ISTINA KOJA VAM SE NEĆE SVIDJETI: Evo zašto imamo toliko aboliranih ratnih zločinaca

Osvrćući se na najavljeni vukovarski prosvjed kojim će se ukazati na tromost pravosudnih institucija koje su zakazale u slučaju procesuiranja ratnih zločina, ministar pravosuđa Davor Bošnjaković rekao je:

Bošnjakovićeva izjava – čisti autogol

„Postoje određeni rezultati u istraživanju i procesuiranju ratnih zločina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – mislim da je oko 109 pravomoćnih presuda za zločine koji su se tamo dogodili. Dio onoga što je presuđeno je obuhvaćeno zakonom o oprostu, a negdje oko 90 slučajeva još je u procesu. Nemojmo zaboraviti da u samoj Srbiji imamo četiri pravomoćne presude za ratne zločine na Ovčari, a još protiv 13 osoba se vodi postupak, koji je vraćen nakon odluke njihova Ustavnoga suda”.

Ova izjava kojom je ministar želio opravdati instituciju na čijem je čelu, čisti je autogol i samo potvrđuje kako je razlog za prosvjedom sasvim opravdan. Evo zašto…

Oprost je bio najbrži način

Kada govori o “dijelu presuda koji su obuhvaćeni zakonom o oprostu”, ministar Bošnjaković (svjesno ili ne) govori o velikom broju slučajeva u kojem je optužnica za ratni zločin (koji nema zastaru) prekvalificirana u ubojstvo ili neki lakši oblik napada (koje ima zastaru). Amnestiranje se kao idealno riješenje pokazalo onoga trenutka kada su pravosudne institucije shvatile da istraživanja brojnih zločina nisu niti malo jednostavna te da bi mogla potrajati. Drugim riječima, zakon o oprostu pomogao je da se nagomilani slučajevi rješavaju jeftinije i – brže.

Tako je amnestija kao oprost za počinjenje „nečasnih dijela” tijekom Domovinskog rata, postala svojstvena mnogim ratnim zločincima koji su nastavili živjeti u Hrvatskoj, a što je za njihove žrtve iznimno uznemirujuće.

Najbolji primjer apsurdnosti hrvatskog pravosuđa ogleda se na slučaju ratnog zločinca Milana Zorića koji je priznao da je snajperom ubio hrvatskog novinara i reportera Gordana Lederera.

Ledererov ubojica nije ratni zločinac?

Hrvatska država je protiv njega vodila dva kaznena postupka: zbog kaznenog djela oružane pobune koji je okončan tako što je Vojni sud u Zagrebu 1996. godine primjenom Zakona o općem oprostu protiv Ledererovog ubojice obustavio kazneni postupak. Drugi postupak pokrenut je za kazneno djelo ubojstva iz članka 34. Krivičnog zakona RH. U tom postupku Županijski sud u Sisku donio je presudu kojom je je Milan Zorić u odsutnosti proglašen krivim za ubojstvo Gordana Lederera te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Na tu se presudu ubojica Zorić žalio te je Vrhovni sud Republike Hrvatske 18. rujna 2002. godine donio presudu kojom je presuda Županijskog suda u Sisku preinačena te je na temelju članka 353. točka 5. Zakona o kaznenom postupku, protiv Milana Zorića optužba odbijena s obrazloženjem da se radi o presuđenoj stvari i to stoga što je protiv Zorića Vojni sud u Zagrebu primjenom Zakona o općem oprostu obustavio kazneni postupak.

Valja biti iskren i priznati kako procesuiranje ratnih zločina prekvalifikacijama u ubojstvo i abolicijom, nije svojstveno sadašnjoj, nego svim dosadašnjim vladama koje su se time koristile. A bilo je jednostavno… Trebalo je samo izmjeniti optužnicu i pričekati zastaru. Sada, dva i pol desetljeća nakon rata, unatoč prosvjedu kojim će se inzistirati na intezivnijem radu po pitanju ratnih zločina, zbog protoka vremena u kojem su počinitelji raseljeni po cijelom svijetu ili u velikom broju više nisu živi, šanse da žrtve dočekaju pravdu – ravne su nuli.