MARINKO BOŽIĆ – 21 GODINU POSLIJE: Kojih se medija danas plaše hrvatski političari i tajkuni!

U Božićevo vrijeme novinar je bio osoba od koje su svi negativci zazirali bojeći se oštrine njegova pera i svake napisane javne osude.

Prošlo je nešto više od 21 godine od smrti barda našeg novinarstva Marinka Božića i prestanka izlaženja “Slobodnog tjednika” nakon čega je hrvatsko novinstvo (uz iznimku par portala i tjednika 7Dnevno) postalo najobičniji servis informacija aktualne vlasti u kojima se “produžene režimske novine, portali i elektronski mediji” iscrpljuju negativnim komentiranjem onoga medija koji je prvi objavio vijest.

Marinko Božić je pokrenuo prvi privatni list na Balkanu, čuveni “Slobodni tjednik” ili kraće ST, otvorivši medijski prostor na nesmetan protok ideja hrvatske opcije tretirajući informaciju kao tržišnu robu. U doba previranja, mijene jedne države u drugu, upravo je Božić mijenjao i medijski prostor. Uspio je nametnuti model istraživačkog novinstva koji nije postojao. Uživao je prozivati negativce, posebice “uvlakače” mijenjajući im sudbinu. Njegovi najbliži suradnici su neprestano ratovali s njim zamjerajući mu na mahnitosti i neprijateljstvu, ali priznajući da rad s njim i iskustvo koje su stekli ne mogu opisati ni najveći spisateljski umovi jer su Marinko Božić i ST bili lakmus njihovih života.

Nevjerojatne naklade koje su prelazile 200.000 prodanih primjeraka svjedočile su o strahovitom utjecaju kontroverznog Božića. Koliko god bio istovremeno osporavan i hvaljen ovu naknadu još dugo neće stići ni jedan drugi tjednik. Malo je poznato da je “Slobodni tjednik” prvi izašao na sva ratišta, donoseći iscrpne izvještaje s njih, istovremeno pokrećući mnogobrojne humanitarne akcije, uključujući i prvu od njih – skupljanje pomoći za obitelj prvog hrvatskog redarstvenika koji je pao kao žrtva velikosrpske agresije – Josipa Jovića.

Kada je ST objavio vukovarski stenografe sa tajne večere hrvatskog vrhovništva s Jovanom Raškovićem kao i ostale materijale koji nisu odgovarali političkoj eliti, napravio je pravu pomutnju zbog čega je zabranjen njegov izlazak od tadašnjeg ministra informiranja Branka Salaja.

No, to mu je još više podiglo tiražu zbog koje postaje državni neprijatelj br 1. Pokušaj ulaska u politiku, kako bi još više pomogao demokratizaciji medija, Božiću je oduzeo previše vremena i novaca. To mu je bio najveći poslovni promašaj, nakon čega uskoro dolazi i pad ovog medijskog mogula.

Dana 16. prosinca 1993. umro je Marinko Božić, a s njim i prvi privatni tjednik na Balkanu. Njegovoj smrti radovali su se mnogi, a najviše političari. Oni koji ga znaju kažu da je umro od samoga sebe, za razliku od svih “posthumnih nekrofilskih iživljavanja pseudo generala po magazinima” kako se lijepo izrazio njegov novinar Bojan Mušćet. Najglasniji su u osudi bili novinari “Globusa”, a negativnih komentara nije se ustručavao ni Miljenko Smoje kada je podržao Vladimira Šeksa u tezi kako je ST zagađivač medijskog prostora. Mnoge Marinkove suradnike je zasmetala Smojina podrška Šeksu, znajući koliko je Božić poštivao lik i djelo Miljenka Smoje obilno ga financijski pomažući kada “Feral” nije mogao plaćati Smoju i ostale svoje novinare.

Povijesni susret: Na tajnom dogovoru između Raškovića i Boljkovca našli su se Božić, Čičak, Šarić..

Zašto ovaj uvod?

Zato što je u Božićevo vrijeme novinar bio osoba od koje su svi negativci zazirali bojeći se oštrine njegova pera i svake napisane javne osude, ujedno i zadnja linija obrane istine od laži. Što danas, 20 godina kasnije, imamo? Jad i bijedu prorežimskih novinara koji naručenim i plaćenim anketama o popularnosti stvaraju lažnu sliku o političarima i strankama dovodeći ih na vlast, a zaboravljajući pri tom da je Međunarodna federacija još 1926.godine donijela deklaraciju sa 9 članaka koja služi kao etički standard profesionalnog ponašanja novinara i u svom prvom članku eksplicite ukazuje na poštivanje istine i prava javnosti na istinu. Umjesto istine, novinari nas intenzivno lažu od 2000. godine.

U članku 8. velikom sramotom novinarstva se smatra prihvaćanje mita radi objavljivanja naručenih informacija. Pomoću lažnih anketa, dovodeći u zabludu birače prilikom glasovanja, novinari su dovodili kriminalne elite na vlast koje su kasnije u sprezi s mahom polupismenim tajkunima pljačkali i osiromašivali hrvatski narod. Za nagradu su enormno honorirani s mjesečnim primanjima koje normalan čovjek ne može zamisliti (Butković 138.000 kuna, Pleše 107.802, Đula 90.752 kn, Jergović 71.842 kn, Lovrić 62.300 kn itd…), i to sve novcima poreznih obveznika, jer vlasnici ovih prorežimskih medija nisu plaćali porez, odnosno “nagrađivani” su pred stečajnim nagodbama u kojima im je oprošteno i više stotina milijuna kuna.

Za tu lovu novinarske prostitutke “krvavo” su odrađivale i dalje odrađuju sve “borbene” zadatke plavih i crvenih već punih 15 godina. Istinu pretvaraju u laž, obrambeni rat u građanski, branitelje izjednačavaju sa agresorom, istinske branitelje i generale pretvaraju u kriminalce, a abolirane četnike ne proskribiraju već ih političari zapošljavaju u javnim službama, djecu i unuke fašista koji su pod vodstvom lažnog Tita izvršili genocid nad Hrvatima pretvaraju u antifašiste i pacifiste. Jedina prava konkurencija ovim novinarskim prostitutkama su eskort dame posebno odabrane i plaćene za hrvatske elitne političare.
Hoće li ikada odgovarati za bol, suze i sve ranjene duše, kao i sve one koji su “našli spas” u oduzimanju vlastita života? Hoće i moraju!

Zato Marinko uskrsni da vratimo ove novinarske prostitutke u ropotarnicu jednog vremena u kojem ne možemo kriviti vrijeme nego čovjeka, odnosno ovakve i slične lakeje.

Završit ću citatom Ive Andrića: “Nije budala onaj koji ne zna čitati, već onaj koji misli da je sve što je pročitao istina”.