Hrvatskog heroja komunisti su protjerali: Razišao se s Tuđmanom, a onda ga je snašla tužna sudbina

Kada bi se snimao film “Kako postati žrtvom režima”, scenarij bi se mogao pisati prema životu našeg kultnog pjevača i svojevrsne ikone sedamdesetih godina Vice Vukova. Ovaj istinski (lokal)patriot i raspjevani Šibenčanin već 15 godina nije među nama, no njegova ostavština još uvijek živi u melodijama kojih se svi rado sjete.

Baš kao i njegove intrigantne životne priče. S Titovim sistemom Vukov je “zaratio” kada se odlučio priključiti hrvatskom narodnom pokretu, poznatijem pod nazivom hrvatsko proljeće. Svoju ljubav prema Hrvatskoj nije skrivao, baš naprotiv, ponosno ju je i hrabro isticao gdje god se pružila prilika.

Sve je počelo na festivalu u Krapini 1967. godine nakon što je otpjevao pobjedničku pjesmu “Vužgi”. “Bila mi je posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku nošnju”, poručio je Vukov i na sebe navukao oči neprijateljskih medija.

‘Idi tamo, u svoju zemlju, pa zviždi’

No Vukov nije imao straha. Gdje god da je pjevao, potrudio se poslati jasnu poruku. I u tome je uspijevao: “U Dubrovniku je, delu publike koja mu je zviždala, rekao, pošto je rukom umirio gledalište i osmehnuo se: Nemojte, ljudi, nismo u Beogradu. U Splitu je, na festivalu Melodije Jadrana, zaustavio jednog gledaoca koji mu je zviždao, i kada je ovaj rekao da je iz Beograda i da je zviždao kompoziciji, a ne pevaču, Vukov mu je odbrusio: Onda idi tamo, u svoju zemlju, pa zviždi!

“U Subotici je Đorđu Marjanoviću opsovao srpsku majku, a potpredsedniku opštinske skupštine dobacio: Tako ti razgovaraj sa svojim zemljacima, a ne sa mnom. U Baškom Polju, u velikom i gostoljubivom vojnom odmaralištu, za vreme ‘Pesme leta’ nije osvojio prvo mesto, pa je organizatorima prigovorio: Pa, da: prodali ste ulaznice Srbima, a naš hrvatski živalj stoji na žici”, pisali su beogradski mediji prativši svaki njegov korak.

Naravno, takvo ponašanje nije ostalo samo na novinskim naslovima. Unatoč neosporivom talentu i simpatijama publike, režim mu je odlučio “začepiti usta” pa je već 1969. ime Vice Vukova maknuto je s niza lista popularnosti u nekim jugoslavenskim republikama, a tijekom 1970. vlasti u BiH zabranile su izvođenje njegovih pjesama na Radio Sarajevu i drugim postajama. Kao da to nije bilo dovoljno, uskoro je uslijedila i zabrana nastupa, kao i nadzor Službe državne sigurnosti (SDS) koja ga 1970. stavlja pod povećalo zbog njegovih dodira s književnikom Zlatkom Tomičićem i povjesničarom Franjom Tuđmanom.

Godina dana Thompsonove obiteljske drame: Konačno stigla doza optimizma, a i obožavatelji bi uskoro mogli doći na svoje

Rasprodao 14 koncerata

I dok su ga jedini mediji gazili, u očima drugih sve je više postajao heroj. Nakon zabrane, Vukov je otišao na turneju Australijom, a SDS je nakon toga procijenio da više ne predstavlja opasnost za režim pa je predložilo nadležnima prestanak nadzora. No, proljećarima se nije dobro pisalo. Po završetku turneje odletio je u Pariz, u potrazi za novim domom, dok u isto vrijeme policija upada u njegov stan u Zagrebu i obavlja pretres.

U Parizu je Vukov proveo četiri godine, učivši francuski i studirajući pravo. U ožujku 1972., na poziv američkih Hrvata, trebao je otići na turneju u SAD i Kanadu. Međutim, najprije ga prisiljavaju da američku ambasadu u Parizu posjećuje u pet-šest navrata, gdje dugo nisu bili zadovoljni njegovim odgovorima o svrsi putovanja. Na kraju su mu odbili izdati vizu pa je turneja u SAD-u otkazana. Do Kanade je, međutim, nekako uspio doći, a otud i do američkog konzulata u Torontu. Ondje su mu pak rekli da će biti promptno istjeran iz SAD-a usudi li se tamo djelovati protiv Jugoslavije ili pak vrijeđati njezine funkcionare.

Godine 1976., nakon smirivanja situacije, odlučuje se vratiti u Zagreb. Tada je već njegova glazbena karijera okončana – razni festivali su mu zatvorili vrata, a bilo mu je zabranjeno javno nastupati. Vukov završava studij na Filozofskom fakultetu, diplomiravši talijanski jezik i filozofiju. Nakon završetka studija traži posao, ali zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću jako ga teško nalazi. 1978. uspijeva pronaći posao u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Nastupi i putovanja bili su mu onemogućeni sve do 1989. Te iste godine izlazi mu album s novim pjesmama, ali bez njegova imena na albumu, što je bio jasan znak njegova povratka. Tijekom 1990. održao je uzastopni niz od 14 rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, postavivši još nenadmašen rekord.

Razišao se s Tuđmanom

Početkom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. No, ubrzo se razilaze zbog drukčijih političkih stavova, nakon čega pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci. Iz HNS-a odlazi 1997. nakon pristupanja Hrvatskih nezavisnih demokrata toj stranci. 1999. objavljuje knjigu “Pogled iza ogledala” u kojoj su prikupljeni svi njegovi novinski tekstovi. Iste godine postaje član Gradskog savjeta Socijaldemokratske Partije Hrvatske. 5. siječnja 2001. imenovan je za veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj. 2002. izlazi mu knjiga “Tvoja zemlja, uspomene na 1971.” Na izborima 2003. na listi SDP-a ulazi u Hrvatski sabor kao nezavisni zastupnik.

17. studenog 2005. u zgradi Hrvatskog sabora spotiče se na stepenicama i pada, pri čemu zadobiva teške ozljede glave. Bio je hospitaliziran i podvrgnut operaciji, nakon koje je pao u komu. U studenom 2007. liječnici objavljuju kako povremeno dolazi svijesti i kako mu je zdravstveno stanje stabilno.

24. rujna 2008. nakon 34 mjeseca borbe za život, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, u 72. godini života.