TOMAŠEVIĆ I SUPRUGA KAO PRINC HARRY I VOJVOTKINJA MEGHAN: ‘Od zagrebačkog gradonačelnika stvaraju kult ličnosti’

Čudo se nije dogodilo. Tomislav Tomašević s ekipom oko sebe slavi uvjerljivu pobjedu u Zagrebu. Prirodno, svi slave kad pobijede, dok poraženi nevoljko i skrušeno čestitaju pobjednicima. Ali ono što nije prirodno, što je iritantno, trijumfalizam je pojedinih medija kao da su baš oni pobjednici. Rijetko je kad viđena takva unisonost kakvu ne pamtimo ni iz vremena kad je izdavačem svih dnevnih listova bio Socijalistički savez pod idejnim vodstvom Saveza komunista.

Od Tomaševića je već stvoren pravi kult ličnosti, on je taj čovjek koji obećava, koji donosi promjene, koji otvara nadu i perspektivu, koji će uspostaviti jednakost građana bez povlaštenih i obespravljenih, i sve to prije nego što je povukao i jedan potez i čak prije nego što je svoj program konkretizirao i izašao iz općih fraza karakterističnih, manje-više, za sve stare i nove političare. Nacionalnim su televizijama kao tumači izbora prodefilirali Krešimir Macan, Dražen Lalić, Berto Šalaj, Pero Maldini, Borislav Jokić i slični i svi su neskriveno navijali za Tomaševića, kao što neki pripadnik Torcide navija za Hajduk. Macan priznaje kako nitko nije neutralan, što je točno. Samo je problem tih medijskih kuća i urednika što se nije moglo čuti drugačije mišljenje. Noć uoči izborne šutnje dva vodeća dnevnika složno su na naslovnici objavila velike fotografije svog pulena. Večernjakovi su dizajneri ocijenili kako je sada prvi zagrebački par u Zgarebu sjajno, suvremeno i supermoderno odjeven, kao princ Harry i njegova vojvotkinja Meghan.

Istovremeno se protiv Miroslava Škore, kojemu se prigovara difamacijska kampanja, svim silama vodila i vodi nadalje upravo takva, difamacijska, prljava i pristrana kampanja. I, naravno, puno više sa strane spomenutih medija nego od samog Tomaševića. Škorin se poraz slavi jednako kao Tomaševićeva pobjeda. Njegov je “poraz” baš usrećio mnoge promatrače. Niz je tekstova naslade i orgazmičkog sladostrašća. Tekstovi su ilustrirani iskrivljenim licima Hasanbegovića, Bartulice i Peternela. Jedan je od komentatora napisao kako je Tomaševićevom pobjedom obranjen demokratski prostor, kako je to bio sudar demokratske i protudemokratske populističke opcije. Tomašević, koji je osvojio 65 posto glasova, nije populist?

Plenkovića se štedi jer je ‘manje zlo’ od Škore

A ono o demokratskom prostoru već je nešto što podsjeća na totalitaristički sindrom iz vremena komunizma. Demokracija da, ali samo za radničku klasu i njezinu avangardu, ostali su neprijatelji, ostali su izvan “demokratskog prostora”. Prema tome, ne bi smjeli ni sudjelovati, ne bi ih se smjelo pripustiti, oni bi morali biti zabranjeni. Isti komentator, kojega često pitaju za mišljenje, konstatira kako je najgore što se u izborima moglo dogoditi pobjeda Ivana Penave u Vukovaru. Vukovarci su, veli on, izabrali nacionalistički radikalizam, što će oslabiti sve dobro (sic!) što je napravljeno koalicijom HDZ-a i SDSS-a. Drugi komentator sa zebnjom spekulira kako bi Tomislav Tomašević mogao završiti kao Olof Palme, ubijeni švedski premijer. Pita se on, hoće li se novi gradonačelnik uspjeti nositi s hijenama, predatorima i hordama spremnima na sve!? Poraz Miroslava Škore ocjenjuje kao “poraz prljavog jezika, antagoniziranja javnosti i mržnje”. Kakav uljuđeni i pomirujući govor ljubavi našeg pisca!?

Andrej Plenković, koji je inače benevolentan prema medijma, ovaj put nije otrpio. Uzeo je u zaštitu čak i Domovinski pokret koji mu ide na živce jer mu, kako on računa, uzima dio birača, što je samo djelomično točno. Vrijedi ga citirati: “Lijevi komentatori, nakon što su dobro lupali i ispljuvali Škoru u dva tjedna kampanje, maze ga i paze kad napada HDZ. Ako napadaju ljevicu, onda su grozni, ne smiju se zvati Domovinski pokret, treba ih maknuti”. Analitičare s TV ekrana, potaknut lošim tretmanom njegovih kandidata Filipovića i Mihanovića, nazvao je plaćenicima, posebno apostrofirajući Dražena Lalića. Komentatori i mediji ove vrste, to sada uviđa i premijer, jednako neprijateljski gledaju i na Domovinski pokret i na HDZ, samo što njega osobno ponekad oportunistički štede kao “manje zlo”. Sada bi trebalo očekivati da Vlada ipak povede drugačiju medijsku i ne samo medijsku politiku, da, primjerice, prestane financirati “neprijateljske” medije, da uvede nekog reda u njihovu vlasničku strukturu. Mediji su dominantno u stranom vlasništvu, a riječ je o prvorazrednom pitanju nacionalne sigurnosti, slično kao što je pitanje nacionalne sigurnosti i inozemno financiranje pojedinih stranaka i udruga, što nije isto kao kad država povlači novac iz EU-a. Država povlači novac iz zajedničkih fondova na temelju javnih natječaja za državne projekte od općeg interesa, dok je financiranje stranaka uvijek ideološko-propagandistički motivirano.

U najvećim gradovima ima najviše’ seljaka’

Rezultat izbora za HDZ nije tako “kolosalan”, ali se ne može nazvati neuspjehom. Istina, neke je gradove izgubio, kao Zagreb, Split, Vukovar, Gospić, Trogir, Makarsku, Sinj, Knin ili Sisak, u Zadru i u Solinu je pobijedio vrlo tijesno, što sve govori o laganoj tendenciji opadanja. S druge strane, ostvario je prednost u čak petnaest od dvadeset županija, među kojima su i Varaždinska i Bjelovarsko-bilogorska županija, u kojima dosad nije osvajao većinu. Imamo istu sliku Hrvatske, velika je većina geografske karte obojena plavo, tek prostorno manji dijelovi (Istra, Rijeka, Zagreb, Čakovec, Krapina) crveno, što su naši analitičari protumačili razlikom između urbane i ruralne Hrvatske. Zar urbane sredine nisu Zadar, Karlovac, Šibenik, Split, Dubrovnik. U gradovima su, tobože, stanovnici obrazovaniji, liberalniji, kulturniji, što je u današnje vrijeme, kad su informacije i obrazovne ustanove dostupne svima, krajnje klimava teza. Stanovnici su većih gradova možda samo izloženiji i podložniji medijskim manipulacijama i pomodarskim utjecajima. U najvećim gradovima ima najviše “seljaka”. Zar najveći grad nije dvadeset godina birao “seljaka” iz Pogane Vlake. Bit je u nečemu drugom. Naše je mentalitete, htjeli ili ne htjeli, oblikavala povijest. Rubni su dijelovi Hrvatske (Dalmacija, Lika, Banovina, Kordun i Slavonija) stoljećima, a tako je bilo i za zadnjeg rata, izvrgnuti gruboj, fizičkoj agresiji i zatiranju, iz čega se rađao prkos i ponos, borba za odražanje vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta, dok su oni krajevi zapadnije i uz samu obalu tiho, kulturno kolonizirani.

U Zagrebu, to može biti utješno HDZ-ovu vodstvu, ova stranka nikada nije pobijedila, što može biti predmetom posebne sociološko-politološke analize, o čemu smo na ovome mjestu ponešto već pisali. Zato je posebno teško pao poraz u Splitu, gdje se očekivala pobjeda. Taj je poraz gotovo plačnim i prijekornim glasom objašnjavao Davor Božinović spominjući projekte poklonjene ovom gradu i antisemitizam Puljkova zamjenika, koji nije kažnjen. Ali taj Bojan Ivošević nije iskazao samo svoj antisemitski nego i antihrvatski stav, ali to nikoga ne uzbuđuje, na to smo kao narod navikli kao magarad. On je, naime, napisao kako je prosječan Židov nacist, kao što je prosječan Hrvat ustaša. U Splitu je zapravo ključan bio slab HDZ-ov kandidat, koji se i u sučeljavanju s Puljkom držao inferiorno. Uza sve to, na pitanje novinara koga politički preferira, Smoju ili Čelana, on se ne trepnuvši opredijelio za jugoslavenskog nacionalista. Neuspjeh u Vukovaru posljedica je neprincipijelne koalicije. Ivan Anušić, istinski pobjednik slavonskih izbora, primjer je koji pokazuje kojim bi smjerom ova stranka trebala ići. Općenito, upravo završeni lokalni izbori pokazali su kako nisu važni samo stranka ni ideologija ni programi nego i osobnost pojedinaca ili pak osobni dojam koji oni ostavljaju na publiku. Afirmirano je puno novih lica i nezavisnih kandidata, što nije loše, ali je loše to što je izlaznost bila ispod četrdeset posto, što govori o zasićenosti politikom i političarima i apatiji koja je plodno tlo za “vlast u ime naroda”.