Dobrodošlica Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi

Bio je to prosvjed potpore Marku Juriču koji je pustio glas protiv djelovanja Crkve kojoj su i njezini pripadnici sve manje skloni. Dolazak arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve i njegovo sudjelovanje u prosvjedu, potvrđuje činjenicu da je medijska blokada samo donekle bila razlogom okupljanja.

U utorak je u Zagrebu održan prosvjed kojem se priključilo najmanje 5000 hrvatskih građana. Riječ je o velikoj skupini nezadovoljnika koji su mirnom šetnjom zagrebačkim ulicama i posjetom Mirjani Rakić, odlučili reći – dosta medijskoj blokadi!

Podsjetimo, Marko Jurič je kao novinar i urednik u odjavi emisije “Markov trg”, upozorio na “četnike koji bi mogli izletjeti iz pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu” i zaradio kaznu u vidu trodnevne zabrane emitiranja zagrebačke Z1 televizije, ali i prijavu Dorhu. Ovakva odluka Vijeća za elektroničke medije, na čelu s Mirjanom Rakić, bivšom novinarkom i urednicom na HRT-u, koja je proglašena i suradnicom KOS-a, razbijesnila je prosvjednike kojima je, kako su rekli, “dosta prešućivanja o pojavnosti četništva u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i kažnjavanja onih koji o tome progovaraju”. Stoga se prosvjed, koji je izgledao kao prosvjed protiv medijske blokade i slobode govora, slobodno može nazvati – prosvjedom protiv takvog djelovanja SPC-a u Hrvatskoj.

Kako pjeva mitropolit Porfirije

A sve je započelo objavom videosnimke mitropolita Porfirija koji u društvu još nekolicine pravoslavnih popova, negdje u Chicagu, pjeva pjesme koje veličaju četničkog vojvodu i ratnog zločinca Momčila Đujića. Upravo se na tu snimku referirao novinar Marko Jurič, koji je na takvu pojavnost unutar SPC-a upozoravao i ranije, no njegove riječi nisu u javnosti imale nikakvog odjeka.

Veličanje četništva i velikosrpstva u sklopu SPC-a nije nikakva rijetkost, pa ni slučaj mitropolita Porfirija nije jedinstven. Jer, u istom je tonu Porfirije zapjevao i na proslavi srpske Nove godine u zagrebačkom “Globusu” kada su na repertoaru bile pjesme Baje Malog Kninđe, uz neizostavni sastav “Jandrino jato” koji pjeva ovakve stihove: “Probudi se Srbine, pređi preko Drine, zar ne vidiš da ti narod u Krajini gine…”

Kako se zbog takvih incidenata, pravoslavci u Hrvatskoj ne bi osjećali u nemilosti, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandar, bio je u prvom redu među prosvjednicima, te tako najavio dolazak nekih novih vjerskih struja u Hrvatskoj:

“Pravoslavaca je 2011. u Hrvatskoj bilo 190.143, od kojihsu se njih čak 16.647 izjasnili kao pravoslavni Hrvati. Istodobno SPC širi srpstvo i ne može podnijeti misao da postoje pravoslavni Hrvati i hrvatska ćirilica. Ovakav visok broj pravoslavaca Hrvata zahtijeva sustavnu skrb za zadovoljenje vjerskih potreba, no to im se sustavno onemogućuje. Suvremeni hrvatski pravoslavci sve se više zanimaju za svoje podrijetlo i polako, ali sigurno, mnogi od njih shvaćaju da su dugo bili u zabludi pod urnebesnom propagandom SPC-a, jer, zapravo, uopće nisu Srbi, nego potomci Hrvata koji su pod raznim okolnostima prešli na pravoslavlje pa su, dakle, i oni pravoslavni Hrvati.

Posljednja dva popisa pučanstva, iako su za široki puk ostala u tajnosti (nisu objavljeni u cjelini), jasno pokazuju taj trend. Na popisu 2001., oko 11.000 ljudi izjasnili su se kao Hrvati pravoslavci. Deset godina kasnije takvih ima već 30.000. Za to vrijeme, Srba pravoslavne vjere ima oko 40.000 i njihov je broj stabilan. Najzanimljivije je da ima još više od 100.000 ljudi čija je vjera pravoslavna, ali se ne izjašnjavaju o svojoj naciji”, rečeno nam je u HPC-u.

Takav trend izazvao je paniku u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je pokušala spriječiti registraciju Hrvatske pravoslavne zajednice. Episkop dalmatinski Fotije (Sladojević, rodom iz Banja Luke) pokušao je to učiniti pismom bivšem predsjedniku Josipoviću, koji ni sam ne krije svoju sklonost prema Srbiji: “Ako takva udruga može biti registrirana i time dobiti legitimitet, onda smo u opasnosti da se vratimo u razdoblje Drugog svjetskoga rata kada je vladala ideologija krvi i tla, koja je iza sebe ostavila bezbrojne leševe nevinih i apokaliptičnu pustoš”, rečeno je u pismu.

“Panika među srpskim klerom, ali i političarima, vrlo je razumljiva jer ako se osvješćivanje hrvatskih pravoslavaca nastavi, Hrvatska pravoslavna crkva bi mogla po broju vjernika nadmašiti Srpsku pravoslavnu crkvu. U tom slučaju pada u vodu mit o posebnom mjestu srpske nacionalne manjine kao najbrojnije”, navode pravoslavni Hrvati moguće razloge otezanja priznanja HPC-a.

(Ne)poznata povijest hrvatske pravoslavne crkve

Često se u radovima krivo prikazuje da je ideja o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi nastala u doba Nezavisne Države Hrvatske. Ideja je nastala još u drugoj polovici 19. stoljeća, jer je u to doba bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata, a i među hrvatskim uglednicima je bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata ili osoba kojima je jedan ili oba roditelja bio pravoslavni Hrvat. Primjeri su za to Ante Starčević (mati je bila pravoslavna), za života nazvan Ocem Domovine, čelnik pravaškog pokreta.

Za Rakovičkog ustanka (8.-11. listopada 1871.) sudjelovalo je dosta pravoslavaca koji su se osjećali Hrvatima. Potpuno poistovjećivanje srbstva i pravoslavlja dolazi za banovanja Khuena Hedervarya, koji je to poticao kako bi slomio odpor Hrvata. Do banovanja Khuena Hedervaryja i izdavanja agresivnog srbskog lista iz Zagreba Srbobrana većina pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala se građanima Hrvatske i za političke Hrvate, dok je u Kraljevini Dalmaciji koja je bila izvan dosega Hrvatskog Sabora, a gdje je velikosrbska propaganda bila vrlo jaka i organizirana, to je posrbljavanje bivših neslavenskih Vlaha zbog pravoslavlja išlo znatno brže. O snazi propagandne mreže svjedoči množtvo ruskih emisara koji su obilazili Dalmaciju “potičući pravoslavne Hrvate protiv njihove hrvatske narodnosti”, dok su po cijeloj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bili brojni srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, od kojih su najpoznatiji bili Jovan Cvijić, Vuk Karadžić, Dositej Obradović i ini. Mrežu je novčarski pomagala Srbija još otkad je bila kneževina, zatim srpska pravoslavna Crkva ter neki pojedinci, a sve radi srbiziranja tih krajeva.

Još u prvom pismu austrijskom ministru vanjskih poslova Rechbergu 1860. Eugen Kvaternik pisao je o rusko-srpskim spletkama na račun Hrvatske. Pri tom je optužio Rusiju da za tu svrhu traži za Srbe pokrajine u Otomanskom Carstvu “koje su zakonsko i prirodno hrvatske”, posebice da se radi o “svetoj i prirodnoj svojini katoličkih Hrvata”.

Posebice je istakao da se tiskaju brošure i novine koje spomenute hrvatske krajeve prikazuju za srpske, sistematski isključujući hrvatsko ime. Najpodlijim rusko-srpskim spletkama je proglasio onima kojima “usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko: vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom.”Uz to je primijetio prije svih da je pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca, “na hrvatskome tlu i usred hrvatskog naroda naziva patrijarhom srpskog naroda”, ter se zapitao kako je to taj patrijarh preseljenjem s Kosova došao u Ugarsku i “svojim dolaskom srbizirao Hrvate”. Tako je 1861. bio prvi koji je predložio stvoriti Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

SPC i hrvatski branitelji pravoslavne vjeroispovijesti

Priznanju Hrvatske pravoslavne crkve najviše su skloni hrvatski branitelji pravoslavne vjeroispovijesti. Oni navode niz razloga zbog kojih se sve manje vide kao pripadnici i članovi SPC-a, Crkve koja ih odbija pokopati uz počasne vojne plotune i čiji popovi brane prekrivanje lijesa hrvatskom zastavom.

“Ja sam za otvaranje Hrvatske pravoslavne crkve jer se suočavamo s problemom kada branitelj pravoslavne vjeroispovijesti premine, Srpska pravoslavna crkva ne dopušta da ga se pokopa sa svim vojnim počastima i ne dopušta da se stavi hrvatski barjak preko lijesa, koji na kraju ide našim obiteljima. To je nedopustivo! Na groblju nas dočeka pravoslavni pop koji ne dopušta da vojska uđe na groblje na posljednji ispraćaj hrvatskog branitelja i da se ispale počasni plotuni. Mi smo se borili pod hrvatskim barjakom i nitko nam nema pravo to oduzeti. Zaslužili smo da se dostojanstveno pokopamo kako to i priliči za hrvatskog branitelja. Mnogo toga se mora promijeniti”, riječi su oboljele hrvatske braniteljice pravoslavne vjeroispovijesti koja se ne miri s činjenicom da SPC negira njeno, ali i sudjelovanje brojnih drugih pravoslavaca u ratu.

Bio je to, dakle, prosvjed potpore Marku Juriču koji je pustio glas protiv djelovanja Crkve kojoj su i njezini pripadnici sve manje skloni. Dolazak arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve i njegovo sudjelovanje u prosvjedu, potvrđuje činjenicu da je medijska blokada samo donekle bila razlogom okupljanja.

Može se, dakle, slobodno reći kako se u hrvatskoj metropoli dogodio skup s ciljem zatvaranja vrata Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj i istodobnom prihvaćanju Hrvatske pravoslavne crkve.

SPS branila vojni pogreb hrvatskih branitelja pravoslavne vjeroispovijesti

Posljednjih mjeseci bili smo svjedoci da su svećenici Hrvatske pravoslavne crkve spremno obavljali vjerski obred, odnosno sprovod za hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti kako to i priliči hrvatskom branitelju.

I bivši ministar branitelja, Predrag Matić, još je 2014. godine dobio je pismo Hrvatske pravoslavne crkve u kojem je pislao:

“Poštovani gospodine ministre branitelja!

Ovih dana u hrvatskim sredstvima informiranja izjavljujete da ćete razgovarati s novim mitropolitom Porfirijem Srpske pravoslavne crkve zbog toga što je pravoslavni svećenik SPC-a zabranio da se hrvatski branitelj pravoslavne vjere sahrani uz vojne počasti, a isti slučaj se dogodio i prije nekoliko godina što je zgrozilo hrvatsku javnost.

Poštovani ministre, nema potrebe da se obraćate po navedenom pitanju za pomoć SPC-u jer je Hrvatska pravoslavna crkva, Hrvatskog sabora 26 Zadar, prihvatila svoju misiju i počela djelovati i svećenici Hrvatske pravoslavne crkve obavljat’ će na poziv vjerski obred, odnosno sprovod za hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti kako to i priliči hrvatskom branitelju.

Ako želite pomoć u vezi vjerskih obreda i sprovoda za hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti, možete nas kontaktirati”, kazao je u pismu bivšem ministru hrvatski episkop Aleksandar.

Bila je ovo reakcija na pravoslavnog svećenika koji na groblju sv. Spasa u Šibeniku nije dopustio da se hrvatski branitelj pravoslavne vjere 54-godišnji Vojislav Beader pokopa uz vojne počasti. Iako je obitelj zahtijevala, svećenik nikako nije dopustio počasnom vodu Hrvatske vojske da se od svog suborca oprosti uz vojne počasti, ispaljivanje počasnih plotuna i hrvatsku zastavu. No, svećenik nije stao na tome. On im je zabranio ulazak na pravoslavno groblje. Obitelj branitelja Beaderova tome se žestoko usprotivila te su odlučili branitelja pokopati uz prisutnost počasnog voda i bez pravoslavnog svećenika.

No, ovo nije bio prvi takav incident. Pravoslavni svećenici u Šibeniku već dulje vrijeme rade probleme i već su nekoliko puta odbijali pokopati šibenske branitelje, pravoslavne vjeroispovijesti što je razljutilo javnost u Šibeniku.

Komunistički zločin nad hrvatskim pravoslavnim svećenstvom

Unatoč svom angažmanu i dobrim namjerama, Hrvatska pravoslavna crkva teško zaživljava. Tako se na parastosu koji je za hrvatske pravoslavce vrlo važan, a koji je obilježen 30.06.2015, pojavio samo Dobroslav Paraga:

– Još predstoji da HPC zaživi punim plućima, a to će se dogoditi vjerojatno tek u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi, to jest kad se ispuni i ova programska točka HSP 1861, jer je Ministarstvo uprave RH Milanovićevog režima odbilo registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. No, ona crpi svoj legitimitet od Europske pravoslavne crkve i djeluje – stav je Hrvatske stranke prava 1861.

Što se samog zločina tiče, on se dogodio u Zagrebu 30. lipnja 1945., pri čemu je kompletno hrvatsko pravoslavno svećenstvo na čelu s prvim patrijarhom episkopom Germogenom strijeljano zbog “antikomunističkih djelovanja”.