fbpx

Problem s kojim se susreće većina, normalna Hrvatska, krije se u Bruxellesu

Autor: Boštjan Marko Turk

Godina 2021. donijet će osamdesetu obljetnicu događaja koji nisu obilježili samo povijest nego i sadašnjost. 1941. godina dovela je na vlast skupinu ljudi koji i danas vladaju Hrvatskom. Riječ je o genetskom i ideološkom kontinuitetu iste linije. Problem s kojim se susreće većina, normalna Hrvatska, krije se u Bruxellesu. On je stvorio klimu u Europi u kojoj se komunizam i njegovi zločini više ne mogu propitivati, a nikad dokazani i nepostojeći “zločini” antikomunističkog tabora postaju plijen sve snažnijih malverzacija. Treba vidjeti što se događa s komemoracijama Križnog puta izvan Hrvatske (Bleiburg). Na dan kada se formiraju ti redovi, obilježavamo obljetnicu kada je Josif Visarionovič Staljin naredio čišćenje kulaka, bogatih poljoprivrednika koji se nisu uklapali u revolucionarni model poljoprivrede. 27. prosinca 1929. potpisao je naredbu koja je rezultirala s tri milijuna izgubljenih života. Ali toga se danas više nitko ne sjeća. Staljinističku inspiraciju za progon neistomišljenika – to jest ljudi, simbola i običaja povezanih s prošlošću – sada njeguje Bruxelles.

Komunizam je progonio neistomišljenike i, prije svega, borio se protiv kršćanstva. Kršćanstvo je doživljavao kao najveću opasnost. Crkva je ostala postojana i nakon svih progona. Nisu je mogli slomiti: bila je to jedina organizacija civilnog društva u totalitarizmu koja je, unatoč pritiscima, nastavila raditi i omogućavati ljudima da vide nadu u budućnosti. I zaista, budućnost je došla u obliku slobode koju je slom komunizma donio Europi. Crkva je za vrijeme Ivana Pavla II. imala veliku zaslugu za to. Nitko u to vrijeme nije mogao ni zamisliti da će ta ista Europa, koja je toliko desetljeća bila primjer nade, usvojiti ideološku praksu bivših totalitarizama.

Nećete pronaći križ u hodnicima i palačama briselske birokracije, čak i ako je Europa koju oni verbalno predstavljaju izrasla ispod njega. Ali nasilje nad kršćanstvom ne zaustavlja se na križu. Za vrijeme adventa u Bruxellesu ne smije biti ni jednih jaslica. Koliko god stvar zvučala nevjerojatno, stvarna je. Jaslice su inače jak simbol Europe. Prve je podigao sveti Franjo, a svoje mjesto ispred Vatikanske palače imaju od 1982. godine, kada je to odredio Ivan Pavao II., otac pobjede nad europskim komunizmom.

Priča o zabrani jaslica u Bruxellesu počela je prošle godine, kada je europarlamentarka Isabel Benjumea – iz Europske pučke stranke (EPP) – provela svoj prvi parlamentarni Božić ondje. Iznenađena što nije mogla pronaći jaslice ni u jednoj zgradi administracije, odlučila je kontaktirati ured predsjednika parlamenta Davida Sassolija. Dugo nije bilo odgovora na njezino pismo, ali ustrajnost se isplatila. Konačno, rečeno joj je da je nemoguće postaviti jaslice u zgrade Europskog parlamenta i Komisije jer je to “vjerska izložba” koja može biti “uvredljiva”. Po ovoj logici vrijeđa je i kada uđemo u muzej Prado i vidimo prekrasna djela Fra Angelica, Caravaggia ili Velázqueza, čiji su motivi uglavnom preuzeti iz kršćanske tradicije i kršćanske vjere. Je li vrijeđanje podsjećati Europljane da se rođenje Isusa iz Nazareta slavi 25. prosinca? Tom logikom mogu se dovesti u pitanje deseci milijuna Europljana koji kršćanski identitet vide kao nužni element europske tradicije i sadašnjice.

I ove godine Europski parlament pokazuje u kojoj mjeri odbacuje prošlost Europe, njezine kršćanske korijene i univerzalne vrijednosti. Izvodi kulturnu revoluciju čija je svrha slična onoj svake revolucije: uništavanje starog svijeta kako bi se izgradio novi. Svaka je revolucija također uspjela u prvoj, ali je u drugoj fazi potpuno izgorjela. Ako je njezina moć uništenja bila savršena, izgradnja nečeg novog bila je za nju nezamisliv pothvat. Nijedna revolucija nije stvorila ništa što bi preživjelo. Neće ni Bruxelles.

Problem svih dobronamjernih ljudi je taj što postajemo poput Winstona Churchilla s konferencije na Jalti. Zašto? Njegova najznačajnija izjava ondje (veljača 1945.) ostala je službeno nezabilježena. Kad je postalo jasno da Staljin neće popustiti u pitanju Poljske i da će ona pripasti Moskvi, razočarano se zapitao: nismo li mi zaratili upravo zbog Poljske? U svjetlu progona kršćanstva možemo se osvrnuti na zemlju čiji se jezik govori u Bruxellesu. I koja se stoljećima smatrala najstarijom kćeri Crkve, kako su isticali svi predsjednici od De Gaullea do Sarkozyja. Govorimo o Francuskoj.

Jedan od najsnažnijih branitelja kršćanstva u “najstarijoj kćeri Crkve” je Bernard Ginoux, biskup Montaubana (južna Francuska). Nedavno je javnosti poslao poruku koju je na njegov Twitter primila maloljetna djevojka iz njegove biskupije. Poruka je glasila: “Reci mi gdje živiš kako bih te mogao učiniti Samuelom Patyjem”. Znamo priču, ona je obišla svijet jer je srednjoškolski profesor Samuel Paty oduševljeno pokazivao svojim učenicima karikature proroka Muhameda, mladi muslimanski Čečen odsjekao mu je glavu nožem. Pitanje koje se nameće jest što je zajedničko Churchillu i Ginouxu? Na prvi pogled ništa, ali nakon dubljeg razmatranja, i previše.

Obojica su svjedoci svijeta koji je ostao bez pozitivne alternative. Za Churchilla je dilema jasna: Poljsku je napala nacistička Njemačka i sada je prešla u ruke drugog totalitarnog sustava, sovjetskog. Što je prihvatljivije, nemoguće je reći jer su obje neprihvatljive. I nacisti i komunisti planirali su iskorijeniti Poljake fizički, biološki i duhovno. Biskup Ginoux, kao i mnogi šutljivi Francuzi danas, ukazuje na istu dilemu. Politika od De Gaullea nadalje, dopuštajući masovnu migraciju muslimanskog života iz bivših kolonija, stvorila je uvjete za novu Francusku revoluciju, koja se ovaj put priprema u obliku religiozno organizirane pobune. Ako su nasljednici De Gaullea zamišljali da će Francuzi upotrijebiti dolazno muslimansko stanovništvo za rad koji im ne odgovara, u osnovi su pogriješili. Istodobno, Republika je uklonila iz javnosti sve što je imalo kršćanske ili nacionalne korijene. Kršćanstvo i kršćani postali su manjina u nevjerojatno kratkom vremenu, danas sve više ugroženi i sve više progonjeni. Isto se dogodilo svima onima koji su gajili vjerovanje u naciju. Ne zaboravimo da su u ožujku 1940., kada je Hitler napao Francusku, nju branili katolici i nacionalisti. Komunisti i socijalisti tada su bili preko Staljina u paktu s Hitlerom.




Danas su briselskomisleći postkomunistički miljei (i ljevičarski islamofili) postigli to da je riječ Francuska nestala iz medija, a zamijenjena je praznom ljuskom koja se skriva pod pojmom “republika”. To znači sve kad ne znači ništa.

Dok francuske vlasti upravljaju Bruxellesom zajedno s njemačkim, od Europe rade eksplozivnu mješavinu multikulture koja nalikuje na “Francuska u malom”. Kao i kod komunizma, i ideologija Bruxellesa prije svega je obračun s kršćanstvom. Uvoz milijuna uglavnom muslimanskih migranata u srce Europe namijenjen je zamjeni kršćanstva islamom. Ni Franjo Prvi to više ne krije. Zajedno s religijom, u Bruxellesu pokušavaju srušiti još jedno ljudsko utočište, obitelj. Danas je u birokratskoj prijestolnici Europe nemoguće inzistirati na biološkoj činjenici da postoje samo dva spola, a ne onoliko koliko određuje jedan od ograničenih birokrata.

Bruxelles je uspostavio Plenkovićevu vladavinu u Hrvatskoj. Premijer je svjestan da se našao u prostoru bez alternative, ali to ga ne uznemirava. Uvijek je podsjećao na krupjea: on se također ne uzrujava ako kupac kojem posluži gubi. Zato je Plenkovićeva politika neuspješna i neambiciozna kada je riječ o vitalnim pitanjima nacije. Ali uspješna je kada uvodi političke programe prema željama Bruxellesa. U tom smislu, Plenković je optimalno mekan prema recidivima totalitarne ideologije u Hrvatskoj. Međutim, beskompromisan je kada je riječ o suprotstavljanju hrvatskoj nacionalnoj ideji (i njezinu političkom instrumentariju, oporbi) koja protestira protiv genocida komunističke Jugoslavije nad Hrvatima. Godinu 2021. obilježit će dvije teme: migracije muslimana u Hrvatsku i Alojzije Stepinac, koji je na pozornicu povijesti stupio 1941., a osamdeset godina poslije s pravom očekuje da će biti proglašen svecem. Ne bi bilo nemoguće da je hrvatska vlada Bruxellesu već obećala Slavoniju kao novi životni prostor migranata. I da je već sklopila koji tajni ugovor i složila se – Vatikan i Bruxelles rade zajedno, to je velika lekcija 2020. – da Alojzije Stepinac ostane tamo gdje ga je gurnula komunistička historiografija. Među kriminalcima.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.




Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.