Stipe Božić umalo poginuo na Dinari: Čak i ranjen nije ispuštao kameru iz ruke

Jedanaesti prosinca obilježava se svake godine kao Međunarodni dan planina. Taj dan proglasila je Opća skupština UN-a, nakon što su tijekom Međunarodne godine planina 2002. brojni stručnjaci ukazali na potrebu stalnog osvješćivanja svjetskog stanovništva o golemom značenju planina i nužnosti održivog razvoja koji omogućava njihovo očuvanje.

Ako je jedna osoba definitivno obilježila planinarstvo u Hrvatskoj široj javnosti, to je onda Stipe Božić. Povodom Međunarodnog dana planina, odlučili smo se prisjetiti zanimljive crtice iz života neustrašivog Vlaja i ponajboljeg hrvatskog alpinista.

Dinara, 1992.

U jednom od svojih gostovanja, onom u podcastu za Dalmacija Danas, Božić se prisjetio svog sudjelovanja u Domovinskom ratu.

“U početku smo postavili linije obrane na grebenu Dinare i malo je koji stanovnik okolnih područja znao kompletan greben planine, a mi planinari smo to znali. Zato sam se i uključio te smo gorska služba i kijevski policajci napravili planinarsko-diverzantski vod pri 126. brigadi HV-a. Tamo smo bili dvije zime i gore smo obranili Hrvatsku, jer da nismo mi, ne znam tko bi drugi. Naš vod je brojao oko 35 ljudi. Nije nas bilo puno, no kada si na vrhu, kontroliraš sve”, započeo je Stipe.

LEGENDARNI STIPE BOŽIĆ OTKRIO PRIČU O TITU! ‘Slali su špijune mojoj ženi, sve su znali o meni’

Kameru ni ranjen nije ispuštao

U istom je gostovanju progovorio i o svom ranjavanju. Zanimljivo, čak i ranjen – kameru nije ispuštao iz ruke.

“Istina, od toga materijala sam napravio film Oluja nad Kijevom. Kadrovi su nastali kada smo prenosili ranjenika Zvonu Čavku. Vidi se da je bilo po snijegu, puhala je snažna bura, no nismo nikoga ostavili, bilo smo napadnuti, no na sreću smo se izvukli. Iako sam bio ranjen, prijatelj Darko Gavrić Čerčo me je pratio dok nismo došli do baze. 30 sati nakon ranjavanja došao sam u splitsku bolnicu”, kazao je Stipe Božić.

Pročelnik HGSS Stanice Split, Darko Gavrić Čerčo također se prisjetio kobnog dana veljače 1992. kada je Stipi Božiću spasio život.

“Dogodilo se to 20. veljače 1992. na Dinari. Išli smo u rutinsku akciju u dubinsko izviđanje terena, a plan je bio neutralizirati neprijateljsko uporište. Dobro smo se pripremili, no vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Veliki minusi, snježna mećava, no to je u jednu ruku možda i olakšalo situaciju jer se nismo morali skrivati po šumama. No trebali smo nositi opremu i oružje s kojim smo planirali uništiti to uporište. Nije nam to bio prvi put, već smo bili dobro obučeni i često smo odlazili iza neprijateljskih linija”, započeo je.

“Međutim, i druga strana se dobro organizirala. Uporište je bilo organizirano te su postavili mine oko njega. Od nas šestero, dvojica su bila ranjena. Jedan malo teže, a Stipe je bio ranjen s tri gelera. Moram napomenuti da sam pomogao Stipi da se izvuče, no Stipi je život spasio okvir od puške koji se nalazio na predjelu vitalnih organa. To je zaustavilo gelere. Nakon prvog šoka smo se brzo organizirali. Znali smo da nas četvorica ne možemo izvući sve ljude vanka, do naših položaja i morali smo donijeti tešku odluku, a to je da trojicu kolega ostavimo u jednoj pećini, da ih zatrpamo snijegom. Pomogao sam Stipi da odemo do položaja i da se organizirano vratimo nazad”, ispričao je.

Stipe Božić ispričao što je doktorica rekla njegovoj majci kad je čula da joj je on sin

60 sati bez sna

“Sa Stipom sam išao čitavu noć po hladnoći, pred zoru smo se dovukli do nekakvih ograda gdje smo morali sve češće odmarati, no na kraju smo se dovukli do položaja. Stipe je stigao do saniteta, zatim i do bolnice. Ja sam organizirao ljude i ponovno krenuo na Dinaru nazad. Nisam spavao 60 sati u komadu, od toga sam hodao 40 sati. Skupili smo 40-ak ljudi i došli smo do te pećine i s pravim nosilima i većom grupom ljudi smo krenuli s transportom. Nakon pola sata hoda, vrijeme se razvedrilo te su nas neprijatelji “sinjali”. Tada smo se upustili u pješačku borbu, a druga ekipa je izvlačila Zvonu prema položajima i sigurnosti. To puškaranje je trajalo cijeli dan, a u kasnim popodnevnim satima smo se uspjeli dovući do položaja. Naravno, to nas nije obeshrabrilo, Stipe je nastavio snimati po svim planinama svijeta. A mi koji smo ostali zdravi sudjelovali smo u akcijama do kraja rata”, zaključio je.