POŠAST KOJA JE DOŠLA SA SRPSKIM TENKOVIMA! Najveći generacijski poraz doživjeli smo kad je Arkanova kći postala apsolutni hit među hrvatskom mladeži

Djeca u Hrvatskoj slušaju cajke, priče o Vukovaru za njih su bajke – grafit je koji se ponegdje može vidjeti u hrvatskim gradovima i obično je uz tu poruku o kulturološkom generacijskom porazu sprejem ocrtana i silueta granatiranog vukovarskog voodotornja, kao sumorna ilustracija onoga što smo branili u ratu, a izgubili u miru.

Grafit je star barem jedno desetljeće, onaj na fasadi osnovne škole Matka Laginje u Zagrebu vidjela sam prije osam godina na upisu djeteta u prvi razred, i već su tada boje na njemu bile izblijedjele. Danas, u osmom razredu moje kćeri, srpske cajke na odmoru trešte s mobitela, klinci okupljeni oko ekrana hipnotizirano izgovaraju riječi takozvanih trap-hitova, napamet znaju dubokoumne stihove nastale u poetskoj radionici njihovih novih junaka s istoka i ponavljaju ih kao mantru.

“A ljubio sam druge žene / Dok nisi legla pored mene / Telo mi kô kamin greje / Sneg mi sad u duši veje / Za braću puna tepsija / Neka piju, moja je veresija / A hvata me depresija / Što sam ti se desila”. Ovako zvuči jedna od tih umotvorina koje se hrvatskim glazbenim prostorom šire kao kuga. Autorica ovog viralnog hita je Sanja Vučić, cajka se zove “Djerdan” i kraljuje top-listom najslušanijih pjesama u Hrvatskoj.

Porazna ljestvica

Poznati glazbeni časopis Billboard pokrenuo je sekciju “Hits of the World” u kojoj tjedno donosi 25 najpopularnijih pjesama za svaku državu. To je ove godine učinio i za Hrvatsku, a od izbacivanja prve tjedne top-liste u veljači ove godine situacija je uvijek ista: na popisu najpopularnijih pjesama u Hrvatskoj – sve su srpske cajke.

Hrvatskih autora jednostavno nema – ili se, kao rijetka iznimka, nađu zagubljeni pri dnu popisa. U tjednu dočeka hrvatskih Vatrenih u Zagrebu, među srpske trap-uspješnice uspjela se na Billboardovu listu probiti navijačka pjesma “Igraj moja Hrvatska” Zaprešić Boysa – ali ne na početak, nego tek do 12. mjesta. Na vrhu je Sanja Vučić, bivša članica srpske grupe Hurricane koja je predstavljala Srbiju na Eurosongu, i ako će tko u idućim tjednima ugroziti njezin položaj na tronu, to bi eventualno mogla biti drugoplasirana Zera s hitom “Kalasi”, Henny&Breskvica s uspješnicom “Sava i Dunav” ili možda “Poljupci u zoru” beogradske grupe Hurricane. Šanse imaju i Jala Brat, Crni Cerak, Milica Pavlović, Popov, Voyage. Baka Prase, Nucci – a sigurno ne netko od domaćih autora, kojih među prvih deset nema na vidiku.

Sanja Vučić ima još asova iz rukava: u raznim inačicama, njezine pjesme “Djerdan” i “Omađijan” dominiraju hrvatskom top-listom, a njezin Hurricane doseže poetske vrhunce ovim stihovima pjesme “Poljupci u zoru”: “Dođi pa me vodi / Dođi pa me vodi / Dođi pa me vodi / Tamo, tamo, tamo / Daj poljupce u zoru, malo kupanja u moru, vino belo / Držiš me za ruku, otkucaji rade jače nego telo / Ti si taj, ti si taj boy / A noć i grehovi, nije baš pošteno / I šta ti bi, šta ti bi kad si avanturu hteo / Pati sada život ceo”.

Iznenađenje i šok

Podatak o ovakvoj potpunoj dominaciji “novokomponovanih” dragulja hrvatskim glazbenim prostorom došao je kao iznenađenje i šok. Osjećaj nevjerice uvijek je nekako svjež i nov, usprkos tome što su podaci o popularnosti cajki godinama nepromjenjivi – mijenjaju se imena cajki i njihovih izvođača, ali činjenica da Hrvati vole cajke iznad svega postojana je kano klisurina.

To što nas ovo ne prestaje iznenađivati i šokirati pokazuje da smo suočeni s fenomenom koji je neprobojan za intelektualno raščlanjivanje. A nije da nismo pokušali shvatiti ga. Naprotiv, opčinjenost Hrvata srpskom glazbom najnižeg reda tema je s kojom su se posljednjih godina hvatali ukoštac sociolozi, psiholozi, kulturni antropolozi. Jedan od njih je Aleksej Gotthardi Pavlovsky, rođeni Riječanin koji je 2012. na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doktorirao na temi “Narodnjaci ili turbofolk u Hrvatskoj: trendovi i razlozi popularnosti”. Na temelju tog doktorskog rada, kojim je pokušao porinuti u ishodište fascinacije Hrvata istočnim novokomponiranim melosom, nastala je kasnije njegova opsežna knjiga “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”, objavljena u Nakladi Ljevak.

“Turbofolk kao novi izdanak takozvane novokomponovane narodne muzike BiH i Srbije zahvatio je hrvatsku mladež sredinom devedesetih, neposredno nakon završetka Domovinskog rata. S vremenom se pokazalo da nije riječ o prolaznom hiru; popularnost mu je sve više rasla, ulazila je u sve veći broj diskoklubova i kafića, na sve više mladenačkih tuluma i, naposljetku, eto ga još uvijek ovdje i nakon tri desetljeća”, kaže Pavlovsky koji je opsesivno i studiozno sakupljao građu za knjigu putujući Hrvatskom od Slavonije do Prevlake i bilježio iskaze onih koji su imali nekakav odnos prema turbofolku – bilo da ga preziru, bilo da bez njega ne mogu živjeti.

Nije samo hir

Izgleda da brojčano ipak vode oni koji bez njega ne mogu živjeti. Pjesma “Sava i Dunav” trenutna je himna generacije. Izvodi je srpski duo poznat pod umjetničkim imenima Henny&Breskvica, a ovo su stihovi koje stotine tisuća mladih u Hrvatskoj znaju napamet: “Sad u nama opet teku otrovi / Svaka rana, ko nebo, nek se otvori / Šta će s nama noćas da se dogodi / Kad u srce me pesma pogodi / Jak vetar duva, meni odneo je ljubav / Ko da sam luda, bez tebe ne znam kuda / Isplakaću Savu suza, ti isplači Dunav / Na ušću sastaće se tuga”. Baš dira u srce, zar ne?

Pavlovsky je u svome istraživanju intervjuirao vlasnike narodnjačkih klubova, zabrinute političare, oduševljene konzumente, lokalne zvijezde turbofolka koje su se neočekivano bogatile na turnejama otocima i priobaljem. Dobar dio knjige otpada na transkripte tih živopisnih izjava prikupljenih u Podravini, Slavoniji, Istri, Hrvatskom primorju, u Dalmaciji, u Zagrebu i njegovoj okolici, u Beogradu i Muenchenu.
Tu su i komentari stručnjaka s područja humanističkih i društvenih znanosti.

“Ono što je u vezi s turbofolkom izazivalo najveće čuđenje bila je činjenica da je u Hrvatskoj popularna glazba koja dolazi upravo iz one zemlje – Srbije – iz koje su došle i paravojne formacije protiv kojih se u Hrvatskoj ratovalo i koja je, u trenutku raspada Jugoslavije, politički, logistički i vojno podržavala oružanu pobunu jednog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. I kako sad Hrvatska mladež može slušati tu ‘njihovu’ glazbu, pogotovo još tako ‘bezvrijednu'”, govori Pavlovsky.

Vjerojatno najveći kulturološki generacijski poraz doživjeli smo prije tri godine, kada je apsolutni hit među mladima u Hrvatskoj bila srpska turbofolk pjevačica Anastazija Ražnatović, kći ratnog zločinca Arkana i pevaljke Cece.

Potpuna okupacija

Njezina pjesma “Rane” (izdavačka kuća “Ceca Music”) dosegnula je 88 milijuna pregleda na YouTubeu, a dobar dio pregleda i komentara došao je iz Hrvatske. Anastazija je Hrvate očarala stihovima u kojima je pokazala svoju ranjivu stranu: “Ova mala je ko kamen / Ona zna kako da padne / Zavoli pa ide dalje / Jedna ljubav više manje / Ova mala je ko kamen / Tebi daje da ga slomiš / Al sa one strane rane / Ona bi samo da je voliš”.

Razumljivo je da je u pokušaju dekonstrukcije “fenomena cajke” tako puno pitanja. Zašto se Hrvati – i to mlađe generacije – tako oduševljeno okreću glazbi koja odražava opći pad društvenih vrijednosti, pad estetskih kriterija i nedovoljno glazbeno obrazovanje?

Kako to da su cajke – glazba ruralnih, kriminalu i nasilju sklonih te redovito slabo obrazovanih krajeva – s periferije došle u urbane centre, i to potpuno oslobođene stigme? Kako to da je glazba koju su i njezini konzumenti slušali s određenim sramom sada ušla u popkulturni mainstream? Javna rasprava o kulturnoj regresiji u kojoj glazbeni otpad s istoka djeluje kao učinkoviti katalizator zahuktavala se prijašnjih godina u prilikama kad je postalo jasno da su razmjeri propasti ozbiljniji nego što se na prvi pogled može učiniti: kad je Boban Rajović ekspresno popunio splitsku Arenu, postalo je jasno da je pao jedan bastion kozmopolitizma. Nakon toga, cunami s istoka preplavio je i metropolu, nakon što je bezuspješan bio pokušaj đurđevačkoga gradonačelnika da ga oslabi zabranom cajki u tom gradiću – što je izazvalo otpor jednako velik kao oduševljenje uvođenjem specijaliziranog domaćeg radija koji pušta samo cajke. Obrazovanje je mjesto na kojemu se isplati potražiti uzroke intelektualnog posrnuća generacija očaranih cajkama.

Glup, gluplji

Od početka provedbe državne mature broj gimnazijalaca koji nisu završili gimnaziju udeseterostručio se, a osobito je tijekom posljednjih pet godina zabilježen nagli porast palih učenika. Ako načas zanemarimo odgovornost profesora za kvalitetu poduke učenika i opći debakl projekta “Škola za život”, ispada da djeca iz obrazovnog sustava iz godine u godinu izlaze sve gluplja, sa sve oskudnijim znanjem.

S opadanjem obrazovnog uspjeha raste pak glad za konzumiranjem cajki. Čini se da su ove dvije pojave u izravnoj obrnuto-proporcionalnoj vezi. No, reći to naglas – da glupu glazbu slušaju glupi ljudi – smatralo se nedopustivo diskriminatornim i neutemeljenim. Pokriće ovoj pretpostavci dalo je, pak, istraživanje koje su na uzorku od 2500 srednjoškolaca u šest najvećih gradova na Jadranu proveli sociolozi Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković s Odsjeka za sociologiju u Zadru.

“Pogledamo li sociodemografske karakteristike onih koji preferiraju turbofolk, može se stvoriti jasna statistička slika o tome za koga je vjerojatnije da će slušati tu glazbu”, kažu sociolozi, uz napomenu da te kategorije nikad nisu apsolutne.

Najbitniji je utjecaj roditelja. Manje je vjerojatno da će cajke, u svim inačicama te glazbe (uključujući i danas ludo popularan “trap” koji dominira Billboardovom ljestvicom), slušati djeca visokoobrazovanih roditelja. Veće šanse da padnu pod utjecaj cajki imaju djeca roditelja s nižom ili srednjom stručnom spremom. Također, učenici čiji roditelji slušaju tradicionalnu i zabavnu domaću glazbu bit će skloniji turbofolku. Manje je izgledno da će turbofolk slušati gimnazijalci, a veće šanse imaju djeca iz manjih sredina, osobito djevojčice.

Treća opcija

“U vrijednosnom smislu, učenici koji slušaju turbofolk vjerojatnije će biti desne orijentacije i vjernici te manje tolerantni prema manjinama i homoseksualcima. To je važan nalaz u kontekstu rasprava o turbofolku kao potencijalnom zagađenju hrvatske kulture.”

“Statistički gledano, vjerojatnije je da će ga slušati oni koji se izjašnjavaju kao rodoljubi i konzervativci”, naglašavaju sociolozi Krolo, Marcelić i Tonković.

Jesu li ovo razlozi da prema konzumentima cajki budemo manje kritični – ili da ih, naprotiv, više osuđujemo? Aleksej Gotthardi Pavlovsky odlučio se za treću opciju – prihvaćanje. Pišući knjigu kojom je pokušao dekonstruirati opčinjenost Hrvata cajkama, na pola puta je odustao od pokušaja da pronikne u srž sindroma “cajkofila” i umjesto toga se okrenuo pojavi stereotipiziranja konzumenata te glazbe – čemu i ovaj tekst predstavlja svjestan doprinos.

“Pitanje zbog čega su narodnjaci i turbofolk popularni u Hrvatskoj zapravo je promašeno. Popularni su, kao i u drugim postjugoslavenskim krajevima, jer u toj glazbi ima nešto što se ljudima sviđa. Zbog čega bi onda Hrvatska trebala biti iznimka? Pravo je pitanje zašto se čudimo turbofolku. Razlozi su u kulturnim predrasudama, u ideji kulturne nadmoći koja je također tradicijsko nasljeđe i zbog koje dolazi do estetske ojađenosti”, zaključuje Pavlovsky.

Imamo li pravo na ideju kulturne nadmoći nad šundom s istoka? Na stranu politička korektnost – imamo, apsolutno imamo. Pa pogledajmo top-listu iz 1981. Nitko ne može reći da Sanja Vučić ne predstavlja kulturološki pad s litice u ponor jeftinog, intelektualno inferiornog šunda, u čijem se plićaku radosno bućkaju današnja djeca.

Veza između turbofolka, estrade i kriminala nije samo puki stereotip, ona zaista ima svoju podlogu u stvarnosti.

Ozbiljna analiza

No Aleksej Pavlovsky, nakon provedene opsežne analize konzumenata, tvrdi da je publika narodnjaka i turbofolka socijalno, dobno i rodno vrlo heterogena. Drugim riječima, nasilnici i mutni tipovi čine samo manji dio obožavatelja ove glazbe-fenomena.

“Nitko, primjerice, ne pita koliko je društveno problematičnih ljudi na koncertu neke domaće ili strane pop ili rock zvijezde, ili koliko je takvih ljudi među publikom nekog kinohita ili televizijske sapunice. Pretpostavljam da to ovisi o tome što društvo (odnosno javnost i mediji) smatraju društveno nepoželjnim u vlastitoj zajednici. Oni koji narodnjake i turbofolk smatraju nepoželjnima tražit će i prebrojavati u njihovoj publici pripadnike jet-seta, kao i podzemlja, jer se te dvije skupine u hrvatskom javnom mnijenju donekle poistovjećuju”, kaže Pavlovsky.

Nisu nam, dakle, ni sociolozi ni kulturni antropolozi pomogli da se približimo odgovoru na pitanje zašto mladi Hrvati vole cajke. Ostaje nam samo zapanjeno pratiti kulturno propadanje generacije, uz glazbenu pozadinu ovotjednog viralnog hita “Pismo” iz glazbene radionice popularnog trojca Darka Lazića, Voyagea i Raste i njihove produhovljene stihove koje mladi u Hrvatskoj znaju napamet: “Ваndа u tеrеnас, zа ројаѕоm tеtејас / А рtіčісе u krајu brаću реvајu kô реvас / Роzdrаv zа brаću štо ѕu роbеglі оd ѕrаnја / Оrіgіnаl је Vеrѕаćі, аl’ је zаtо lаžnа šаrа / Rеku рrеkоrаčі, tаmо рrеkо nоvі dаn је / Рrаvас рrеkо Rаčе, рun gаѕ dо Lјublјаnе”.