PRAVA ISTINA: Masakr u redakciji Charlie Hebdo – rani europski pokušaj sprječavanja ‘govora mržnje’ ili geostrateški ‘False flag’?

Prije točno tri godine, 7. siječnja 2015. godine, u Parizu se dogodio jedan od prvih europskih, za to vrijeme izuzetno radikalan, no relativno neuspješan, pokušaj blokiranja ‘govora mržnje’ na društvenim mrežama i, prije svega, u medijima – napad na redakciju satiričkog magazina Charlie Hebdo. Ili je taj cijeli teroristički napad zapravo pomno, no nedovoljno mudro, inscenirana ‘false flag’ operacija sa ciljem discipliniranja tadašnje francuske vlasti?

Osobno, skloniji sam drugoj verziji. Ne zato jer sam vatreni pobornik teorija zavjere već, naprosto stoga što sam osobno tih dana boravio u Parizu upravo zbog tog slučaja, istraživao, razgovarao s dosta ljudi – svjedoka, profesionalaca i analitičara.

Premda i prva verzija, iako grubo zvuči, nagovještava novu europsku doktrinu discipliniranja onih koji javno govore, pišu ili crtaju ono što po kriterijima onih koji ih određuju izlazi izvan ‘koridora mišljenja’ (o toj sintagmi posebno drugom prilikom jer riječ je, vjerovali ili ne, o službenoj, vrlo ozbiljnoj formulaciji u švedskim zakonima).  S tim da braća Kouachi, Said i Cherif i njihov potencijalni nadređeni nisu Europska komisija, njemačka vlada (za kojom sada kreću i drugi u EU), pa su, umjesto za zakonskim oblicima represije, posegnuli za oružjem.

‘Satira’ a la Charlie Hebdo

No, krenimo redom. Charlie Hebdo satirički je francuski tjednik koji je nastao 1970. godine od svog prethodnika, satiričkog tjednika Hara-Kiri. Životarili su do 1981. kada se tjednik gasi, da bi 1992. godine ponovo bio pokrenut. Ovaj put s novom vlasničkom strukturom koja se mijenjala i do danas nije najjasnija. Bilo je svakakvih spekulacija i glasina o tajnim vlasnicima, spominjala se i notorna obitelj Rotschild. Formalni vlasnici su Laurent Riss Sourisseau i Eric Portheault, glavni karikaturist i financijski direktor tjednika. Obojica su bila na krvavom kolegiju redakcije, no ‘čudom’ su preživjeli – Riss je lakše ranjen u rame, tako da je već dan kasnije u bolnici crtao karikature za prvi broj Charlie Hebdoa nakon atentata, a Portheault je, također ‘čudom’ prošao bez ogrebotine.

Charlie Hebdo je, kao i većina tiskanih medija u svijetu, posljednjih petnaestak godina gubio publiku, tiraža mu je padala i bilo je pitanje vremena kada će se ugasiti. Padu tiraže redakcija se odupirala sve većim i po mnoge uvredljivijim provokacijama. Naslovnica tjednika – karikatura, ujedno je i tjedni komentar. Najčešće mete njihove brutalne ‘satire’ bile su dvije glavne religije u Francuskoj – kršćanstvo i islam. Ponekad bi se očešali i o judaizam, no uglavnom puno benignije. Karikature su, možda, određenim društvenim skupinama i bile urnebesno smiješne, no vjernicima, posebno kršćanima i muslimanima, na najprostačkije su načine grubo vrijeđale ono što im je sveto. Nisu štedjeli niti neke druge – omražene im Ruse, primjerice. Neke od najodvratnijih naslovnica bile su upravo na njihov račun. Nakon rušenja zrakoplova Airbus 321 ruske čarter kompanije koji je iz egipatskog ljetovališta Sharm El Sheikh u kolovozu 2015. godine prevozio ruske turiste kući u Sankt Petersburg, pa kako je istraga ustanovila, zbog detoniranja eksplozivne naprave od terorista ISIL-a podmetnute u jedan kofer u egipatskoj zračnoj luci eksplodirao u zraku, Charlie Hebdo je, unatoč toj tragediji u kojoj su poginuli svi putnici i posada zrakoplova, ukupno 224-ero ljudi, žena i djece, netom nakon toga objavio posprdnu naslovnicu ismijavši žrtve. Isto su napravili i nakon tragedije na Božić 2016. godine kada se zrakoplov Tupoljev koji je prevozio članove čuvenog zbora ‘Aleksandrov’ koji je, obnovljen nedavno nastupio i u Zagrebu, srušio u Crno more. Poginulo je 92-e ljudi od toga 64 člana tog najpoznatijeg svjetskog pjevačkog zbora.

Jesu li sve te karikature samo doista vrckava, smiješna satira, prosudite sami iz nekoliko njih koje objavljujemo.

Zbog svojih uvredljivih karikatura, katoličke udruge podigle su na desetke tužbi na francuskim sudovima, no sve do jedne suci su odbili pozivajući se na pravo na slobodu izražavanja. Isto tako, muslimanske udruge pokušale su redakciju urazumiti sudskim putem, no prošle su jednako. I jedni i drugi pozivali su se na ‘govor mržnje’, no francusko je pravosuđe karikature ocijenilo satirom.

Službena verzija napada

U srijedu, 7. siječnja 2015. godine, u redakciji koja je bila smještena na lokaciji u pariškom 11-om arondismanu, koja nije bila javno poznata, u 10.30 započeo je tjedni redakcijski kolegij. Sat kasnije, dvojica maskiranih i naoružanih napadača upala su, na silu, su u redakciju. Uz uzvike ‘Allah Uekber!’ upali su u kolegij salu, prethodno pucali u policajce koji su osiguravali zgradu u kojoj je bila redakcija i jednog recepcionera. Ušavši na kolegiji, imenima su prozivali neke od članova redakcije, pucali u njih, ali i ostale te napustili zgradu. Prije nego što su se dali u bijeg automobilom kojim su stigli, jedan od njih  hladnokrvno je prišao policajcu koji je, već teško ranjen ležao na pločniku pa ga iz blizine dokrajčio još jednim hicem iz kalašnjikova u glavu. Tu je jezivu scenu snimio mobitelom jedan od stanara zgrade s druge strane ulice, kao i njihov bijeg. Snimljeno je i njihovo pucanje u policijski auto koji im se, slučajno, ispriječio na putu.

Službena verzija, nadalje, kaže kako su napadači oštetili svoje vozilo pa da bi nastavili bijeg, oružjem zaustavili jedan automobil, iz njega izbacili vozača, a na njegovo preklinjanje da mu bar daju psića koji je bio na zadnjem sjedištu, nježno su izvadili štene i dali ga vlasniku te njegovim automobilom nastavili bijeg. Slučajno, kaže dalje službena verzija, jednom je od napadača, na sjedištu oštećenog auta ostala osobna karta. Tako je policija ubrzo saznala njegov identitet – osobna karta slučajno ispala iz džepa glasila je na ime Said Kouachi. Pokrenut je lov na njega i, ubrzo je utvrđeno, na njegovog mlađeg brata Cherifa. U potjeru su uključene sve snage kojima Francuska raspolaže predvođene postrojbama GIGN i RAID – elitnim specijalcima žandarmerije i policije. Premda se o tome nije pisalo, uzbuna je proglašena i u sjedištu DGSI, francuske protuobavještajne službe koja je braću, potvrđeno je kasnije, ‘držala pod nadzorom’ godinama. Naime, obojica su bila optužena čak desetak godina prije za terorizam, regrutiranje za džihad, Cherif je zbog terorizma već bio osuđivan i zatvaran, a Said je pet godina ranije boravio u Jemenu, gdje je, navodno, prošao vojnu obuku pod nadzorom instruktora Al Qaeda-e. Sve te informacije tajna je služba, dakle, imala i ranije pa ipak su dvojica braće uspjela izvesti profesionalni teroristički napad, naoružani ne samo kalašnjikovima, već i, prema dostupnim informacijama, cijelim arsenalom naoružanja uključujući i raketni bacač, pištolje, bombe… Do svog tog naoružanja očito im je bilo jako stalo budući da, osim osobne karte, prilikom bijega nisu ništa drugo ostavili iza sebe.

Službena verzija bijega i likvidacije napadača

Potjera je, dakle, krenula – pretreseni su stanovi braće Kouachi, njihove rodbine, prijatelja, znanaca… No niti dan kasnije braći nije bilo traga. Tek 9. siječnja, dva dana nakon napada, locirani su izvan Pariza, nakon razmjene pucnjave s policijskom patrolom u kojoj je Said Kouachi lakše ranjen. U mjestašcu Dammartin-en-Goële, 30-ak kilometara sjeveroistočno od Pariza, upali su potom u jednu tiskaru u kojoj su bili vlasnik i mladi zaposlenik. Zaposlenik se uspio sakriti, a vlasnik je, ispričat će kasnije, s braćom normalno komunicirao. Čak im je skuhao kavu i Saidu previo ranu. Cherif Kouachi je čak dao telefonski intervju TV postaji BFM.

‘Mi smo zaštitnici proroka. Ja, Cherif Kouachi poslan sam od Al Qaeda-e iz Jemena koja nas i financira’, mirnim glasom novinaru je ispričao Cherif.

‘Mi ne ubijamo civile, ne ubijamo žene. Mi nismo kao vi. Vi ubijate žene i djecu u Siriji, Iraku i Afganistanu’, objasnio je.

Ubrzo, tiskaru su okružile jake snage specijalaca. Sakriveni zaposlenik navodno je SMS-om policiji javljao što se zbiva unutra. Braća su odlučila pustiti, neozlijeđenog, svog jedinog taoca. Iz helikoptera su se po užadi na krov tiskare iz spustili specijalci, no prije nego što će upasti unutra, braća su, prema službenoj verziji, istrčala van pucajući, no istoga su trenutka pali pokošeni desecima hitaca.

Istovremeno s dramom u tiskari, u Parizu se odvijala još jedna: Amedy Coulibaly, bliski prijatelj braće Kouachi, upao je u Kosher Supermarket uzevši za taoce kupce i osoblje trgovine. I on se javio istoj TV postaji. Za razliku od Cherifa, s kojim se upoznao dok su zajedno služili zatvorske kazne, on zbog oružane pljačke, a Cherif zbog terorističkih aktivnosti i gdje su, kaže službena verzija, obojica prihvatila radikalni islam, Amedy Coulibaly tvrdio je kako je ‘ratnik Islamske države – ISIL-a’. Objasnio je da se bori za slobodu Palestine od židova te zahtijevao da njegovi prijatelji s kojima je u kontaktu, budu pušteni iz policijske opsade.

Tijek te talačke situacije pratio sam iz blizine. Specijalci su okružili židovsku trgovinu, a odmah nakon što su se iznutra čuli pucnji, upali unutra ubacujući prije šok granate. Otmičar je ubijen na mjestu, a službena verzija tvrdi da je prije nego što je smaknut, uspio ubiti četvero taoca.

Dan kasnije, stotine tisuća Francuza izišlo je na ulice u gradovima diljem zemlje demonstrirajući podršku slobodi izražavanja, a slične su se demonstracije podrške održale u gradovima širom svijeta, od Južne i Sjeverne Amerike, Europe, sve do Australije. A već 11. siječnja, u Parizu je demonstriralo čak dva milijuna s transparentima ‘Je suis Charlie’ (Ja sam Charlie). U znak podrške francuskom predsjedniku Hollandeu, u Pariz su stigli i uz njega na čelu povorke stupali  predstavnici čak 44 države – predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova.

Prvi broj tjednika nakon atentata, čiju je naslovnicu u bolnici nacrtao čudom preživjeli karikaturist Laurent Riss Sourisseau, koji je ubrzo postao i većinski vlasnik, za razliku od dotadašnje tiraže od nekoliko desetaka tisuća primjeraka, razgrabljen je iako je tiskan u tiraži od osam milijuna!

No, to je tek službena verzija tog događaja. Koja je odmah postala osporavana u određenim krugovima. Među ostalima, u tu je verziju posumnjao i Jean Marie Le Pen koji mi je u ekskluzivnom intervjuu koji smo napravili u njegovom uredu u Strasbourgu, rekao ‘kako sve smrdi na tajne službe’. Nakon što je intervju objavljen u najtiražnijem ruskom tjedniku Komsomolskaya Pravda u Francuskoj je nastala bura, traženi su demantiji i prijetilo se tužbama sve dok im nije stigla snimka tog razgovora. Nekoliko dana poslije, Jean Marie Le Pen stradao je u požaru koji je izbio u njegovoj vili u Parizu. Slučajno.

Što se zapravo zbivalo iza kulisa te službene verzije i zašto brojni profesionalci, analitičari, novinari ne vjeruju u službenu verziju, donosimo u nastavku, u utorak, 9. siječnja, na dan kada su 2015. svi napadači likvidirani. Premda su braću mogli uhvatiti žive i iz njih izvući imena pomagača i nalogodavaca. ‘No, mrtva usta ne govore’.

Drugi dio objavljujemo u utorak, 9. siječnja.

Prva dva linka su snimka napada na Charlie Hebdo

Fragment tv emisije u koju su se, prije nego što su likvidirani, javila braća Kouachi i Amedy Coulibaly, napadač na židovsku trgovinu