fbpx
Photo: Srecko Niketic/PIXSELL

Hrvatska koja više nije Hrvatska, paralelni je cilj Andreja Plenkovića i krugova iz Bruxellesa

Autor: Boštjan Marko Turk

Ljudi bi opravdano radije zaboravili 2020. Nisam praznovjeran, ali čini mi se da se u godini korone pojavilo neko nevidljivo prokletstvo. Nikad u životu nisam doživio da bih u tako kratkom vremenu morao požaliti zbog toliko života koji su iz moje neposredne blizine otišli u vječnost. Ta je spoznaja utoliko tragičnija što su ljudi kojih danas više nema još nedavno bili sa mnom, u razgovorima, u druženju za koje nitko od nas ne bi pomislio da će završiti tako okrutno.

Spominjem profesora sa sveučilišta Yale, Ivu Banca, koji je napisao recenziju moje knjige “Kota 101”. Tu je i Slaven Letica. Upravo u ovo vrijeme prije tri godine razmijenio smo s njim nekoliko riječi u Društvu hrvatskih književnika. Bilo je to 16. prosinca 2017., u povodu prijma Mile Pešorde i Luke Paljetka u Europsku akademiju znanosti, umjetnosti i književnosti iz Pariza. Čestitao mi je na člancima u 7dnevno, rekao mi je da ih čita i da vidi kako mislim drugačije od većine. Onda sam ga redovito pratio u “Bujici” i na podcastu Velebit, gdje sam se divio njegovoj lucidnosti kojom je prosuđivao stvari u svijetu.

Na primjer, sjećam se analize Grete Thunberg: iako za potrebe svoje nove knjige o Europi proučavam maskotu jedne od najvećih civilizacijskih obmana, prijetnje CO2 zagrijavanju klime, prilično sam naučio od njega. Kao liječnik, što je Slaven Letica izvorno bio, predstavio je dodatnu stranu Grete Thunberg, onu koja se temelji na psihopatologiji njezine osobnosti. Koliko su takvi ljudi lak plijen manipulacija velikih ekoloških lobija, spoznaja je do koje čovjek dođe kada shvati bit Letičine poruke.

Na neki način poveznica između mene i Letice bio je Ante Glibota. Glibota je upravo bio taj koji je ostavio najdublji dojam na moje emocionalno pamćenje. Riječ je o posljednjem od proljećara koji je u kazamatima titoističke Jugoslavije dokazao bezuvjetnu ljubav prema domovini. Posljednji sam put bio s njim u veljači, kada smo ostali u duljem razgovoru u njegovu apartmanu u Zagrebu. Telefonski smo razgovarali još jedanput, početkom ljeta (bilo je to nakon hrvatskih izbora, 5. srpnja), kad je već bio u Parizu. Nije bio zadovoljan ishodom izbora u Hrvatskoj, a još manje činjenicom da je glasalo manje od polovice birača. Složili smo se da postoji zajednička nit u političkom razvoju posttuđmanovske Hrvatske, fil rouge, kako se to naziva na francuskom. I da se ova poklapa s devijacijama u europskoj politici.

Naime, tako sam i Anti Gliboti govorio, Plenkovića analiziram otkako je stupio na političku scenu, točnije od kolovoza 2016. godine, kada je Jutarnji list pripremio sučeljavanje između njega i Zorana Milanovića. Tribina zapravo nije bila sukob između njih dvojice: bio je to čin jeftine političke propagande, čija je važnost bila samo jedna: na njezinoj osnovi bilo je moguće predvidjeti razvoj budućih događaja. I sve se i dogodilo kako sam tada pisao (bilo je to prije izbora 11. rujna 2016.). HDZ se oprostio od Oreškovića i Karamarka, polako se počeo “omekšavati”, da bi na svakim izborima gubio takav i takav postotak glasača. Ali kako su ljudi sve manje izlazili na birališta jer su imali sve manje povjerenja u političku klasu, HDZ je nominalno pobjeđivao. Umjesto da stranka shvati poruku nacije, otvarala je šampanjce. HDZ se tako odmaknuo od Tuđmanove linije i napustio frontu hrvatskih interesa. Diktatura 3. siječnja, koja je počela inauguracijom Stjepana Mesića i Ivice Račana, s pojavom Plenkovića stigla je u završnu fazu procesa koji se ne naziva samo detuđmanizacijom nego i “dekroatizacijom” Hrvatske. Anti Gliboti je razlika između onoga kako je Hrvatska u početku bila zamišljena i onoga što se od nje učinilo teško pala. Neka mi bude dopušteno da nekoliko sljedećih redaka napišem u obliku dijaloga s Antom Glibotom, dragim čovjekom kojega više nema. I da se u njegovoj odsutnosti služim monologom da objelodanim svoje viđenje stvari.

Hrvatska, koja više nije Hrvatska, paralelni je cilj Andreja Plenkovića, točnije krugova u Bruxellesu koji su njega instalirali na mjesto predsjednika HDZ-a i Vlade. No Hrvatska nije usamljena žrtva briselske agresije. Ofenziva – ili diverzija – usmjerena je protiv svih nacija koje čine europsku zajednicu. Zajednica nacija bori se –  protiv vlastitih nacija, zvala bi se formula ovog ludila.

Ako nastavim, mogu reći i sljedeće: trenutne vlasti EU-a otprilike provode politiku uništavanja nacionalnih država: one osmišljavaju “Europu” koja više neće biti Europa ni po imenu. Nijedna se politika od vremena totalitarnih eksperimenata (nacizam, komunizam) nije usudila razmišljati o sustavnom uništavanju identiteta europskog čovjeka na tako agresivan način kao što to čine sadašnji neoliberalni globalisti u Bruxellesu. Žele da Europljanin izgubi spol – umjesto toga dat će mu se mogućnosti da bude muškarac ujutro, savršena žena tijekom dana, a navečer nešto treće. Nadalje: žele da građani europskih zemalja ostanu bez nacije, obitelji i rase: to su, prema birokratima iz glavnog grada EU-a kategorije koje su odavno preživjele. Dalje traže da se odreknemo vjere. Ponašaju se kao da su kršćanstvo i Krist, da tako kažem, automatski prošlost, a katoličanstvo općenito. U ime religije napretka uveli su institut sekularizma. Trenutno među “ideološkim definicijama” koje su danas “dostupne” u EU-u nećete pronaći ništa praznije i neinteligentnije od “sekularizma”.

Konačno: umjetnički i kulturni identitet na kojem se temelji europska civilizacija namjerava se ukloniti iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola (ocjena najprevođenijeg francuskog filozofa moderne, Michela Onfraya). U Bruxellesu predviđaju da će zanimanje za ovu materiju zamijeniti informacijska tehnologija koja će globalno povezati čovječanstvo, bez obzira na jezgre identiteta koje inače razlikuju Europljane od ostalih nacija na planetu. Neće više biti Dantea, Rodina, Mozarta, Gundulića, Krleže, Ujevića, Meštrovića. A bit će novih mobilnih telefona i novih vrsta televizora. No neće biti ni CO2 u atmosferi, ako slušate Thunbergovu.




Takav će eksperiment završiti gore od eksperimenta bratstva i jedinstva: SFRJ je ostavila biologiju čovjeka na miru. Dijelom zato što u to vrijeme nije postojala tehnologija koja bi dopuštala fatalne rodne manipulacije, a dijelom i zato što komunisti nisu razumjeli da biologija također može biti dio politike. Danas to razumije Bruxelles. Ali oni ne razumiju da će biti puno gore nego što je bilo kad je Jugoslavija propala. Multikulturalni koncept završava – logikom stvari – u građanskom ratu. Tako je bilo u Jugoslaviji, tako će biti u Europi. Francuska je već stigla do tog praga.

O svemu bismo mogli i dalje razgovarati Ante Glibota i ja: on bi rekao kako osjeća učinke “dehrvatizacije”, koja je svaki dan agresivnija. Stoga bih izrazio posebnu predanost dvjema vrijednostima koje su se podudarale u njegovu mentalnom horizontu: Hrvatskoj i Bogu. Rekao bih kako je gajio poseban senzibilitet do raspada Agrokora i posljedica koje je to donijelo Hrvatskoj. Upozorio bi me na koje od pisama upućenih medijima protiv ove ili one mjere Plenkovićeve vlade. Brinuo bi se da političari na vlasti nisu odabrani prema načelima pozitivne selekcije, koja inače treba određivati ljude na najvišim položajima. Ja bih mu vjerovao jer bih intuitivno znao da ovdje govori netko tko ne polazi samo iz hrvatske ili europske perspektive, nego šire. Da je u doslovnom smislu građanin svijeta.

Godina 2021. u koju moji omiljeni sugovornici iz prijašnjih redova neće ući donijet će 700. godišnjicu smrti Dantea Alighierija. On je Europa u uskom i u širokom značenju ovog dojma. U rujnu će Europska akademija znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu odati počast dvjema osobama: autoru “Božanstvene komedije” i čovjeku kojem sam posvetio ovaj članak. To će biti i počast Europi koja se u osobi Ante Glibote na čudesan način dotaknula hrvatskog naroda u njegovu svjetskom horizontu.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.




Autor:Boštjan Marko Turk
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.