HRVATSKI ‘EGZEKUTORI’: Tko je i zašto embargom na oružje 1991. ‘obezglavio’ Hrvate?

Na današnji dan 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je sramotnu i nehumanu odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju te tako onemogućilo obranu Hrvatske u jeku brutalne agresije. Argumentacija te odluke temeljila se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Tako je Hrvatska, koja je u tom razdoblju bila gotovo na koljenima, bila prepuštena sama sebi do okončanja rata. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju, no zahvaljujući hrvatskoj snalažljivosti, upornosti i želji za pobjedom, pobjednički ishod iznenadio je mnoge.

No, tko je i zašto tada nemoćnoj i izranjavanoj Hrvatskoj „podmetnuo” nogu?

Kao što je već gore navedeno, jedan od inicijatora ove rezolucije je Budimir Lončar koji je svojim potpisom za zabranu embarga, Hrvatskoj umalo potpisao smrtnu presudu. Britanski stručnjaci za pitanja Balkana 1996. godine opisivali su Lončarevu akciju riječima „on je molio Vijeće sigurnosti da se Hrvatskoj uvede embargo” a nakon samo 15 godina isti ti autori izrazili su čuđenje što je Lončar nakon svega na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” pozabavila se ovom temom:

„Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga”, zaključuje.

Nikad prežaljena Jugoslavija

Budimir Lončar ni danas, u svojoj 93. godini ne krije da nije prežalio raspad Jugoslavije i smrt Josipa Broza Tita. Ove godine u jednom je intervjuu kazao:

“Tito kao povijesna ličnost će kad-tad dočekati ono što i zaslužuje. Od priznavanja činjenica o pogrebu, kakvoga svijet do danas nije vidio, preko toga da se zna da Vatikan nikada, osim nakon Titove smrti, nije dao nalog da za bilo kojega državnika zvone crkvena zvona u cijelome svijetu, pa do toga da se prizna i prihvati činjenica da u šesnaest zemalja svijeta najvažniji bulevari, odnosno trgovi u njihovim glavnim gradovima nose Titovo ime. Napokon, valja prizvati u sjećanje i podatak da su razni svjetski povjesničari, i to stručnjaci od imena i ugleda, svrstavali Tita među sto ili pedeset ili čak deset državnika koji su obilježili 20. stoljeće. O 20. stoljeću naprosto se ne može govoriti a da se preskoči Tita. Odnosno, kako je rekao Fitzroy Maclean, prvi šef savezničke vojne misije pri Vrhovnom štabu: ‘Ako je ikada postojalo dijete 20. stoljeća, bio je to Josip Broz, rođen osam godina prije njegova početka”.