Ivica Todorić ostao bez Jamnice i Jane?!

Gubitak punionica kao najdragocjenijih dijelova 'Agrokorovog' koncerna, koji je uspio usisati tako veliki broj tvrtki da ni sami zaposlenici ni direktori ne znaju što je sve njihovo, najava je ozbiljnih poslovnih problema koje Todorić sve teže rješava. Prva naznaka da se u Todorićevom poslovnom carstvu

Prema informacijama koje su prije desetak dana procurile iz koncerna “Agrokor”, Ivica Todorić izgubio je najprofitabilniji segment svojeg poslovnog carstva – punionice vode: Jamnicu iz pokupske Pisarovine i Janu iz Svete Jane u blizini Jastrebarskog. Ako tu informaciju i službeno potvrdi “Agrokor”, slažu se mnogi analitičari, riječ je onda o sigurnoj naznaci raspada Todorićevog poslovnog imperija.

Gubitak punionica kao najdragocjenijih dijelova “Agrokorovog” koncerna, koji je uspio usisati tako veliki broj tvrtki da ni sami zaposlenici ni direktori ne znaju što je sve njihovo, najava je ozbiljnih poslovnih problema koje Todorić sve teže rješava. Prva naznaka da se u Todorićevom poslovnom carstvu očekuju turbulencije, mogla se protumačiti u informaciji koja je plasirana u medije tokom ljeta.

U toj informaciji iz “Agrokora”, najavljeno je da koncern napušta proizvodni program i da će njegov fokus u budućnosti biti – trgovina. One koji prate poslovanje Todorića i “Agrokora” ta je vijest nemalo iznenadila, iako joj mediji nisu posvetili dovoljno pažnje istražujući zbog čega je došlo do takvog zaokreta u “Agrokorovoj” poslovnoj strategiji.

Posebno je šokantna bila činjenica da je država ustupila mnoge tvrtke Todoriću ni za što, odnosno za jednu kunu, uz njegovo obećanje da će nastaviti radom i zadržati proizvodnju. Kasnije je Todorić poklonjene tvrtke iskoristio kao kolaterale za kreditno zaduživanje svojeg koncerna, da bi na kraju napustio proizvodnju.

Financijski problemi

Gubitak punionica Jamnice i Jane, posljedica su financijskih problema s kojima se Todorić susreće već dulji niz godina. Poznate su njegove porezne obveze prema državi i druga davanja, međutim poreznim inspektorima je bilo zabranjeno istraživati “Agrokorova” dugovanja.

Prema neslužbenim informacijama, “Agrokorova” porezna dugovanja iznosila su polovicu svih ukupnih dugovanja svih građana i poslovnih subjekata prema državi. Dug je bio impresivan i kretao se između 5 i 10 milijardi kuna! Pored toga, poznate su Todorićeve obveze prema dobavljačima koje se ne plaćaju više od 6 mjeseci…

Nabrajati Todorićeve financijske i poslovne obveze prema državi i dobavljačima, plaćama njegovih zaposlenika u trgovinama, robe koja se prodaje na njegovim policama, radnom vremenu i poslovnim obvezama i zadacima zaposlenika, odvelo bi nas predaleko i udaljilo od teme. Posebno je upitan njegov odnos s politikom i državom, te zapošljavanje njegovih kadrova u državnim institucijama i ministarstvima, te njihov povratak u “Agrokor” nakon „odsluženja poslovnog roka“ u državnim resorima.

Prema nekim poslovnim potezima u posljednjih nekoliko godina, mnogi će primijetiti da se Todorić približio svom nekadašnjem tajkunskom konkurentu – Miroslavu Kutli, koji je bio apsolutni rekorder po broju tvrtki u Hrvatskoj koje su bile u sastavu njegovog carstva. Kutle je svojedobno bio vlasnik ili suvlasnik čak 205 poduzeća u Hrvatskoj, pa je ostala zabilježena njegova poslovna filozofija koju je usporedio s vožnjom bicikla: “Ako stanem, past ću”. Nažalost, tako se počeo ponašati i Todorić i sve je izglednije da je njegov bicikl počeo opasno usporavati…

Jer, stalne akvizicije i širenja nisu pratili očekivani financijski učinci. Novi krediti i zaduženja prelazili su mogućnosti domaćih banaka i Todorić je morao posegnuti za svježim kapitalom u inozemstvu. Nakon napuštanja poslovanja s domaćim bankama, kapital je otišao tražiti u Evropu. Bilo je tu emitiranja “Agrokorovih” obveznica od 400 milijuna eura 2009. godine, kredita EBRD-a od 170 milijuna kuna, da bi na kraju, nakon ulaska Sberbanke u Hrvatsku, Todorić uzeo kredit od te banke u iznosu od 600 milijuna eura, iako se kalkuliralo i s kreditnim potrebama od oko milijardu eura. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da su ukupne kreditne obaveze “Agrokora” i njegovih tvrtki, posebno nakon preuzimanja slovenskog “Mercatora”, oko 5 milijardi eura.

Kritičan aranžman sa Sberbankom

Čini se da je posljednji financijski Todorićev kreditni aranžman s ruskom Sberbankom, koja je u Hrvatskoj preuzela bivšu Volksbanku, bio visokorizičan i za njega i za “Agrokor”. Naime, odmah nakon što je “Agrokoru” odobren kredit od 600 milijuna kuna, tvrtka je morala svo financijsko poslovanje i plaćanja prebaciti na tu banku, što je za hrvatske poslovne i bankarske krugove bio jasan pokazatelj da je Todorić ušao u financijski aranžman koji mu sužava manevarski prostor za njegove poslovne i financijske akrobacije.

Pretpostavlja se da je gubitak Jamnice i Jane posljedica neispunjavanja financijskih obaveza prema Sberbanci, pa je banka aktivirala svoja osiguranja i potražila kupce koji bi bili zainteresirani za kupnju atraktivnih “Agrokorovih” poduzeća.

Rasprodaja “Agrokorovog” imperija, definitivno nije započela s gubitkom Jamnice i Jane. Prije mjesec dana objavljeno je kako je Todorić prodao BAT-u, odnosno Adris grupi, 16 posto udjela u Tisku, a prodao je i Intersport Modianu. U medijima se takva prodaja naziva – „rješavanje balasta“, iako rasprodaje imovine nisu dobar pokazatelj uspješnosti tvrtke.

Prema informacijama koje kruže među radnicima u punionicama od prije desetak dana, govori se da su novi vlasnici – Rusi. Teško je reći jesu li to predstavnici Sberbanke koji su počeli dolaziti u punionice, ili je Sberbanka prodala te tvrtke nekim ruskim poduzetnicima.

Punionice otišle ‘po nabavnoj cijeni’

Vrijedi podsjetiti da je Todorić kupio punionicu Jamnicu 1993. godine, još za vrijeme ratnih djelovanja. Prema nalazima Državnog ureda za reviziju, Jamnica je u trenutku pretvorbe bila procijenjena na 7,4 milijuna njemačkih maraka, a knjigovodstvena vrijednost iz elaborata o pretvorbi iznosila je 5,6 milijuna DEM. Kasnije je revizorska kuća Arthur Andersen smanjila procjenu Jamnice na svega 4,2 milijuna DEM, što je daleko od realne cijene s obzirom da je u to vrijeme punila oko 100 milijuna litara vode godišnje. U iznose tih procjena trebalo je ukalkulirati obveze prema kreditorima, rezervirati dionice za bivše vlasnike i ostale potencijalne dioničare.

Na kraju svega, Todorić je preuzeo većinsko vlasništvo nad Jamnicom plativši svega 2,4 milijuna DEM. Postoje informacije da je Jamnicu preuzeo u kompenzaciji, tako što je Badelu 1862, u dogovoru s njegovim tadašnjim direktorom Franom Matulićem, isporučio lim u toj vrijednosti, kojim je pokriven pogon na Žitnjaku.

Prema drugim informacijama, Todorić je punionicu kupio novcem iz Fonda za pomoć ratno stradalim područjima Hrvatske. No, bilo kako bilo, Državna revizija nije našla nikakve zamjerke u toj pretvorbi, bez obzira na nepodudaranje u procjenama i sudske sporove koji nisu riješeni do postupa pretvorbe.

Zanimljivo je spomenuti da je otac Ivice Todorića, Ante Todorić, 1967. godine prodao punionicu “Badelu” dok je bila u sastavu “Agrokombinata”, da bi je 1993. Ivica Todorić uzeo natrag.

No, na koji je način Todorić preuzeo punionicu i izvor Jane, kriminalna je priča hrvatske pretvorbe., Naime, koncern Ivice Todorića došao je u posjed važnog izvora pitke vode Sveta Jana prisvajanjem tuđe imovine, uz potporu lokalnih političkih moćnika. Kako je već bila praksa da tajkuni preuzimaju poduzeća bez novca, ili uz pomoć bankovnih kredita bez valjanog osiguranja, takav slučaj ponovio se i u slučaju preuzimanja izvora Sv. Jana.

Dakle, Todorićeva tvrtka Jamnica “kupila” je izvor od grada Jastrebarskog, plativši ga nekretninama koje nisu bile, niti su trebale biti u vlasništvu Jamnice, budući da se radilo o nacionaliziranoj imovini koja je trebala biti vraćena legalnim vlasnicima – obitelji Jakovac.

Kako su plaćene punionice?

Ugovor kojim je Jamnica stupila u posjed objekta bušotine Sveta Jana potpisan je 28. prosinca 2000. godine u Jastrebarskom, a potpisali su ga Stjepan Bakšić, gradonačelnik Jastrebarskog, Ivica Sertić, predsjednik Uprave Jamnice i Dragutin Ciban, direktor tvrtke Mladina. Temeljem tog ugovora, grad Jastrebarsko obvezuje se prodati Jamnici bušotinu vode Sveta Jana s pripadajućem zemljištem, a Jamnica se obvezuje “isplatiti” gradu kupoprodajnu cijenu za zemljište u iznosu od 195.839 DEM, odnosno 7 DEM za kvadratni metar.

U istom ugovoru, druga Todorićeva tvrtka – Mladina, obvezuje se da će ustupiti u vlasništvo gradu nekretnine čija je tržišna vrijednost procijenjena na 3.807.300 kuna, ukupne površine veće od 3600 četvornih metara. Sve čestice odnosile su se na Vinaru Fran Jakovac u Jastrebarskom.

Dakle, nešto više od pola milijuna eura vrijedile su nekretnine s kojima je Mladina platila izvor vode. U istom ugovoru grad Jastrebarsko se obvezuje da će prihvatiti Ugovor o zakupu prostora sklopljen između Mladine d.d. (Jaska vina d.d.) i Konzuma d.d., kojim je izdan u zakup dio poslovnog prostora koji je Todorić predao Jastrebarskom, a radilo se o prostoru u središtu grada kojeg je koristio Konzum, i gdje se nalazi samoposluživanje.

Grad Jastrebarsko u ugovoru jamči da su nekretnine koje se prodaju u vlasništvu Grada, a isto tako Mladina d.d. jamči da su nekretnine s kojima se plaća bušotina, njezino isključivo vlasništvo. No, u ugovoru je prešućen članak rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju gdje piše:

“Na ime osiguranja naknade nekadašnjim vlasnicima nekretnina katast. čestice 1130/1, 1130/2 (956/25), 1130/2(956/26), zabranjuje se raspolaganje dijelom procijenjene vrijednosti društvenog kapitala u iznosu od 523.000 DEM, tj. 553.857.000 HRD, odnosno 5.230 dionica koje se prenose u Hrvatski fond za privatizaciju”.

Rješenje je potpisao tadašnji predsjednik HFP-a, i sam iz Jaske, Ivan Penić. Dakle, iz ta dva dokumenta potpuno je jasno da je Ivica Todorić kupio “zlatnu koku” – izvor vode u Svetoj Jani – bez novca, plativši dogovorenu cijenu imovinom koja nije bila njegova…

Analizirajući ugovor, dolazimo do utvrđene vrijednost bušotine u Sv. Jani koja je procijenjena na 195.839 DEM. Vrijednost nekretnina koje je Jamnica ustupila gradu iznosila je 3,8 milijuna kuna. Prema tadašnjem tečaju, vrijednost nacionalizirane imovine u posjedu Mladine kojom je plaćen izvor Gradu Jastrebarskom, iznosila je oko milijun DEM, prema čemu se može zaključiti kako je grad ostao dužan Todoriću još oko 800.000 DEM.

Zbog ovakvog kriminalnog preuzimanja punionice Sveta Jana i plaćanja imovinom koja nije Todorićeva, Des Jakovac, vlasnik oduzetih nekretnina, inicirao je donošenje privremenih mjera kojima bi se Gradu Jastrebarskom onemogućilo raspolaganje nacionaliziranom imovinom, a kod Upravnog suda je pokrenuo tužbu.

Raspad imperija

Čini se da je ovo sama mali segment problema u Todorićevom carstvu. Vinograd Mladina kod Jastrebarskog, koji je također u sastavu “Agrokora”, prema riječima mještana, sada je zapušten i neuređen, a da stvar bude po Todorića još gora, pojavili su se i potencijalni kupci jednog Super Konzuma u Jastrebarskom i već obavili mjerenja njegove kvadrature…

Kako bi provjerili, jesu li informacije o gubitku punionica Jamnice i Jane točne, uputili smo službeni upit službi Odnosi s javnošću “Agrokora”, ali do predaje teksta nismo dobili nikakav odgovor.