‘ZA ZGRAŽANJE JE KAKO GOVORI PREMIJER’ Poznata autorica dijalektalne poezije: ‘Trećina njegova vokabulara su posuđenice iz toga klempavoga engleskog!’

Dok traje nemila medijska bitka oko zakona o hrvatskom jeziku što ga izrađuje skupina stučnjaka na incijativu Matice hrvatske, a koji bi trebao zaštititi hrvatski jezik od paradoksalne uporabe anglizama koji su se nedopustivo probili u elektroničke i tiskane medije i na društvene mreže, i dok neki pojedinci predlažu čak i mijenjanje standarda, drugi europski narodi štite svoje jezično blago pa se postavlja pitanje što će biti sa sudbinom tronarječja. Jedna od blistavih autorica dijalektalne poezije Božica Jelušić, nedavno ovjenčana nagradom “Zvane Črnja”, podigla je visoko na postament hrvatske kulture kajkavski književni jezik. Njezine zbirke poezije i proze vrhunac su suvremene kajkavštine, koje su proširile njezine granice i značenja.

Božica Jelušić objavila je 62 knjige te desetak likovnih monografija i monografskih kataloga o likovnim umjetnicima. Okušala se u svim literarnim žanrovima. Zastupljena je u četrdesetak antologija na hrvatskom i stranim jezicima te u školskoj lektiri i čitankama za sve razrede osmogodišnjeg školovanja. Stalna je suradnica Hrvatskog sabora kulture, u svojstvu izbornice i voditeljice književnih radionica, a članica je Društva hrvatskih književnika od 1974. godine.

Dobitnica je važnih književnih nagrada i priznanja: nagrade 7 sekretara SKOJ-a, Maslinova vijenca za sveukupni opus, Galovićeve nagrade za djelo zavičajne tematike, Pasionske baštine za duhovnu poeziju, nagrade MH za najbolji roman, nagrade “Katarina Patačić” za dijalektalnu poeziju, nagrade “Tin Ujević”, nagrade “Dubravko Horvatić” te dvadesetak nagrada na festivalima “D. Domjanić” u Zelini i Loboru, za najljepši hrvatski putopis. Živi i radi u Đurđevcu. O sudbini hrvatskog jezika, tradiciji, novom vremenu koje ubija starinu i mnogim drugim temama razgovaramo sa spisateljicom.

Kada se osvrnete na svoj opus, što možete reći o svojoj velikoj duhovnoj avanturi u kajkavskom jeziku?

Odgovorit ću poznatom Heideggerovom tezom da je “dijalekt jezik majke, ali i majka jezika”. To će reći da se uvijek iznova pouzdajemo u zalihost, u dograđenost i širinu onoga što smo prvo naučili, usvojili i upili. Kasnije, kad naučena jezična matrica prekrije taj primarni sloj u nama, u ovom slučaju kad naučeni književni jezik stvori neku vrstu bedema, mi volimo sporadično iskušati svoje temelje. Kod mene je kajkavski paralelni jezik književnosti u koji prokliznem spontano, kad mi se hoće promjene, osvježenja, ili kad ponavljam neku “vječnu temu”, kao što su ljubav, zavičajnost, tjeskoba starenja, misterij smrti ili nešto drugo…

Nikad ne kalkuliram i nikad ne “prevodim” s jednog idioma na drugi, kao što to određeni broj pisaca dijalektalaca radi. Konačno, imajući za uzore Belostenca, Muliha, Gorana, Pavića i Krležu, čovjek ne bi smio silaziti ispod razine slovostaja, koju si je još u mladosti zadao. Vjerujem da to ne radim i da su ozbiljni književni konzumenti i ocjenjivači moj trud prepoznali.

Na kajkavskom književnom jeziku napisana su neka od najvažnijih djela nacionalne književnosti. Koja su djela po vašem mišljenju bila vrhunci hrvatske književnosti i jezika?

Tu su već spomenuti leksikografi, predekatori i pismoznanci, poput Belostenca, Muliha, Kristijanovića, tu je grofica Patačićka, a potom nezaobilazne Krležine “Balade Petrice Kerempuha”, Goranovi “Ognji i rože”, Galovićeva “Z mojih bregov”, Nikola Pavić i “Prsten zvenknul”, Ivan Golub i “Kalnovečki razgovori”, i onda dolazi jedna rediviva u kojoj sudjeluje 20-ak kajkavskih pjesnika novijega doba, a oni su uglavnom u Skokovim i Kuzmanovićevim izborima, antologijama i pregledima, za kojima valja posegnuti ako se čovjek želi temeljitije informirati. Mislim da su se stvari dosta izbistrile, desetak imena čvrsto stoji uz bok najvećim majstorima verzotočja i beletrije na standardu.

U novoj knjizi objedinjujete književne i likovne kritike te druge eseje o Podravini. Što nam možete reći o suvremenoj kajkavskoj književnosti? Rekla bih da je to općenita pojava pogrešnog vrednovanja i krivnja onih ostataka književne kritike koja hvali i osrednja djela, štoviše, nagrađuje ih. Nerijetko novinski pisci nagrađuju svoje kolege, što je doista apsurdno. Što vi mislite?

Tu stoji više pitanja u jednom, no ovako, taksativno, da krenem redom kojim su mišljena. “Površna poezija” pripada amaterskom segmentu, koji se razlikuje od suštinskog promišljanja književnosti po zavodljivoj lakoći, šlageraju i šlingeraju, rimama “na prvu loptu” sentimentalizmu, nabrajanju folklorističkog tipa, recikliranju velikih uzora i sveopćoj imitativnoj praksi, koju pak potiču festivali i lokalna okupljanja po kajkavskim i čakavskim krajevima. Sve to ide iz dobrih nakana i zamisli, da se nešto baštinsko sačuva, da se postigne kulturna “živahnost”, no često ode u nekritičnost i bediranje kojekakvih nabožnih, napitničarskih i domoljubnih “uradaka”, čija je trajna vrijednost nepostojeća.

Osrednjost, naravno, uvijek pobjeđuje i dominira, ili što bi eksploatirani Meša Selimović ovdje pridometnuo: “Slab je koji govori, a slabo je i ono o čemu govori”. Nema tu ničega u smislu literature, to je dosada, hiperprodukcija i potvrda teze da se “nedostatak talenta ničim ne dade nadomjestiti”, pogotovo ne barnumskom reklamom, iznuđenim hvalospjevima i nagradama koje prosječni dodjeljuju prosječnima, a sve u potajnoj nadi kako će im to jednom biti uzvraćeno istom mjerom. Ne dajem ni pet para niti trunke pozornosti za takvo žiriranje, lobiranje i korteširanje, a koje je dijelom naše kulturne svakodnevice, na veliku žalost i na štetu istinski darovitih ljudi, kojih je tragično malo.

Pablo Neruda je pisao da je poezija starija od jezika. Prevodili ste Yeatsa. Kako biste vi odredili tu najsuptilniju potragu bića koje nastoji odgonetnuti tajne tragičnog ljudskog života i svemira punog “ladnih zvijezda”, kako je pisao A. B. Šimić?

Naravno, čaranja, vračanja, molitve, rituali, sve što je izgrađivalo ljudsku uljudbu i njene matrice, odvijalo se na pjesničkom jeziku, na formulama i riječima tako složenim da su djelovale u svijetu elemenata, izazivajući određene efekte začudne vrijednosti. Taj zadatak djelomice je ostao na poeziji, a osim toga, ona zaista može biti odgovor tamo gdje racionalno nailazi na zid i prepreku.

Poezija bitno zadire u “nevidljivi svijet”, za koji je Einstein tvrdio da “započinje na udaljenosti naše ispružene ruke”, da bi odatle donijela odgovore, slike, odbljeske druge stvarnosti. Stoga je njena banalizacija, spuštanje na “stvarnosno” i profano, zapravo vrsta svetogrđa i izdaje prvih načela našega zanata: da u svijet kaosa, nemira i ružnoće unosimo estetiku i ljepotu, uzvišenost i sklad, radi povratka ravnoteže.

Hrvatski jezik je zadnjih desetljeća ozbiljno ugrožen i nagrizen anglizmima do apsurda, čak se javljaju na mjestima gdje je to nedopustivo – u medijima. Ako je ugrožen standard, što tek možemo reći o sudbini tronarječja?  

Premda je tu riječ o mojoj užoj profesiji, godinama se protivim prevlasti “angliščine” na svim razinama. Primjerice, grozno je što je francuski istisnut iz diplomacije, nerazumno je što djeca ne uče ćirilicu i srpski jezik barem putem lektire, smiješno je koliko malo mladih danas zna ruski jezik, i tako redom. Ovaj užasni, amerikanizirani English/Cronglish, doći će nam glave. Kako samo govori gospodin premijer, to je upravo zgražajuće! Trećina njegova vokabulara su “pretopljenice” i posuđenice iz toga klempavoga engleskog! Političari u globalu strahotno loše govore, od dikcije, artikulacije, retoričke elegancije, kojoj nema ni traga u njihovim nastupima. Premalo je sati materinskog jezika u srednjim školama, na fakultetima, pa čak i na učiteljskom studiju.

Tisak je zaražen, elektronički mediji preplavljeni tom apsurdnom “modom” i tim “babilonskim sindromom” miješanja svega i svačega pod firmom jezika! Uskoro će “kvintilijanovci” koji poznaju umijeće govorništva postati pravi relikt i raritet! Srećom, ja neću biti ovdje da to doživim, rekao bi jedan moj omiljeni cinik.

U jednom razgovoru dali ste jednu od najljepših definicija zavičaja nastavljajući se na Ivana Goluba koji zavičaj određuje i kao “teološko mjesto”. Što vam u tom smislu znači zavičaj?

Svakako, Golub je važan i kao pjesnik i kao kršćanski antropolog pa to znade lijepo objasniti. Čovjek je po Bibliji “stvoren od zemlje”, a on samo pridodaje: Da, ali od zemlje zavičajne, na kojoj je rođen. A aspekt fizičkog rasta i sastava našega tijela to potvrđuje: jedemo ono što na našoj zavičajnoj zemlji uzraste i u tijelu se ti elementi talože, stvarajući naš imunitet, podržavajući zdravlje i razvoj organizma. Duhovno pak, tu smo uronjeni u jezik, kao bit bića, jer “jezik je naša prava domovina”, i potom, tu su duhovne sastavnice, poput kulturoloških i teoloških zasada, po kojima se među svojima raspoznajemo i najbrže sporazumijevamo.

Ja se svakako osjećam kozmopolitkinjom, poznavajući i neke druge kulture i jezike, no doma sam najmoćnija i stoga ovdje ostajem i opstajem, kao hrvatska pjesnikinja i kao biće s podravske brazde koje tu nalazi svu potrebnu hranu za svoj opstanak.

U Muzeju grada Đurđevca otvorili ste izložbu crteža i unikatnih bilježnica “Krajolici i drveća” – izložba crteža i memorabilija na kojoj se posjetitelji upoznaju i s vašim velikim crtačkim talentom. Zanimljivo je da se stablo javlja u mnogim vašim zbirkama i pjesama: “Pogled stablu”, “Riječ kao lijepo stablo”, da spomenem neke. Što vam znači likovno stvaranje i ovaj drevni simbol koji je prisutan u svim civilizacijama?

Svakako, to je kozmološki i kozmogonijski simbol. Osim toga, za izgled, plasticitet i mikro-klimu nekog prostora, nazočnost stabala je presudna. Lijepo je počivati u “zelenom srcu svijeta”. Razvijati emersonovsku “filozofiju zelenoga”, što bismo teško mogli postići bez utjehe stabala i podrške stabala. Surađivala sam na antologiji “Stablopis” autorice Ane Horvat, a tijekom kampanje za očuvanje rijeke Drave, šume hrasta lužnjaka oko Repaša te njihovo moguće sušenje zbog izgradnje elektrane bile su naša ciljana točka zaštite.

Mogla bih o tome pisati traktate bez prestanka, u smislu one pjesme jednoga njemačkog autora koji veli “i mi smo moguće stabla, koja su prohodala”. Ja crtam rekreativno, bez velikih umjetničkih pretenzija, samo “puštam crtu da teče”, što je govorio Lacković, pa s vremenom nužno razvijam lakoću, pokretljivost zgloba, neki kvalitetniji rukopis izvan totalnog amaterizma. Ali ne računam to u umjetničke domete, samo velim, gledam na crtanje kao dobro artikuliran hobi. Nadalje, bilježnice, kojih ima 60 ukupno, slave ručno pisanje, krasopis, kaligrafske i ilustratorske vještine i meni znače red i disciplinu, nužno potrebnu za svako seriozno bavljenje nečim. Ispunjena je ta svrha tijekom pola stoljeća, nemam se na što žaliti. A vidim da se i posjetiteljima sviđa.

Što mislite o hrvatskoj stvarnosti u kojoj već 30 godina vlada pljačka i uništavanje tvrtki bez ikakva morala i poštovanja života?

Mislim da je na većinu tih pitanja već odgovorio Denis de Rougemont u djelima “Budućnost je naša stvar” i “Udio đavola”. To su procesi koji preplavljuju cijeli svijet, a kojim vladaju lobiji i interesne grupe, uz potpuno nestajanje pravde, empatije i tolerancije na “drugo” i “drugačije”. Darvinizam, borba za opstanak i preživljavanje. Ljudožderstvo u svim mogućim oblicima. Teorije “krvi i tla”, religiozni fanatizam, nepodnošenje dugoga, strah od druge rase, vjere, kulture. Žilet-žica na državnim granicama, najsramotniji simbol našega stoljeća… Nemam što reći. Tugujem i bojim se za svoju djecu i unuke kojima nastojim usaditi vjeru u pravedniji svijet i ljudsku snagu, ako jednom dožive katarzu i osvještenje.

S druge strane, hrvatska kultura je bačena na medijske margine. Sve je manje kritičara. Neki mediji više na portalima nemaju riječ kultura nego je svrstavaju u rubriku “ostalo”. Kakav je vaš komentar? 

Nikakav, to ide na dušu politici i političarima, koji nikad neće shvatiti Ionescovu tezu da je “jedino ona politika dobra koja dopušta slobodan razvoj kulturnoga života”. A Milosz još preciznije eksplicira: “Zdrava je valjda takva kultura koja dopušta da se dovedu do uspjeha ozbiljni, prvorazredni pothvati u domeni književnosti, filozofije, umjetnosti, uz održanje srdačne veze”.

Kritičari bi trebali biti znalci, ljudi od ukusa i mjere, ne promašeni i neshvaćeni “geniji” puni žuči koji se ne miču iz prijestolnice i pabirče gluposti po društvenim mrežama, pretvarajući ih potom u nekakva mudroserenja po svojim kolumnama. Ne zanima me to uopće. Ministarstva su puna dosadnih beamtera, pakosnih prelivoda i nabrušenih baba bez ikakve vizije o razvoju kulturnoga života. Novine su žutilo, kič i pornografija, politička i uličarska. Čovjek je zapravo svrstan pod rubriku “ostalo”, a sve ovo nabrojeno dolazi prije njega i umjesto njega, da bi se u našim močvarama stvorio privid gibanja. 

Može li se suvremeni čovjek vratiti Bogu koji je davno proglašen mrtvim ili bar moralnim zasadama koje štuju svačije pravo na život?

Sada zaključno citiram Heideggera, smatrajući njegov odgovor meritornim u okviru ove teme. Rečenica se nalazi u njegovu intrvjuu za časopis Der Spiegel i ne treba joj ništa dodati ni oduzeti. Ona glasi: “Ostala nam je samo jedna mogućnost: da se pripremimo u mišljenju i poeziji za pojavljivanje Boga, ili za njegov nedostatak, za to da ćemo nestati pred licem nenazočnoga Boga”. A na mojoj ploči na Zidu oliveata u Selcima na Braču piše: “Još samo pesma ostala je mestom,  Gdi se svetu morti bude javil Bog”. I to je zapravo sve.

Koliko je u Đurđevcu očuvana drevna tradicija u arhitekturi, namještaju, običajima, jeziku… Zar ćemo doista samo u etnografskim muzejima upoznavati vlastitu prošlost? Ne bi li čuvanje starine, tradicije i povijesti trebala biti jedna od primarnih zadaća svake kulture?

Apsolutno je sve u turbulenciji, trešnji, nestajanju. Novo doba traži svoje žrtve, nove tehnologije gaze taj tradicijski sentiment neumoljivo… Ja baš ne vjerujem u etnomuzeje, nego u ekohistoriju, u poznavanje obrazaca preživljavanja. Možda ima nešto bitno u antropozofiji, u organskoj zemljoradnji, u rukotvornim tehnikama, vidjet ćemo. Zalažem se za prijenos znanja i neovisnost o tuđem i uvezenom. Potencijali zemlje, pokrajinskoga života, moraju biti iskorišteni maksimalno, jer Rilke ima pravo kad veli: “Gradovi traže svoj danak u krvi”. Teoretski i tehnički, neki od nas rade na osvještavanju tradicijskih vrijednosti. Postoji (moja) rubrika “Volim Podravinu”, ide sada na internetu drugu godinu i predstavlja “živu učionicu” o zavičajnim vrijednostima, pa će se valjda negdje nešto u mozgovima i “zaloviti”, što bi bio dobar ishod toga projekta

Slikari iz Podravine nekoć su proslavili hrvatsko naivono slikarstvo diljem svijeta. Pokojni Ivan Lacković Croata, o kojemu ste pisali, znao je satima promatrati stablo ili grm, a doživio je da mu jedan Giuseppe Ungaretti napiše: “Tvoje su mi slike pružile jedan od najvećih umjetničkih doživljaja u mom životu”. Koje vi slikare pratite danas na njihovu putu?

Pratim ih manje od deset jer su velikani iz prve grupe pomrli: Večenaj, Lacković, Gaži, tri Generalića, tako da s njima i jedno cvjetno i raskošno doba naive odlazi u svojevrsnu arhivu. Lacković je bio fenomen, intelektualno superioran većini naivaca, oduševljen poezijom, radoznao, senzibilan. Zanimali su ga društveni procesi i kretanja, bio je marljiv sakupljač, donator, filantrop. Napravili smo jednu njegovu monografiju u vrijeme Domovinskog rata, koja je išla u veleposlanstva, kulturne centre i akademske knjižnice po svijetu.

Također nekoliko jakih mapa s proturatnom tematikom i razne druge stvari. S njim je bilo lako i lijepo raditi, razumijevanje je išlo “napola rečenice”, nije mnogo trebalo… Nemam više takvih suradnika, naravno. Preferiram i “žensku liniju” u naivi, Maru Puškarić, Dragicu Lončarić, Katarinu Henc i Nadu Švegović-Budaj. Ta se kvota također osipala, no vrijede i hlebinske kiparice, o kojima još treba studiozno pisati. Ne znam, nemam konkretnih planova, no ako mi nešto zaokupi pozornost, sklona sam se posvetiti, kao vanjski galerijski suradnik, još ponekoj izložbi iz naivnog korpusa.