screenshot/rts

Gradovi mrtvih: Preživjelima koncentracijskih logora smrt je bila uobičajena poput oblaka na nebu

Autor: Boštjan Marko Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda / 7Dnevno / 31. kolovoza 2018.

Boris Pahor, svjedok koji s iskustvom piše o strahotama dvadesetog stoljeća u velikom svijetu (SAD, Pariz, Frankfurt, Rim, Madrid), i jedan je od središnjih figura moderne spisateljske struke. Preživio je koncentracijski logor: smrt mu je u to vrijeme bila nešto uobičajeno poput oblaka na nebu. O tome je pisao, posebno u svojem najpoznatijem romanu Nekropola (Grad mrtvih).

U Sloveniji se 26. kolovoza dogodilo nešto što bi se moglo nazvati čudom, s velikim slovom. Pisac Boris Pahor je proslavio 105 godina. Ovih dana se dogovaraju intervjui, gostovanja i prijevodi knjiga. Tko je Boris Pahor? Ako su Slovenci barem malo „izabran narod”, tada je on otac i prorok u istoj osobi. On je ono što je Charles Baudelaire nazvao „svjetionikom”. Pri tome je pjesnik mislio na ljude, koji kroz vrijeme prolaze bez predrasude i pogreške, odnosno iznad svega što ograničava sitni um. Boris Pahor, svjedok koji s iskustvom piše o strahotama dvadesetog stoljeća u velikom svijetu (SAD, Pariz, Frankfurt, Rim, Madrid), i jedan je od središnjih figura moderne spisateljske struke. Preživio je koncentracijski logor: smrt mu je u to vrijeme bila nešto uobičajeno poput oblaka na nebu. O tome je pisao, posebno u svojem najpoznatijem romanu Nekropola (Grad mrtvih). Povodom objave moje knjige Razdalje do sveta ( Daleko od svijeta, 2011.) Boris Pahor je u Ljubljani vodio tiskovnu konferenciju i pridonio nekoliko lijepih misli za posljednju stranicu naslovnice. Tom je prigodom, na moje pitanje, o tome kako je mjesecima koegzistirao sa smrću koja ti odnosi prijatelje, odgovorio da čovjek na to počne gledati na način na koji više nije svjestan njezine oštrine. Boris Pahor svoj 105. rođendan slavi u mentalnom stanju u kojemu je proslavio i 50. Odličnom.

Nekoliko je puta nominiran za Nobelovu nagradu, redoviti je gost u emisijama koje prate milijuni gledatelja (u Italiji), a istodobno samostalan mislilac ljudske i nacionalne sudbine, u ovome je trenutku jedan od najpoželjnijih vodiča kroz europski krajolik. Njegova je Nekropola 2008. godine u Italiji bila knjiga godine. “Doživio sam svu ljepotu bivanja, volio sam i bio voljen. S Camusom zavidim onima koji će, kada mene više ne bude, ljubiti cvijeće i žene, a s Kosovelom onima koji će slušati kako borovi huje”, izjavio je nedavno.

Pahor kao svjedok našeg vremena potječe od ruba etničkog prostora, pri čemu nam oznaka rub obrubljuje čisto tehničku koordinatu. Kao ishodište spisateljeva pogleda na svijet stoji Trst (Trieste). Trst, koji je otvoren prema Mediteranu s jedne strane, a povijesno i geografski prema unutrašnjosti, u rasponu od austro-ugarskih vremena sve do Dunava je do danas sačuvao karakter kulturne metropole i kozmopolitskog raskrižja kultura i naroda. Prije 100 godina bio je najveći slovenski grad, s intelektualnim, gospodarskim i političkim repertoarom s kojim se Ljubljana nije mogla usporediti. Na primjer, Zagreb je bliži Trstu od Ljubljane, u smislu kulture.

Da je svijet imao priliku upoznati veličanstveni rad pisca Borisa Pahora, ponovno je zasluga Slovenca, koji većinu svog kreativnog vremena nije proveo u Sloveniji, nego u Parizu. Riječ je filozofu i slijepom fotografu Eugenu Bavčaru, koji je jedan od najvažnijih intelektualaca u Parizu, s doktoratom s Sorbone i počasnim doktoratima s svjetskih sveučilišta. Eugen Bavčar je devedesetih godina pariškim izdavateljskim kućama preporučio Pahorov rad: prevoditelji su preuzeli opsežan opus, počevši s Nekropolom, mjestom mrtvih, kojega je pisac prikazao prema nacističkom koncentracijskom logoru Natzweiler-Struthof (no bio je zatvoren u drugima, u Dori i Dachau). Natzweiler-Struthof je poznat po tome što su tamo skupljali tzv. zbirku židovskih kostura. 86 nesretnih muškaraca i žena je ubijeno plinom, nakon čega su se njihova tijela bila dekarnirana (mišičnu masu odvojili su od kosti). U međuvremenu su napravljeni odljevci. Svi su trebali služiti kao dokaz da je arijska rasa, gledajući na kostur „superiorna” u odnosu na Židove. Ludost! Kako proživjeti takav život te nakon 75 godina i slaviti 105. rođendan, svojevrstan je dokaz čovjekove izdržljivosti i njegove plemenite želje za životom.

A nekropola Natzweiler-Struthof nije jedini grad mrtvih, o kojemu je pisao Boris Pahor. 1974. godine je u reviji Zaliv (Zaljev, redakcija je bila u Trstu), koji je uređivao, izašao intervju s dopredsjednikom AVNOJ-a Edvardom Kocbekom. Kasnije je Kocbek politički likvidiran. U njemu je Kocbek na Pahorovo izravno pitanje prvi puta javno progovorio o tome da je Slovenija masovno groblje u svibnju i lipnju 1945. stradalih žrtava komunističkog sustava. Da je najveća kosturnica Hrvata u njihovoj povjesti.

Intervju je imao nuklearnih reakcija i u medijama i u Udbi. Časopis je bio zabranjen, ali se istina više nije mogla ušutkati. Tako je Boris Pahor osiguravao put za političku slobodu, koja je za Slovence i Hrvate nastupila neovisnošću, 1991. Kako je ova sloboda još danas relativna i koliko je ograničena, bitna je poruka ovog genija uz priliku svog rođendana svim ljudima dobre volje u Ljubljani i u Zagrebu.

Autor:Boštjan Marko Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda / 7Dnevno / 31. kolovoza 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.