg Toronta u Kanadi. I jedno sedam- osam sati leta od bilo kojeg grada u dijelu SAD-a s ove strane Kanade. I ima klimu u kojoj možete uzgajati jedino pingvine. Doduše, sličnosti ima, u Dunavu možete loviti somove, a na Aljasci losose, to je slično, riba k’o riba. I Dunav je voda, baš k’o i Pacifik. I tu i tamo se na Aljaci eskimi nešto bune. To bi otprilike bile sličnosti.

Kad je upitan što bi za odnose SAD-a i Hrvatske mogla značiti pobjeda Hillary Clinton na američkim predsjedničkim izborima, senator Begich rekao je da je ona u svojoj predsjedničkoj kampanji istupila prema hrvatskoj zajednici, i podsjetio je na velik interes američke politike prema ovom području te da je Republika Hrvatska „jak i prepoznatljiv“ partner SAD-a. „Vjerujem u njezinu predsjedničku pobjedu. Činjenica je da je u svojoj kampanji Hillary Clinton istupila prema hrvatskoj zajednici u SAD-u, u želji da više sazna o Hrvatima i Republici Hrvatskoj, kao i o Hrvatima u središnjoj Bosni, što je veliki znak interesa američke politike prema ovom području“, kaže Begich. Samo je još falilo da kaže da je Hillary rekla: „Dajte mi 100.000 Hrvata i osvojit ću svijet!“

Mene to partnerstvo malo plaši, taj navodni interes, i to tapšanje po glavi. Jer, mi i SAD možemo biti ravnopravni partneri baš koliko to mogu biti Todorić i vlasnica kioska s povrćem u mojoj ulici koja kupuje od „Konzum veleprodaje“. A najviše me plaši mogućnost pobjede Hillary Clinton, koja je već najavila „suđenje Rusima za ratne zločine u Siriji“, gdje Amerikanci ratuju na strani al-Qaide, a zapravo i ISIL-a, protiv demokratski izabranih vlasti, i rušenja ruskih aviona tamo. Što, naravno, znači rat, što su potvrdili i američki generali. Usto, najavila je i rušenje „nedemokratskih režima“ u Poljskoj i Mađarskoj, iako ne izravno. Kod nas „nedemokratski režim“ neće rušiti, jer je to već obavljeno. Zato jer smo im jako važan saveznik. Doduše Srbija im je još važniji, ali o tome se nekako u Hrvatskoj nerado govori.

Uglavnom, bude li ratnih sukoba po svijetu koje najavljuje Hillary, koja je svjetlo ljudskih prava i demokracije u svijetu, za razliku od Trumpa koji bi tamo nekakvo sređivanje odnosa s Putinom i smanjenje tenzija pa je kao takav fašist, ne moramo se bojati. Nas i sobova na Aljasci dvjesto milijuna. Kao članica NATO-a, dakle, možemo mirno spavati. A hrvatski mediji mogu i dalje mirno prenositi vijesti koje plasiraju obavještajne službe preko „Sirijskog opservatorija za ljudska prava“ iz Engleske, o tome da su Rusi porušili pedesetak bolnica u Alepu u zadnjih godinu dana. Iz čega se da zaključiti da je Ženeva, što se medicinskih standarda tiče, nula za Siriju. Valjda nam zato toliko doktora i stiže u Europu iz Sirije, doduše diplome su zagubili putem. A hrvatski mediji se mogu i dalje zgražati nad Trumpovim izjavama danim u muškoj svlačionici prije 11 godina i uredno ignorirati 33.000 Hillaryinih mailova, te dokumente Wikileaksa koji jasno dokazuju da je upravo naša saveznica Hillary imala veliku ulogu u zakuhavanju „arapskog proljeća“ i rata u Siriji.

Samozatajni, skromni i ugledni ljudi

HDZ je dobio savjetodavno vijeće kojem će na čelu biti Vladimir Šeks. „To su sve samozatajni, skromni ljudi koji imaju velik moralni autoritet i koji se neće nametati u javnosti“, izjavio je za T-portal.

Među tim skromnim, samozatajnim i uglednim moralnim gromadama su imena Nikice Valentića, Franje Gregurića, Borislava Škegre, da spomenemo samo neke. Iako je nekima nemoguće odreći kvalifikacije kojima ih je počastio Šeks, kod nekih to djeluje kao loš vic. Radi se naime o očevima privatizacije, koja je dobrim dijelom provedena kao renacionalizacija, tj. firme su podijeljene podobnim ljudima pod političkom kontrolom. Škegro možda jest ekonomski neupitni stručnjak, ali teško da je neki moralni autoritet. A što reći za Šeksa, koji je opet u sedlu, moćniji nego ikad, nakon što je za Karamarka bio otpisan?

U svakom slučaju, dovoljno moćan da Branka Bačića, kojem je kum, instalira za predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a u Saboru, što je imenovanje koje je Plenković potvrdio.
No od svih tih imena zanimljivije je ono Davora Božinovića, koji će biti predstojnik Plenkovićevog ureda. Zanimljivo, jer je on bio i predstojnik Ureda Stipe Mesića dok je bio predsjednik države. A sporni su i neki drugi detalji iz njegove biografije. On navodi kako je karijeru započeo u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu Hrvatske, no Maxportal tvrdi da je karijeru zapravo započeo u općini Novi Zagreb, odakle su ga prijatelji prebacili u Novačku komisiju Ministarstva obrane, nakon što je prošao sigurnosnu provjeru kod tadašnjeg šefa SIS-a Josipa Perkovića. Na izborima je bio neuspješan, uz samo 475 preferencijalnih glasova, ali kad već nije ušao u Sabor, dobio je utješnu funkciju.

Plenković je obećao da će se vratiti „Tuđmanovim vrijednostima“. No, zasad se vratio prije svega Tuđmanovim ljudima. I to onima za koje smo se nadali da su ostali zaboravljeni u bespućima povijesne neozbiljnosti. U svakom slučaju, Plenkovićev novi i unaprijeđeni HDZ će imati u svom vrhu, u neformalnom ali utjecajnom tijelu, jako puno starih imena. I ta imena ne bude naročito dobre asocijacije. A sve skupa nikako ne ide uz parolu „vjerodostojno“.

Zašto Hrvatska ignorira vlastite žrtve?

Iz rudnika Huda jama u Sloveniji ekshumirano je 778 ubijenih Slovenaca i Hrvata, vojnika i civila. To ni približno nije konačan broj – ukupno je žrtava bilo oko 3.000. Tamo su završile i djevojčice u dobi od 12 do 14 godina iz obližnje škole. Svi su umrli u nezamislivim mukama, živi zazidani u rudnik u koji su ih, vezene, odveli partizani. Masovno ubojstvo koje je mogao smisliti samo krajnje dijaboličan um.

Marija Ziberšek, nestala u svibnju 1945., bila je u sedmom mjesecu trudnoće, ostavila je iza sebe pismo koje je preko njene sestre Angelike došlo do Romana Leljaka, koji je život posvetio istraživanju tih zločina. „Još nekoliko sati i bit će kraj mog života. O Bože, o žalosna majko, majko moja. Ti znaš da umirem nevina, onako kako je umirao i tvoj sin. O moje dijete, moj nježni anđele, kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice koje bi me razveselilo. O moje dijete, moj bijeli nježni cvijete. Samo mirno spavaj, moje tijelo će biti tvoja postelja. Premda te ljubim, od smrti koja te čeka ne mogu te spasiti“, napisala je u njemu.

Dok Slovenci uz dignitet i uz prisutnost državnog i crkvenog vrha pripremaju pokop žrtava poratnog komunističkog terora na groblju u Mariboru, uz velik interes medija i javnosti, Hrvate to ne zanima. Iako su većina ubijenih tamo hrvatski domobrani koji su dovedeni sa željezničke postaje Laško i civili koji su bježali od komunista. U Sloveniji je ispraćaj poslužio kao čin nacionalnog pomirenja, ali Hrvate takvo pomirenje ne zanima. Mi se radije „mirimo“ tamo gdje je podignut četnički ustanak u Srbu.

Ni Slovenci se ne mogu načuditi: Jože Dežman, šef slovenske vladine komisije za rješavanje problema prikrivenih grobišta, povjesničar i vodeći autoritet na području poslijeratnih likvidacija, kaže za riječki Novi list: „Hrvatska i Slovenija imaju potpisan međunarodni sporazum o grobištima, po kojem se Hrvatska dužna odrediti prema svojim državljanima koji su ubijeni i pokopani u Sloveniji. Slovenija od Hrvatske još uvijek čeka odgovor što će Hrvatska učiniti s hrvatskim žrtvama. U mjestu Košnica kod Celja, nedaleko od Hude jame, pronašli smo više od 300 tijela za koje se pokazalo da su Nijemci i Hrvati. Nijemci su se odmah javili, ali su se prvi put javili Hrvati, tako da se sada moramo dogovoriti što ćemo napraviti s mrtvima. Kada smo, međutim, na aerodromu Cerklje iskopali 177 vojnika, koji su nedvojbeno Hrvati, na našu službenu obavijest vlada Zorana Milanovića odgovorila je da je to ne zanima. Mislim da bi bilo dobro da Hrvatsku to počne zanimati, jer Hrvatska mora donijeti odluku o tome hoće li te mrtve ostaviti tamo gdje jesu ili će ih, recimo, okupiti u jednoj zajedničkoj grobnici.“

Mitja Ferenc, također povjesničar i član komisije, je još izravniji: „Imamo dojam da na hrvatskoj strani nemamo sugovornika koji bi o tome odlučio“, rekao je. Imali su, kaže, jedan sastanak s Hasanbegovićem, ali tada je vlada u Hrvatskoj već bila pred samim padom i na kraju ništa nije urađeno.

Slovencima nije jasno zašto Hrvatska ignorira svoje žrtve. Da žive u demokratskoj narodnoj republici Hrvatskoj (antifašističkoj), možda bi im bilo jasnije. A o tome kakvu budućnost ima narod koji se tako odnosi prema prošlosti, ne treba ni pričati.

Kad se gladni dokopaju vlasti…

Ivan Pernar nastavlja skandalizirati hrvatsku javnost svojim glupostima koje objavljuje na Facebooku. Zadnja u nizu je snimka nečeg iz saborskog restorana, što doduše više sliči na gotovu hranu iz Bille ili Konzuma negoli na nešto jestivo, a što je izazvalo Pernarovo oduševljenje.

„Pohane bukovače s pireom i salatom, 18 kn u saborskom restoranu, jeftinije nego u studentskoj menzi!“, napisao je ekstatični Pernar. Doduše, nejasno je kad je on to studirao pa da bi znao kakve su cijene u studentskoj menzi, osim ako on, Sinčić i Palfi, svi zajedno, i dalje ne jedu na jednu karticu. Bar do četrdesete, kao brojni naši studenti. Nastranu sad pitanje zašto ljudi koji mjesečno zarađuju preko 10.000 kuna, saborski zastupnici, imaju subvencioniranu hranu: valjda je to zato jer su političari naše najveće blago. Ali Pernar se pohvalio i time da mu taksist nije htio naplatiti vožnju! Njegov komunistički san o besplatnom svemu se ostvario kad je postao saborski zastupnik!

Pa i o besplatnom biciklu. Još više nego na Facebooku, političar novog kova je briljirao na TV-u N1, gdje se branio od optužbi na račun njega i stranke. „Nisam vidio diplomu Vladimire Palfi, ali joj vjerujem. Upadate u riječ saborskom zastupniku!“, pokudio je voditelja.

To njegovo „jel znate vi ‘ko sam ja, ja sam saborski zastupnik“ je već postalo toliko ogavno i iritantno da bi možda stvarno trebalo smisliti neki način da ga se smjesti na njegovo mjesto. Ali tako to izgleda kad se gladna fukara dokopa vlasti. Pernar nikad nije ni sanjao da bi ikad mogao biti netko i nešto, i sad je pun sebe kao šipak koštica. A da, i kupio je, kaže, samo jedan bicikl na račun stranke. Što ne vidi kao problem, jer su drugi krali puno više stranačkog novca. Sve u svemu, reklo bi se da je Pernar materijal za novog Tita. Gdje bi mu tek onda bio kraj! Ni besplatni dvorci i mercedesi ne bi više bili nedostižni. Besplatno sve i svima, ne samo njima! A ako nema za besplatno svima, onda bar besplatno Pernaru.

Onima koji su glasali za njega ostaje samo da se zapitaju o nekim stvarima. Recimo, o tome bi li likovi iz Malnarove Noćne more djelovali ozbiljnije od Pernara da su kojim slučajem u Saboru.

Božo je ipak dobio što je htio

Petrov nije dobio sve što je tražio, ali je dobio ono što je njemu očito najvažnije: represivni aparat države u svoje ruke. Plenković se nije dao ucjenjivati kao Karamarko, i dok je Božo odugovlačio s pregovorima on je uredno skupljao potpise i kusih i repatih, i na kraju doveo Petrova u situaciju da mora prihvatiti manje nego što je tražio, ali svakako više nego što je zaslužio.

Pa ćemo tako na mjestu ministra unutarnjih poslova i dalje gledati Orepića, koji nema nikakve stručne kvalifikacije niti političku karijeru iza sebe koji bi ga kvalificirali za to mjesto, ali ima aferu s krađom zlata iz zagrebačkog MUP-a nakon koje nije, kako je u demokracijama običaj, ponudio ostavku. A na mjestu ministra pravosuđa ćemo i dalje gledati Šprlju, koji na čelu tog resora, koji je najkritičniji i najneučinkovitiji u Hrvatskoj i vapi za promjenama, nije u zadnjih godinu dana uradio baš ništa. A kako u pravosuđu nije dospio dalje od suca Općinskog suda, malo je vjerojatno da ima kapaciteta kao ministar provesti potrebne promjene. To su dva udarna Božina čovjeka u vladi, dakle. Onog Bože Petrova koji se kleo u stručnost kao jedini kriterij, da bi na kraju ispalo da je u Mostu jedini kriterij za ministarsko mjesto taj da ste prijatelj s Božom i da ste iz Metkovića i okolice.

A zašto je Mostu toliko stalo do kontrole nad represivnim aparatom? Očito, „reformiste“ iz Metkovića nisu zanimali gospodarstvo, zdravstvo, ili neki drugi resori u kojima su reforme i te kako potrebne. Možda ovdje nije zgorega prisjetiti se da su se upravo Orepić i Šprlje spominjali u ugovoru koji je agencija Grizli potpisala s austrijskim investitorom Braunsbergerom, a koji i više nego upućuje na kazneno djelo trgovanja utjecajem, tj. prodaje usluga dizanja optužnica protiv bilo koga a la carte za one koji plate. A nema boljeg načina za zataškavanje vlastitih afera od kontrole nad kako policijom tako i pravosuđem. U svakom slučaju, nije dobro da su oba resora u istoj stranci, kad već imamo koalicijsku vladu. Raspodjela tih resora između Plenkovića i HDZ-a bi omogućila da jedni ipak paze da ovi drugi ne kradu, i obratno.

Nek nam živi Joža Manolić

Prigodno, uz Dan neovisnosti, Igor Alborghetti je porazgovarao s Vladimirom Šeksom o zbivanjima prije 25 godina, kad je MIG-21 antifašističkog JNA raketirao Banske dvore. U koje su tada  zalazili Šeks, Manolić, Tuđman, Mesić, Perković i brojni drugi.

„Manolić je u tom trenutku skliznuo s stolice i to baš kad me je išao nešto kritizirat. Takve jačine je bilo… Nismo mi mislili tada da je to atentat na Tuđmana, znali smo samo da je Zagreb bombardiran i izletjeli smo van. Teška saborska vrata su bila izbačena iz ležišta“, ispričao je Šeks Alborghettiju.

Naravno, da su Srbi uspjeli ubiti Tuđmana za Hrvatsku bi to bila tragedija, i tko zna kako bi rat završio. Opet, s druge strane, kad čovjek pomisli da su mogli pogoditi Mesića, Manolića, ili Perkovića, ili svu trojicu odjednom, mora se zapitati kako bi Hrvatska danas izgledala da su bili malo precizniji. Ovako, imamo mladoženju u 96. godini koji i dalje drma Hrvatskom, te kao nelustrirani šef komunističke tajne policije daje intervjue po novinama i kreira javno mnijenje. Imamo Perkovića u zatvoru u Münchenu zbog kojeg smo skoro zaradili sankcije, a i rat je mogao krenuti drugim tijekom da se Tuđman nije uspio na vrijeme riješiti njega i njegove saboterske grupe „Labrador“. I imamo Stipu Mesića koji je u dva predsjednička mandata napravio više protiv Hrvatske nego svi ostali njeni predsjednici od neovisnosti za nju. I nitko se više ne sjeća što zapravo slavimo toga dana.

Autor: Marcel Holjevac

ZADNJE VIJESTI