fbpx
Screenshot

RAT PROTIV SLOVENIJE: ‘Naš mir nikada prije nije bio na tako teškoj kušnji kao što je sada’

Autor: Boštjan Marko Turk

U Sloveniji je prošla godina dana od dolaska vlade Janeza Janše na vlast. Njegovo ime povezano je s raspadom Jugoslavije, kao i s pojavom Slovenije. Suđenje protiv četvorice, koje se održalo 1988. godine, značilo je uspostavljanje potrebnog nacionalnog jedinstva za projekt neovisnosti koji je uslijedio u lipnju 1991. Janez Janša prvi je porazio JNA, tada još kao goloruki civil. Uspio je mobilizirati cijelu slovensku naciju protiv nje, ukrao joj je pridjev koji je nosila s najvećim ponosom: “narodni”. Nakon procesa protiv četvorice, koji je u osnovi bio proces protiv slovenske nacije i njezinih težnji za neovisnošću, JNA jednostavno više nije bila “narodna”. Na kraju je otkrivena njezina bit: bila je to oružana šaka stranačke birokracije, koja nakon Titove smrti više nije bila sklona odazivati se na povijesne izazove.

U Sloveniji je JNA vezala toliko i toliko tisuća pripadnika koji su služili ili kao aktivno osoblje (časnici) ili kao dijelovi obavještajne službe, KOS-a. To je bila nova klasa političke nomenklature, kako je disident Milovan Đilas nazvao vodeću birokraciju u partijskoj državi. Do 1990. vladala je zemljom u potpunosti. Na raskidu s totalitarizmom, Slovenija nije poznavala lustraciju kao druge zemlje bivšeg istočnog bloka, uglavnom one iz Višegradske skupine danas. Monopoli su zadržani, iako je zemlja uvela sustavne promjene u pravnom smislu na putu prema europskim integracijama, kako je zahtijevao Bruxelles. No kad je 2014. izašao broj revije Communisme (koji je uredio legendarni Stéphane Courtois), u uvodniku je bilo moguće pročitati sljedeću ocjenu: “Slovenija je primjer zemlje u kojoj je nekoć vladajuća Komunistička partija službeno nestala, ali i dalje kontrolira zemlju na svim administrativnim, pravosudnim, medijskim, ekonomskim i političkim razinama unatoč formalnom postojanju pravne države”.

Iste godine (2014.), neposredno prije izbora, lider oporbe (Janez Janša) bio je zatvoren, bez obzira na potporu koju je uživao unutar Europske pučke stranke. U to su vrijeme stranke koje predstavljaju kontinuitet s nedemokratskim režimom osvojile dvotrećinsku većinu u parlamentu. Zapravo je Slovenija prekinula ideološku pupkovinu prethodnog sustava samo prividno. Zemlja u kojoj je demokratska opcija na snazi ​​samo sedam godina u trideset godina neovisnosti ostavlja ekonomiju slobodnom, ali samo do te mjere da se ekonomija ne miješa u monopole koje je još držala bivša nomenklatura. Duboka država u Sloveniji postoji u obliku bivše nomenklature, koja je generacijski pomlađena i prilagođena postmodernom vremenu. Najopasniji političar u njezinim očima dapače je Janez Janša. Kako duboka država raspolaže sa 90% medija, medijski front bez prekida prelazi iz jedne ofenzive protiv Janše u drugu.

Unatoč svemu, Janša je na vlasti već godinu dana i čini se da će tako i ostati. Stoga stranke regrutirane iz bivših društveno-političkih organizacija iskorištavaju čak i epidemiju, kako bi se obračunalo s ekipom koju su u biti sami postavili, a da toga nisu ni svjesni. Nakon Šarčeve ostavke, aritmetički izračun pokazao je da postoji samo jedno ime u sredini i desno od njega koje ima konsenzus za premijera (Janez Janša), a na lijevoj strani šest, ali sa značajnom razlikom. Nitko nema konsenzus drugih za mandat. Inače: Karl Erjavec, Marjan Šarec, Alenka Bratušek, Tanja Fajon, Jože Damjan i Luka Mesec radije bi se međusobno pobili nego pripustili jedan drugog na mjesto premijera.

U bezizlaznom kazalištu apsurda, kada je postalo jasno da neće biti prijevremenih izbora ili nove vlade, predstavnici duboke države iznijeli su formulu analognu njihovu djelovanju tijekom pandemije. Ako su prethodno Sloveniju uništavali iznutra, medijskim utjecajima na glavne distributere vijesti javnog mnijenja, sada su to počeli činiti u inozemstvu. Niz neistinitih optužbi protiv aktualne vlade, koje se pojavljuju u europskim medijima, trenutno su nešto mnogo opasnije za slovensku međunarodnu reputaciju nego što su to možda svjesni poliinteligenti iz oporbe koji ih šire.




Međutim, to nije nepovezano sa situacijom u Europskoj uniji kao takvoj. Činjenica je da je Slovenija bila prvak u pridruživanju EU-u. Daleko ispred svih ostalih zemalja koje su izašle iz istog povijesnog konteksta, ušla je u europodručje i postala članicom Schengena. Sve se to dogodilo jer su dvojica političara uspjela postići nacionalni konsenzus za ovaj proboj. Išli su putem biskupa Šuštara, bez kojeg današnje Slovenije ne bi bilo. On je nekakav pandan kardinalu Kuhariću u vrijeme osamostaljenja RH. To su Janez Drnovšek i Janez Janša. Europska priča, koju smo mi Slovenci uvrstili u sam program neovisnosti i koja je uvijek bila naš najprepoznatljiviji uspjeh, sada poprima opasna negativna ubrzanja. Rekli smo da se to ne bi moglo dogoditi bez radikalnih promjena koje su se dogodile u mentalitetu Europske unije i, prije svega, u identitetu njezinih predstavnika. Europska unija, kakva je bila u vrijeme kad smo se i mi Slovenci pridružili, popustila je u svojim osnovnim elementima. Proces je bio dugotrajan, rijetko je tko bio svjestan toga. Započeo je Ugovorom iz Maastrichta 1992. Njime su suverene države većinu svojih sudskih i zakonodavnih ovlasti prenijele na buduću apstraktnu formaciju EU. I stavile ih u ruke anonimnih birokrata. Prema najprevođenijem filozofu modernog doba, Francuzu Michelu Onfrayu, u Maastricht je ukomponiran sam raspad Europe kao zajednice ravnopravnih naroda.

U kataklizmičnom procesu, predsjednica Europske komisije Ursula von den Leyen trebala bi biti itekako svjesna da pristajanjem na nepravednu osudu, kakvu je napisao briselski Politico, pruža katastrofalni, dezintegrativni signal u cijelu strukturu EU-a. Ujedinjenog Kraljevstva više nema, Višegradska skupina sprema se oprostiti se, a Bruxelles inaugurira sukob s članicom koja ni za što nije kriva. Ništa od onoga što je Politico napisao nije istina.

Slovenska vlada ne kontrolira medije, naprotiv, njih 90 posto je protiv Janeza Janše i ostalih članova vlade. U Sloveniji sloboda tiska nije narušena, kao ni vladavina prava. Sve su to neistinite optužbe koje je postkomunistička nomenklatura, kada je jedan put gubila vlast, pokrenula u inozemstvu kako bi postigla unutarnje političke ciljeve.




Kroz svoju povijest Slovenija je bila konstitutivni član jezgre Europe. Ako to možemo sintagmom izraziti na sličan način, reći ćemo jezgre svijeta.

Za razliku od slovenskog premijera, Europska komisija je toplo pozdravila izbor tzv. američkog predsjednika Joea Bidena. Tzv. pišemo iz dva razloga. Prvo, jer su, prema našem mišljenju, američki izbori namješteni i na njima nije pobijedio onaj koji je stvarno pobijedio. Drugo, jer ni jedan američki predsjednik još nije objavio zahtjeve za novi vojni sukob manje od mjesec dana nakon imenovanja. Kao što znamo, američki zrakoplovi napali su bazu u Siriji koja je navodno bila povezana s militantima u Iranu. Ako je to istina. I ako su žarišna mjesta, kako ih naziva nova američka administracija, to što oni kažu da jesu. Rezultat će biti novi “Bataclan”. Prisjetimo se da su oni koji su ubijali u pariškom kazalištu Bataclan (2015.) u povodu koncerta, vikali: “Ovo je za našu braću u Siriji. Zar ne osjećate njihovu patnju?” 

Europska unija koja se neprestano protivi tzv. nacionalizmu, protiv kršćanstva, i u svakom trenu zalaže se za mir u svijetu, čestitala je i javno izrazila zadovoljstvo što je predsjednik najmoćnije sile na planetu postao čovjek koji je, manje od mjesec dana nakon imenovanja na to mjesto, pokrenuo prvi oružani sukob, koji je tek uvertira u sljedeće priče. Bruxellesu treba reći da se ne brinemo za Sloveniju (i Hrvatsku), nego za EU i globalni kontekst mira i suživota u svijetu. Naš mir nikada prije nije bio na tako teškoj kušnji kao što je sada. 




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.