tudjman.hr

Ankica Lepej i tajni bankovni račun: Dok Tita pokušavaju oživjeti, Tuđmana uvijek iznova žele ubiti

Autor: Marin Vlahović

Izdaja je najisplativiji posao u Hrvatskoj. Postoje ljudi koji su nitko i ništa. Nemaju nikakvih ljudskih kvaliteta. Ne posjeduju znanje, sposobnost ili osobine vrijedne divljenja a opet silom žele biti dio povijesti. Pate na to da ih se vječno pamti. Tim virusom, zaražena je i gospođa Ankica Lepej

Osamdesetih godina prošlog stoljeća na obljetnicu Titove smrti, pustili bi dugu sirenu i tada bi građani, ne baš svi ali svakako mnogi, neovisno o žurbi, stali na mjestu i zauzeli stav mirno. U tih šezdesetak stojećih sekundi, prisjetili bi svega onog što je drug Tito za njih napravio. Potekle bi nekima suze, i stisnula se grla od navale tako dubokih emocija. Nakon sirene, uslijedio bi težak uzdah kao ponavljanje tragične spoznaje. Nema više druga Tita, i nikada se više neće vratiti. Nije bilo lako nakon toga otići na posao. Sama činjenica da ga više nema bila je zabrinjavajuća. Tito je umro samo jednom i to nije bilo dovoljno. Takav div, trebao ja valjda umrijeti stotinu puta, i svaki puta iznova oživjeti. Među onima koje je rastužila činjenica o njegovoj smrti bez povratka, bila je jamačno i Ankica Lepej. Zastala bi gospođa Lepej i odavala počast najvećem sinu „naših naroda“. Nisu joj smetali ratni i poslijeratni zločini, Goli Otok, udbaške likvidacije čitavih obitelji po emigraciji.

Koliko je samo UDBA ubila djece poput Aleksandre Zec, i to s nalogom, potpisima i odobrenjem samog vrha tadašnjeg sistema, uključujući naravno i najvećeg sina koji je ova zemlja ikad dala? Na mjesta njihovih smaknuća Drago Pilsel nikada neće donijeti cvijeće. Ali zanemarimo na trenutak zločinački karakter Josipa Broza Tita i njegove komunističke diktature i pozabavimo se socijalnom dimenzijom priče jer je to ujedno i glavno oružje kojim Franju Tuđmana napadaju i danas, na još jednu godišnjicu njegove smrti.

U usporedbi s Titom, ali i s političarima našeg vremena, Franjo Tuđman bio je asket. Nije pio, kockao niti pušio. Volio je sport, tjelovježbu i neumorno čitao knjige. S druge strane drug Tito više je volio filmove a i živio je životom najveće filmske zvijezde. Trošak njegovom životnog stila, na račun tog istog glupog i kukavnog naroda koji je za njim plakao, može se mjeriti doslovno u milijardama eura. Tito si je dopustio životni stil, radi kakvog bi bankrotirali i najbogatiji arapski šeici. Ljudima poput gospođe Lepej taj luksuz nije smetao zato što im nije bilo pametno da ih smeta. Dignuti glavu i reći istinu u 45 godina komunističke diktature mogli su samo hrabri, i takvi bi naravno najebali. A onda je došao Franjo Tuđman, i odjednom smo svi mogli srati što smo htjeli, praktički bez posljedica. Jest bunio se, koprcao i pozivao na red, ali računica bijaše jasna, kako nekada, tako i danas.

Izdaja je najisplativiji posao u Hrvatskoj. Postoje ljudi koji su nitko i ništa. Nemaju nikakvih ljudskih kvaliteta. Ne posjeduju znanje, sposobnost ili osobine vrijedne divljenja a opet silom žele biti dio povijesti. Pate na to da ih se vječno pamti. Tim virusom zaražena je i gospođa Ankica Lepej koja je 1998. godine otkrila službenu bankovnu tajnu i objavila kako supruga tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana također Ankica, ima pišljivih 200 tisuća maraka na računu. Da je račun bio tajan, Ankica Lepej ga nikada ne bi pronašla. Dobila je otkaz, ali osim toga ništa ružnog joj se nije dogodilo. Prozvali su je heroinom, junakinjom i na slavi te bijedne izdaje živi već gotovo dvadeset godina. Uz nju, mediji su se sjetili još jednog heroja borbe protiv Tuđmana, borbe u kojoj ni na koji način nisi mogao izgubiti. Ako prekršiš zakon i dobiješ otkaz, nema veze, jer ćeš biti proglašen osobom godine, napisat ćeš knjigu, gostovati na televiziji. Preko noći, gadna gusjenica pretvorit će se u šarenog leptirića slobode i demokracije. Taj drugi heroj je stanoviti Reštović ili Restović.

Iskreno, ne da mi se provjeravati kako se točno preziva, jer nedjelo ovog junačine, zaslužuje samo prezir i gađenje. Kao student, prigovorio je Tuđmanu što nosi crveni karanfil (a ništa mu ne znači), i kada mu je predsjednik pomirljivo prišao i očinski stavio ruku na lice, izderao se na bolesnog starca: miči te ruke s mene!!! Osiguranje ga je zgrabilo i udaljilo. Nije dobio batina, niti završio u zatvoru. Zamislite kako bi se taj SDP-ovac ili netko o njegovih proveo da je na sličan način postupio prema drugu Titu? Vjerojatno, o tome ne bi nikada ništa saznali. Istrunuo bi na robiji ili bi ga progutao mrak. Nakon smrti Franje Tuđman stižu Mesić, Račan, Ostojić, a onda Milanović i Josipović. I oni imaju agresivne protivnike, ali i malo efikasnije načine rješavanja istih. Pod njihovom vlašću, pisci završavaju prisilno u ludnicama. Zatvara se pojedince zbog izravnih ili prikrivenih prijetnji.

Progone se ljudi preko medija. Policija vrši premetačine, dijele se stotine i tisuće otkaza nepodobnima, provodi se klasična komunistička čistka, i to sve pod kišobranom demokracije i vladavine prava. O ukradenim novcima, aferi Patria, Ini, i svim tim milijardama koje su oteli, Ankica Lepej nije progovorila ni riječi. Ona je svoju građansku dužnost ispunila davne 1998., i baš ju briga koliko je novca Stipe Mesić pokrao. Vidim kako gospođa Lepej i današnji dan koristi za dobivanje pozornosti. Na njenu žalost, nitko joj još nije podigao spomenik. A trebao bi nam jedan takav spomenik izdaji, s imenima i prezimenima svih onih licemjera, koji su pokazali hrabrost samo kada bi im se to isplatilo. Naš odnos prema Tuđmanu i Titu ne govori toliko o njima koliko o nama samima. Jer dok Tita i dalje stalno pokušavaju oživjeti, Tuđmana uvijek iznova žele ubiti…




Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.