Novi veliki rat u Europi samo što nije počeo: Crna rupa mogla bi progutati cijeli svijet

Ratni bubnjevi tutnje Europom, dok europski političari izgledaju sumanuto – kao da se vesele spoznaji da novi veliki rat u Europi, a onda i u svijetu, tek što nije počeo. Nekritički i spremno odašilju ratničke poruke o svojoj spremnosti za obračun, prije svega s Rusijom, ali i s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom, kako je to prošlog tjedna rekao mladi britanski ministar obrane Grant Shapps, koji dosad s vojskom nije imao nikakve veze, ali je zato u tri godine promijenio čak četiri funkcije. Odašilju se poruke o već sigurnom ratu s Rusijom (Švedska, Njemačka), nužnosti mobilizacije, jačanju vojne proizvodnje, pružanju Ukrajini pomoći do njezine pobjede jer će u protivnom, ako pobijede Rusi, ovi odmah napasti NATO… Sve u svemu, europski političari odlučili su pokazati zube. Od Švedske preko baltičkih država, Poljske i Njemačke, pa sve do Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, gdje redom ključa oštra proturuska retorika te se najavljuju isto takvi politički i vojni potezi.

“Veliki brat” je trenutačno puno više zaokupljen sobom, ali je i dalje svima jasno kako nastavlja dirigirati navedenim procesima u Europi, čiji je, uostalom, i glavni scenarist, iako ih ima još. Washington sada nastoji glavninu tereta financiranja Ukrajine prebaciti na EU s obzirom na to da američka postaje sve upitnija ne samo zbog blokade Kongresa nego i zbog rastuće spoznaje o mogućoj pobjedi Donalda Trumpa na jesenskim predsjedničkim izborima.

Naime, Zastupnički dom Kongresa prošlog je tjedna ponovno odobrio samo privremeni proračun za 2024. kako ne bi došlo do paralize rada državnih tijela i savezne administracije, dok je iznova blokirao pomoć za Ukrajinu i Izrael – što čini još od kraja listopada tražeći ustupke od Bidenove administracije u pogledu migrantske politike.

Konačni ciljevi

Štoviše, predsjednik Kongresa i Trumpov simpatizer Mike Jonson je nakon prošlotjednog sastanka s predsjednikom Joeom Bidenom ponovio kako je prioritet jačanje američke granice s Meksikom, tj. oštrija migracijska politika, a kad je riječ o pomoći Ukrajini, rekao je kako Kongres od Bidenove administracije sada traži jasno određivanje konačnih američkih ciljeva u Ukrajini koji su posve nejasni, kao i potvrdu o pravilnom korištenju dodijeljenih sredstava toj zemlji koja su ogromna.

S druge strane, Donald Trump je prošlog tjedna ostvario uvjerljivu pobjedu unutar Republikanske stranke na izborima u Iowi, dobivši čak 51 posto glasova iako je u igri bilo šest kandidata, ostavivši drugoplasiranog Rona DeSantisa na dalekih 21 posto, a trećeplasiranu favoritkinju američke duboke države u republikanskim redovima Nikki Haley na 19 posto glasova. Time je ovoj potonjoj umnogome poremetio planove s obzirom na to da se nadala da će Trump osvojiti manje od 50 posto, a da će ona biti drugoplasirana, čime bi se nametnula kao njegov glavni protukandidat za republikansku nominaciju. Ali ni nakon ovog neuspjeha ona se neće povući iz utrke, kako su to upravo učinili ostali republikanski kandidati osim DeSantisa, pa ćemo na ime službenog kandidata te stranke morati pričekati još koji mjesec. Sada slijede izbori u New Hampshieru (dok budete čitali ovaj tekst, već će biti završeni) gdje je Trump, prema anketama, također veliki favorit.

Sve to jača strah ne samo u Bidenovu taboru, u kojem još ostaje nada da će Trumpov pokušaj povratka na vlast spriječiti barem jedan od četiri suda na kojima su protiv njega pokrenuti kazneni postupci, nego i unutar Europske unije s obzirom na Trumpove česte izjave o besmislenosti američkog pružanja pomoći europskim saveznicima, dvojbi o ulozi NATO saveza, o njegovu brzom rješavanju ukrajinskog rata čim dođe na vlast (kao da je to nešto loše ako bi mogao učiniti, u što, inače, osobno sumnjam, osim ako Washington ne bi išao na znatne ustupke prema Moskvi, što je malo vjerojatno, ali i što se nikada ne može isključiti) i općenito Trumpovu amerikocentrizmu.

Mirovna formula

Ali dok se ne riješi pitanje tko će vladati Amerikom u iduće četiri godine, počevši s 2025., stanje u EU-u je sljedeće: zapadni se političari zatvaraju u svoj klub istomišljenika poput ličinki u svojim čahurama u kojima se naivno osjećaju sigurno, bez bilo kakvih inicijativa koje bi uopće i pokušale ići u smjeru pronalaska dogovora s onim zemljama koje ne dijele njihove politike i njihove vizije svijeta, a takvih je sve više.

Definitivna podjela svijeta na združeni Zapad i ostali dio, za koji se sada najčešće koristi naziv Globalni jug, najbolje je bila vidljiva na prošlotjednim događajima vezanima uz Svjetski ekonomski forum – WEF, u švicarskom Davosu, koji se od donedavnog globalističkog motora sada potpuno prometnuo u propagandni stroj isključivo zapadnih interesa do te mjere da su kineski predstavnici (Kina je inače tradicionalni sudionik WEF-a) izgubili bilo kave iluzije u mogućnost uspostave nekakvog minimalno razumnog i ravnopravnog dijaloga.

Koliko je on sada “razuman”, možda najbolje svjedoče riječi glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga na WEF-u 16. siječnja, kada je, sudjelujući na tematskom panelu, rekao kako se Kina ne smatra neprijateljem, ali da njezina politika proturječi zapadnoj demokraciji, slobodi medija i da je ona ta koja se (vjerovali ili ne, tako je rekao) približava NATO-ovim granicama u Europi – iako sam Stoltenberg sve češće hodočasti Dalekim istokom, Japanom i Južnom Korejom, a NATO u Tokiju već otvara i svoje službeno predstavništvo, dok brodovi članica saveza (Njemačke, Francuske) najavljuju i priključenje američkima u prolazu Tajvanskim tjesnacem.

Tako Kina 14. siječnja u Davosu više nije sudjelovala ni na novom sastanku savjetnika za nacionalnu sigurnost osamdeset i triju država koje se zalažu za mirno rješenje ukrajinskog rata (iza kojeg stoje Washington i Kijev) po tzv. mirovnoj formuli Volodimira Zelenskog (na zadnjim dvama, održanima u Rijadu na proljeće i Malti krajem listopada prošle godine Kina je sudjelovala). Spomenuta formula de facto znači kapitulaciju Rusije jer se njome zahtijeva potpuno povlačenje ruskih snaga sa zauzetih teritorija, uključujući i Krim, plaćanje ratnih reparacija, izručenje ruskih vojnika i drugih osoba optuženih za ratne zločine…

Političko sljepilo

Kina, i ne samo ona, dobro zna koliko je ta formula nerealna i da stoga ne treba trošiti vrijeme jer se sve svodi isključivo na propagandu, međusobna rukovanja, grljenja i fotografiranja sudionika pred fotoaparatima i poziranja pred televizijskim kamerama uz obavezni široki osmijeh iako nikom normalnom ne bi trebalo biti do smijeha. Naravno, nije potrebno ni govoriti da na tom sastanku, kao i na WEF-u općenito, nije bilo ruskih predstavnika.

Koliko je ustrajanje na spomenutoj formuli iluzorno, svjedoči i završna izjava domaćina sastanka – švicarskog saveznog savjetnika za vanjske poslove Ignazia Cassisa, koja iskače iz sveopćeg ludila i u kojoj je rekao kako i Rusija treba biti uključena u proces mirovnog rješenja u Ukrajini. “Neće biti mira ako Rusija ne može reći svoje”, dodao je Cassis na konferenciji za novinare nakon sastanka.

Žalosno je što i mnogi drugi političari, kako u toj dvorani tako i na zapadu općenito, to vrlo dobro znaju, ali se o tome boje javno govoriti. Ponašaju se kao carske sluge i ministri iz genijalne Andersenove bajke o golom caru, gdje oni vide da je car gol, ali mu se ne usude proturječiti i reći kako njegovo novo carsko ruho zapravo ne postoji. Car je to na kraju spoznao na najbolniji način – izašavši posve gol pred vlastiti narod.

Spomenuti švicarski visoki diplomat, dakle, smogao je snage skrenuti sa zacrtanog puta političkog sljepila koje vodi samo u provaliju (vjerojatno u ime višestoljetne švicarske neovisnosti, iako ni od nje više nije previše ostalo, kako u političkoj tako i u bankarskoj sferi), ali je na kraju i on morao reći i ono zadano – da se ti razgovori s Rusijom ipak moraju voditi u okviru formule Zelenskog. Dakle, opet se sve vraća na početak “kvadriranja ukrajinskog kruga”.

Možda je, s pozicije Zapada, najzdraviju ocjenu Foruma u Davosu dao britanski medij Financial Times kada je prošlog tjedna napisao kako zadovoljstvo sudionika dobrim ekonomskim rezultatima prošle godine na zapadu i njegovim uspješnim nošenjem s visokim kamatnim stopama i inflacijom “prigušuje rastuća zabrinutost zbog niza geopolitičkih rizika koji bi nas mogli pogoditi 2024., stvarajući atmosferu neizvjesnosti koja otežava donošenje politika”. Kako navodi FT, “osam od deset najmnogoljudnijih zemalja svijeta održat će izbore ove godine, što znači da prijeti razdoblje akutne političke nestabilnosti”.

Isti cilj

Kad je riječ o krizama, zasad bih se ipak zadržao na Ukrajini i upozorio na riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina dva dana nakon sastanka u Davosu o miru u toj zemlji. Rekao je kako je razgovor o pregovorima “pokušaj da nas se motivira da napustimo dobitke koje smo ostvarili u proteklih godinu i pol. Ali to je nemoguće. Svi razumiju da je to nemoguće. … Pa ako ne želite pregovarati, nemojte pregovarati! Sada je sasvim očito ne samo da ukrajinska protuofenziva nije uspjela nego da je inicijativa potpuno u rukama ruskih oružanih snaga. Ako se ovo nastavi, ukrajinska državnost može pretrpjeti nepopravljiv, vrlo ozbiljan udarac”.

Općenito, kad je riječ o ukrajinskom ratu, na zapadu trenutačno egzistiraju dva dominantna pogleda: Rusija je preuzela inicijativu i u doglednoj budućnosti čak može krenuti u novu veliku ofenzivu i zauzeti nove teritorije, što može dovesti do novog vala ukrajinskih izbjeglica u EU-u (dominantan pogled političara).

Glavna zadaća Rusije nije kretati u novu ofenzivu, nego slamati ukrajinsku vojsku i zapadnu vojnu tehniku na postojećoj liniji dodira, igrajući na taktiku maksimalnog iscrpljivanja, gdje ima prednost nad Ukrajinom i u pogledu kadrovskih vojnih resursa i u pogledu resursa vojne tehnike i prirodnih resursa općenito (dominantna teza zapadnih analitičkih eksperata).
Prema mom mišljenju, ova se dva pogleda prije nadopunjuju nego suprotstavljaju jer je, npr. ruska velika ofenziva moguća i u slučaju uspjeha strategije maksimalnog iscrpljivanja.
Kako god bilo, i jedan i drugi pogled vode prema istom cilju: potrebi sprečavanja ukrajinskog poraza odnosno ruske vojne pobjede po svaku cijenu.

Jedan od onih koji u tom smislu predlažu radikalna rješenja je i umirovljeni pukovnik britanske vojske Hamish de Bretton-Gordon koji je u intervjuu za TalkTV rekao kako bi NATO savez mogao poslati svoje snage u Ukrajinu ako se ukrajinske trupe suoče s još većim problemima na frontu.

Goli car

Ali takva i slična rješenja vode prema neposrednom ratu NATO-a i Rusije koji bi bez ikakvih dvojbi završio nuklearnim ratom jer si poraz u onom klasičnom ni jedna od sukobljenih strana ne može priuštiti.

Kako ne bi došlo do nuklearnog rata, logično je onda da ga se ne smije dopustiti ni po koju cijenu. Ali, nažalost, političari, a sve više i visoki vojni dužnosnici, kao da čine sve suprotno tomu. Udaraju u ratne bubnjeve, kao da osim diplomacije netko drugi može spriječiti kataklizmu. Jer ako je počnu sprečavati profesionalni vojnici, ona je onda neizbježna.

Tako je u petak, na sjednici Vojnog odbora NATO saveza u Bruxellesu, njegov čelnik, nizozemski admiral Rob Bauer, izjavio: “Zapadne zemlje moraju se pripremiti za sveopći rat s Rusijom i novačenje u sljedećih 20 godina.” Pritom je upozorio i pozvao zapadne vlade da “unaprijed uspostave sustave za upravljanje procesom”, objavio je britanski The Daily Telegraph.

Nešto loše se događa u Ukrajini: ‘Ovaj rat mora završiti i neće nam se svidjeti rezultat’

Istodobno je britanski The Times objavio izjavu britanskog ministra vanjskih poslova Davida Camerona iz Davosa, gdje je, ni manje ni više, pozive na pregovore između Kijeva i Moskve usporedio s popuštanjem Nevillea Chamberlaina Adolfu Hitleru davne 1938. godine, uoči Drugoga svjetskog rata.

Međutim, već odavno, u pogledu Ukrajine, od sve iracionalnijih europskih puno više pratim ono što govore ugledni američki analitičari, bivši diplomati ili visoki politički službenici. Jer oni prvi, europski, od početka ruske invazije na Ukrajinu najvećim se dijelom ponašaju prema spomenutom obrascu o “golom caru”.

Jedan od tih američkih svakako je i Chas W. Freeman, umirovljeni diplomat i bivši veleposlanik SAD-a u Saudijskoj Arabiji. On, u autorskom tekstu od 4. siječnja pod naslovom “The propaganda that damned Ukraine” (Propaganda koja je proklela Ukrajinu) daje vrlo zanimljiv osvrt na ukupnu sliku ukrajinskog rata iz kojeg izdvajam najzanimljivije dijelove.

Meter za portal dnevno o tome što će biti s Hrvatskom ako dođe do globalnog rata: ‘Ostaje nam samo jedno’

Američki utjecaj

“Kada je rat počeo, Ukrajina je imala oko 31 milijun stanovnika. Zemlja je od tada izgubila najmanje jednu trećinu svog stanovništva. Više od šest milijuna sklonilo se na Zapad. U Rusiju je otišlo još dva milijuna. Još osam milijuna Ukrajinaca protjerano je iz svojih domova, ali su ostali u zemlji. Ukrajinska infrastruktura, industrija i gradovi su devastirani, a njezino gospodarstvo uništeno. … Štoviše, sada nema realnih izgleda za ukrajinsko članstvo u NATO-u.

Kao što je rekao savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, svi ‘trebaju otvoreno sagledati činjenicu’ da dopuštanje Ukrajini da se pridruži NATO-u u ovom trenutku ‘znači rat s Rusijom’. Sa svoje strane, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izjavio je da je preduvjet za članstvo Ukrajine u NATO-u mirovni sporazum između Ukrajine i Rusije. … Međutim, ni Rusija, u skladu sa svojim ratnim ciljevima, nije uspjela protjerati američki utjecaj iz Ukrajine, prisiliti Kijev da proglasi neutralnost niti vratiti prava govornicima ruskog jezika u Ukrajini. … Pomirenje s ozbiljno otuđenom Europskom unijom neće doći lako, ako uopće i dođe.

Prijetili komentatoru nakon Dinamove dramatične pobjede: ‘Blažičko junioru, samo dođi u Split’

Ali čak i ako je rat doveo Rusiju u nepovoljan položaj, daleko je od toga da je koristio Sjedinjenim Državama. Samo u 2022. SAD je odobrio 113 milijardi dolara pomoći Ukrajini. Ruski obrambeni proračun tada je iznosio otprilike polovicu toga, a od tada se otprilike udvostručio. Ruska obrambena industrija je revitalizirana, što je pomoglo zemlji da nedavno prestigne Njemačku i postane peto najbogatije gospodarstvo na svijetu i najveće u Europi u smislu pariteta kupovne moći. U međuvremenu, navodna ruska prijetnja Zapadu, nekada snažan argument za jedinstvo NATO-a, izgubila je vjerodostojnost. Pokazalo se da ruske oružane snage nisu sposobne osvojiti Ukrajinu, a još manje ostatak Europe.

… Ukrajinski rat… nije učinio Europu sigurnijom. To nije povećalo američki međunarodni ugled niti učvrstilo američki primat. Rat je, umjesto toga, ubrzao pojavu postameričkog multipolarnog svjetskog poretka. Jedna značajka toga je antiamerička osovina između Rusije i Kine. … Konačno, ovaj bi rat trebao izazvati neko trijezno promišljanje i u Washingtonu i u Moskvi o posljedicama militarizirane vanjske politike bez diplomacije. Da su Sjedinjene Države pristale razgovarati s Moskvom, čak i da su nastavile odbijati velik dio onoga što je Moskva zahtijevala, Rusija ne bi napala Ukrajinu kao što je to učinila. Da Zapad nije intervenirao kako bi spriječio Ukrajinu da ratificira ugovor o kojem se uz pomoć drugih dogovorila s Rusijom na početku rata, Ukrajina bi sada bila netaknuta i u miru. Do ovog rata nije trebalo doći. I svaka strana u tome je daleko više izgubila nego što je dobila”, zaključio je bivši američki diplomat Chas W. Freeman.

Ratne igre

Sigurno ne slučajno, a kako navode ruski mediji i vojni analitičari bliski Kremlju, u ruskom napadu dalekometnim raketnim sustavima prošlog je tjedna pogođen objekt nedaleko od Harkiva u kojem je poginulo 60 francuskih plaćenika, a 20 ih je ranjeno. Za njih ruski analitičari govore da su umirovljeni, pa čak i aktivni pripadnici čuvene Legije stranaca. Zbog toga je francuski veleposlanik u Moskvi pozvan u ruski MVP, dok se ruska Državna duma namjerava apelom obratiti zastupnicima francuskog parlamenta.

Zaključak: Ako isključimo iracionalne europske “ratne igre”, pozornost svjetskih političara i američkih silnica unutar tzv. duboke države sada je potpuno usmjerena na predsjedničke izbore koji se u SAD-u održavaju 5. studenoga. Oni će, što je za nas najvažnije, itekako odrediti i hoće li se s iracionalnom politikom na tlu Europe nastaviti, hoće li ona jačati ili pak biti zaustavljena. Američki će izbori, kao nikada dosad, umnogome oblikovati kako izgled SAD-a tako i budućnost cijelog svijeta.

Ne bih se čudio da američka “duboka država” – koliko god to sada izgledalo ludo i poput znanstvene fantastike – u slučaju potpune eskalacije odnosa SAD-a i Rusije (koja se ne može i ne smije isključiti) čak i svoga sada zakletog neprijatelja Donalda Trumpa dovede ponovno u Bijelu kuću s ciljem relaksiranja odnosa s Putinom i sprečavanja globalne kataklizme.

Biden to više ne može, ne samo zbog svoje poodmakle dobi i lošeg zdravstvenog stanja, zbog čega više nije sposoban za složene i dugotrajne pregovore, nego i zbog previše teških riječi koje je odaslao na račun Putina proteklih godina. Putina, koji sasvim sigurno dobiva ruske izbore početkom ožujka pa drugog pregovarača Zapad osim njega neće imati još pet godina – a to je previše. Za računanje na neku revoluciju ili Putinovu prirodnu smrt više se nema vremena i bilo bi prerizično.

Prosinečki pobijedio na sudu, dobit će baš jako veliku odštetu

Dvostruki kriteriji

Sjedinjene Države su duboko ugazile u ukrajinski rat i nedvojbeno svjesno stavile puno toga na kocku. Ali kako god na kraju sve ovo završilo, najveća žrtva bit će Ukrajina ako njezina “crna rupa” u međuvremenu u svoj smrtonosni vrtlog ne uvuče i cijeli svijet. I za sam kraj jedna vijest koja naizgled nema veze s geopolitikom. Organizatori natjecanja za pjesmu Eurovizije, koje će se ove godine održati u švedskom Malmou, ne namjeravaju isključiti predstavnike Izraela s popisa sudionika usprkos zahtjevima koje su u tom smjeru primili, navodi se u priopćenju Europske radiodifuzne unije (EBU).

“Ovo je natjecanje za nakladnike, a ne vlade, a izraelski nakladnik (Kan) u njemu sudjeluje već 50 godina”, stoji u priopćenju. Rusija je, podsjećam, s tog natjecanja izbačena ubrzo nakon njezine invazije na Ukrajinu iako ruski nakladnici s tim ratom nemaju baš nikakve veze. O sportašima da i ne govorimo.