CROPIX

NAJBOGATIJI HRVAT JE ‘MATAN NAŠIH DANA: Uspio je preskočiti Tedeschija, a Todorić mu nije nikakva konkurencija

Autor: Josip Jović/7dnevno

Promocija biografske knjige poduzetnika Branka Roglića bijaše doista na visokoj razini. Održana je u elitnom zagrebačkom hotelu koji je više puta mijenjao ime i vlasnika, a na mjestu događaja pojavila su se ugledna imena hrvatske politike i biznisa. Tako smo mogli primijetiti dvojicu bivših predsjednika: Stjepana Mesića, koji je čak i govorio, posebno naglasivši kako je Roglić živi dokaz da se može uspjeti i ostati moralan, te Ivu Josipovića.

Došao je i aktualni predsjednik Zoran Milanović, dok je premijer Andrej Plenković poslao Zvonka Kusića kao specijalnog izaslanika. Inače, ovaj ugledni liječnik i sveučilišni profesor, donedavni predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ozbiljno se zagrijao i zaigrao u ulozi premijerova malog od kužine. Pa još neka netko kaže kako politika, odnosno vlast, nije opijum ne samo za narod nego i za njegove ponajbolje sinove i kćeri.

No, osim političara, skup su uveličala i neka poznata poslovna imena poput Franje Lukovića, bivšeg direktora najveće, nekad hrvatske Zagrebačke banke, Jake Andabaka, vlasnika brojnih hotela na lijepom plavom Jadranu, Radimira Čačića, sadašnjeg župana varaždinskog, čija je ministarska karijera praćena sukobima interesa, a poduzetničko-građevinska naplaćenim, a neizvršenim radovima. Uz Mesića, publici se obratio i povjesničar Tvrtko Jakovina, sljedbenik jugoslavenske historiografije. Predstavljanje je bučno i opširno najavljeno i ispraćeno intervjuima, izvješćima i fotografijama u Jutarnjem i Večernjem i u ostalim medijima, a glavna, sedamdesetšestogodišnja zvijezda dana oslikana je najljepšim bojama kao svijetla točka tranzicije i nada u bolju budućnost.

Saznali smo između brojnih detalja i to da je Branko Roglić jedini vlasnik Orbico grupe koja ima osam tisuća zaposlenih u čak dvadeset zemalja i s godišnjim prihodom od 2,3 milijarde eura. Također smo saznali kako mu je porastao rejting jer je postao najbogatijim Hrvatom, preskočivši čak i Emila Tedeschija, dok mu Ivica Todorić više nije nikakva konkurencija. Živcira ga Razmetljivost, nema ni recepciju na ulazu u tvrtku ni zaštitare, on sam se želi predstaviti kao iznimno skroman obiteljski čovjek, štoviše, kao vjernik. Voli zaigrati na balote sa svojim mještanima u Župi Biokovskoj, odakle potječe i europarlamentarka koja se ne boća jer trenutno razbija glavu problemima demokracije i demografije. Opušta se uz ribolov s devetmetarskog broda koji i nije tako mali ni tako skroman. Strastveni je kolekcionar umjetničkih djela, gotovo kao Nadan Vidošević ili Ivo Sanader. O razlozima zbog kojih se razišao s Kuzmom Kovačićem ne želi govoriti. U poslu je, kaže, desničar, a u duši ljevičar, ma što to značilo, što je inače karakteristična kombinacija naših poduzetnika koja bi se mogla objasniti i ovako: bili su sirotinja pa su se naglo obogatili, bili su privrženici starog sustava, ali im je tek u novom krenulo, u socijalizmu su sanjarili, u kapitalizmu ostvarili svoje snove.

Nema sumnje da je junak naše priče sposoban, promućuran, okretan i snalažljiv čovjek. Potječe iz podbiokovskog kraja Imotske krajine u kojemu su se rađali baš takvi ljudi kojima je materijalna bijeda bila snažan impuls za preživljavanje. Najprije je bio Raosov Kikaš pa onda Matan. Kikaš je bio prosjak, a njegov unuk Matan već nešto drugo, on je bio galantar koji je proputovao Češku i Njemačku sa svojim dućanom obješenim oko vrata i stekao solidnu imovinu. Roglić je Matan novog vremena, galantar na visokoj razini. On se osobno obogatio preko svake mjere, ali njegov doprinos hrvatskom gospodarstvu nje veći od Kauflandova, na primjer, ili doprinosa Josipa Gucića koji je imao čak devet tisuća zaposlenih. Ipak je to samo trgovina robom za široku upotrebu na domaćem i stranim tržištima. Tim je čudnija ovolika pažnja kojom je okružen. Nitko se više ne pita otkud lova, kako je sve to počelo, tko stoji iza njega i slično.

Kao elektroinženjer prije rata bio je zaposlenik u splitskoj Industriji za radioelektroniku i telekomunikacije, ali tek nakon devedesetih počinje njegov uspon na vrhove. Reći će da on nije sudjelovao u pretvorbi i privatizaciji, ali odmah zatim sam sebe demontira potvrđujući kako je preuzeo Croatia baterije koje su, istina, ubrzo nakon toga propale. S Antom Markovićem, posljednjim predsjednikom vlade bivše države, osnovao je negdje u Austriji zajedničko poduzeće. Danas kaže kako se taj dugogodišnji glavni direktor “Rade Končara” nije razumio u biznis. Mnogi ga povezuju s bratićem Markom Roglićem, iako tvrdi da s njim nema nikakve veze, kojega je raspad Jugoslavije zatekao na mjestu direktora Ina-toursa, vanjskotrgovinske firme koja je, između ostalog, služila za financiranje tajnih operacija jugoslavenskih obavještajnih službi.

Marko Roglić svojevremeno je, sedamdesetih i osamdesetih, bio šef Službe državne sigurnosti za Dalmaciju te direktor Uniondalmacije za vrijeme čijega je direktorovanja u tom poduzeću zaposlen student teologije, kasniji neslavni premijer u nezavisnoj Hrvatskoj. Ima još jedan zanimljiv detalj. Novcem, valjda spomenutog Ina-toursa, Marko Roglić devedesetih pokreće Splitski tjednik koji promovira ustaštvo s očitom namjerom kompromitiranja nove hrvatske države. Nešto slično kao famozni “Labrador”. Marinko Božić formalni je vlasnik i glavni urednik lista, Marko Roglić je predsjednik Izdavačkog savjeta, zamjenik mu je Mario Plenković, profesor na FPN-u, a članovi Tomislav Đorđević, potpredsjednik Sabora SRH i oficir JRM-a, Velimir Srića, predsjednik Republičkog komiteta za znanost, bankar Tonči Pocrnja, filmski redatelj Veljko Bulajić, nogometni trener Ćiro Blažević, partizanski književnik Jure Franičević Pločar, novinar Džavid Husić, Goran Milić, glavni urednik Yutela, te Ante Županović, predsjednik Zajednice općina Dalmacije. Zanimljivo društvo. Istaknuti pripadnici jugoslavenskih vlasti, ili barem veći dio njih, koji se sada  preferiraju na hrvatski, i to ekstremni nacionalizam.




Bilo kako bilo, Branko Roglić nikako se ne može riješiti svojih dubokih političkih veza i sklonosti. Financirao je obnovu kuće Mike Tripala, apostrofirajući svoju navodnu bliskost “hrvatskom proljeću”, ali će komentirati kako to nije bio nikakav masovni pokret za nacionalnu ravnopravnost, nego tek pokret za modernu decentraliziranu državu. Bio je, uostalom, vidjeli smo, ortak Ante Markovića, devet je godina bio savjetnik Stjepana Mesića kao predsjednika Republike. Nikad objašnjeno podrijetlo novca za skupocjene predsjednikove stanove vodi, po mnogima, upravo prema Rogliću. Roglić se pojavljuje i kao podupiratelj Mosta u fazi njegova nastajanja, kad se još nije znalo hoće li ova lista nezavisnih krenuti ulijevo ili udesno. Član je i paramasonske udruge Lionsa.

Kao dobro obaviješten čovjek, prisilno je naplatio svoja dugovanja od Agrokora noć prije nego što će ovaj Todorićev gigant otići u stečaj ili takvo nešto. Postoje zaista dvije vrste naših tajkuna. Jedni su igrali samo na jedan trenutak, misleći kako je on vječan, i samo na jednu politički kartu i propali su kad se sudbina okrenula na drugu stranu. Bili su torbari koji ništa nisu znali o poslovima i poduzećima koji su im dopali u ruke. I završili su pred sudovima i u zatvorima, ako nisu pobjegli u BiH. Takvi su Miroslav Kutle i Josip Gucić. A ovi drugi imaju svoju dobro organiziranu mrežu utjecaja, domaću i međunarodnu, staru i novu, javnu i tajnu, prilagodljivu svakom vremenu i podobnu svakom režimu. Ne zna se vlada li politika njima ili oni politikom. Oni su ta toliko u zadnje vrijeme spominjana duboka država. Takav je, evo, i Branko Roglić, ali nipošto nije usamljen. Ozbiljna su mu konkurencija, recimo, Emil Tedeschi, Goran Štrok, Jako Andabak, Franjo Luković, Ante Vlahović ili Dubravko Grgić. Pripadnici političke elite smjerno im se klanjaju, primaju od njih nagrade, ljetuju na njihovim brodovima i u vilama, dolaze revno na njihove promocije i obiteljska druženja. U takvu jednu mrežu ulovljeni su ne samo gospodarstvo nego i sama politika, mediji i kultura. I opravdano je zaista pitanje: Tko zapravo vlada ovom zemljom? Narod zacijelo ne!




Autor:Josip Jović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.