Eto, gdje smo došli, Slovenac nas uči nogometu, pristojnosti i NACIONALNOM JEDINSTVU!

Matijaž Kek je u ovome trenutku prvo ime hrvatskog klupskog nogometa. Ozbiljan, stručan, skroman i nadasve uspješan - čista je suprotnost trenerima na koje smo, dosad, navikli po našim prvoligaškim klubovima. Uvijek odmjeren u riječima, trudeći se da svojim istupima nikog ne ponizi ili uvrijedi, Kek odaje sliku nogometnog intelektualca koji je svom poslu posvećen stalno... U dvije utakmice, u razmaku jednog tjedna, Kek je s Rijekom nadvisio i Dinamo i Hajduk i čvrsto zasjeo na čelo hrvatske prvoligaške ljestvice.

Ruku na srce i razumno razmišljajući, moramo u uvodu teksta o slovenskom treneru Matijažu Keku koji tako uspješno vodi hrvatsku Rijeku reći, kako je rezultatima, tradicijom i uspjesima hrvatski nogomet daleko iznad slovenskog. Bez najmanje sumnje. Pritom, tvrdnja iza koje stojimo možda izgleda paradoksalno, ali je čvrsta i istinita. Dakle, Matijaž Kek je u ovome trenutku prvo ime hrvatskog klupskoga nogometa. Ozbiljan, stručan, skroman i nadasve uspješan – čista je suprotnost trenerima na koje smo dosad navikli po našim prvoligaškim klubovima. Uvijek odmjeren u riječima, trudeći se da svojim istupima nikoga ne ponizi ili uvrijedi, Kek odaje sliku nogometnog intelektualca koji je svom poslu posvećen stalno…

U dvije utakmice, u razmaku jednog tjedna, Kek je s Rijekom nadvisio i Dinamo i Hajduk i čvrsto zasjeo na čelo hrvatske prvoligaške ljestvice. Ali ne, njega to ne opčinjava, on žudi za još boljom Rijekom! Tako je nakon tog duplog uspjeha tiho izjavio: “Ako sada postanemo bahati i mislimo da s radom ne treba nastaviti, onda smo baš glupi. Igrači sada samo moraju biti svjesni svojih mogućnosti, ali i toga da moraju dati sve od sebe i onda će biti dobro”.

Svoju simpatičnost Kek duguje neminovno i svojoj atipičnosti. On nije čovjek od velikih riječi i visokih tonova, on je radnik koji svoja predavanja temelji na iskustvu. I jedan je od rijetkih svjetskih trenera koji je s reprezentacijom svoje domovine izborio Svjetsko prvenstvo. Da, on je sa Slovenijom bio na svjetskoj smotri u Južnoj Africi i osvojio 4 boda u skupini. Zamalo je otišao i dalje. Sa Slovenijom! Na tom prvenstvu, Hrvatske nije bilo – njegov kolega Slaven Bilić se na kvalifikacijskom putu s Hrvatima – spotaknuo.

Dokazao svoju trenersku nadarenost

Njegova igračka karijera, neće se naljutiti ako mu to napišemo, nije bila naročita. Otac mu je bio nogometaš i presudila je očeva želja, iako je Kek lako mogao završiti i u košarci, jer je do njega stanovao jedan od najboljih košarkaša bivše države i Slovenije, Peter Vilfan. Puno je igrao za Maribor, ali je bio sklon ozljedama – desetak puta je bio na teškim operacijama. Valjda iz tih teških dana, danas crpi strpljenje. Samo je jednom pozvan u slovensku reprezentaciju, a u Mariboru je igrao redovito na mjestu braniča od 1979. do 1985. godine. Potom je tri godine igrao za austrijski Spittal i sedam za Grazer.

Došao je natrag u Sloveniju 1995. godine na poziv Maribora da u klubu završi svoju karijeru. Nije to išlo lagano sa završetkom karijere – momčad je s Kekom bila uspješna i osvojila je na brzinu tri prvenstva i dva kupa. Kek je igrao sjajno, iako u poznim igračkim godinama. Oprostio se od aktivnog igranja 1999., a već samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo je mjesto prvog trenera momčadi Maribora. Prije toga učio je “zanat” od čuvenog slovenskog trenera, Bojana Prašnikara.

Usput se i školovao za trenera – 2003. godine dobio je trenersku pro licencu, a tri godine kasnije i Uefinu pro licencu. Učeći i vodeći momčad, nizao je uspjehe – Maribor je tri godine zaredom (od 2001. do 2003.) bio slovenski prvak. No, dvije godine kasnije doživio je sudbinu koju jednom ili više puta doživi svaki trener – dobio je otkaz. Uprava je bila nezadovoljna rezultatima, ali klub je bio u financijskoj stisci i momčad je bila preslaba da bi se uključila u boru za naslov prvaka.

Oblak je smijenjen

Istodobno se slovenska reprezentacija mučila u kvalifikacijama za odlazak na Euro 2008. godine, s izbornikom Brankom Oblakom, nekadašnjim čuvenim nogometašem ljubljanske Olimpije, splitskog Hajduka i njemačkog Bayerna. Oblak je naprasno smijenjen, a za izbornika je postavljen – Kek! Bio je to pun pogodak!

Iako su novine grmile “kako je imenovanje Keka promašaj”, on je dokazao svoju trenersku nadarenost osvajajući bodove u “malim” utakmicama i naposljetku u odlučujućoj, pobijedivši Rusiju koju je vodio Guus Hiddink. Bila je to svjetska senzacija – mala Slovenija je pokraj goleme Rusije izborila plasman na Svjetsko prvenstvo!

Ponude su ga obasipale, no svidio mu se poziv iz Rijeke u ožujku 2013. godine. Sam je nekoliko puta izjavio da je tražio sredinu u kojoj će moći napredovati zajedno s momčadi i Upravom, dok mu prioritet nije bio novac. Došao je na pregovore u Rijeku i svidjela im se vizija razvoja Rijeke kao nogometnog kluba kojeg su već preuzeli Talijan Gabriele Volpi i njegov prijatelj Damir Mišković.

Nije tajna, Rijeka je i u bivšoj i u sadašnjoj državi uvijek bila u sjeni Dinama i Hajduka, nerijetko čak i Osijeka. Novi vlasnici željeli su promijeniti hijerarhiju hrvatskog klupskog nogometa u svoju korist i u korist Rijeke.

“Pristao sam, praktički isprve”, prisjeća se Kek. U Rijeku je stigao iz Al-Ittihada u Saudijskoj Arabiji. Obitelj nije morao seliti – njegovi su živjeli u Mariboru i tada i danas. Kek se s odvojenošću s obitelji izvrsno nosi. Ističući kako je profesionalac kao i svi drugi i kako funkcionirati može samo ako je potpuno predan poslu nogometnog trenerstva – obitelj mu nije neophodna u mjestu rada: “U nogometu svi hoće pobijediti, a pobjeđuju samo oni koji najviše rade i tu se ne može imati previše vremena, to je barem jasno. Posvećen sam poslu totalno, a kad ulovim vremena skoknem do Maribora”.

Njegova uglađenost, način promišljanja, sportska fernesa brzo su zaintrigirali našu nogometnu javnost. Ipak, još više intrigirajući su bili njegovi rezultati – u prvoj sezoni osvojio je hrvatski Kup, kasnije i Super kup, a lanjski nastupi u skupini Eurpopske lige nakon sjajne eliminacije Stuttgarta, već spadaju u antologiju NK Rijeke. Navlas isto kao i one čuvene utakmice u Europi protiv Reala osamdesetih godina, kada su Rijeku morali suci izbacivati, isključujući im tri igrača na Santiago Bernabeuu.

“Nema nesavladavih suparnika”, zna reći Matijaž Kek. “Prvo se mora raditi dobro i naporno, u jednom cjelovitom sustavu. Usto, svi moraju imati emociju, trener, igrači, navijači. Posloži li se to, onda imamo preduvjet za uspjeh. Tako se rađa vjerovanje u samog sebe”!

Da, sviđa nam se taj nogometni rocker!

Ozbiljan i predan svom poslu, u jednom trenutku se u hrvatskoj sportskoj javnosti pojavio kao jedan od glavnih kandidata za izbornika hrvatske reprezentacije, nakon naprasne smjene Nike Kovača poslije poraza u Norveškoj. Kek je imao adut kojeg nitko nije imao – iskustvo. Bio je i izbornik svoje zemlje koju je odveo na svjetsku smotru. No, glatko je odbio svaku pomisao, a njegov “odbijanac” bio je temeljen na ozbiljnim promišljanjima:

“Meni su ljudi u Rijeci omogućili da radim u jednoj sređenoj situaciji, s jasno postavljenim zadacima, prihvatili su me navijači čak i kada idem u dućan. Bilo bi nekorektno da razmišljam o drugom poslu, a ne o poslu koji radim. Radim s najvećom energijom kojom mogu; normalno da radim greške i da ću ih još raditi. Velika mi je čast da me kao Slovenca spominju kao izbornika Hrvatske. Ipak, mogu reći da nisam ni bio za smjenu Nike Kovača, jer je dobro radio. Da, često smo se čuli, jer i Rijeka ima svoje reprezentativce. Žao mi je svakog trenera koji dobije otkaz – i sam sam to iskusio – odveo sam Sloveniju na Svjetsko prvenstvo, a nakon više od godinu dana dobio sam otkaz. Sve se brzo zaboravi. Gledam ovu situaciju u Hrvatskoj – svi se nameću, samoreklamiraju. A reprezentacija je ozbiljan posao. Ja svoj posao imam i ostajem u Rijeci”.

U hrvatskom nogometu podjele na interesne skupine, pa i na sjever i jug – postale su i političko pitanje. I nitko da pozove na mir, zajedništvo. Osim Slovenca Keka. Koji je zavapio: “Tkogod u hrvatskom nogometu napravi rezultat, svi ćemo od toga imati koristi. I zato moramo gledati pozitivno, veseliti se i pobjedama Dinama i Hajduka u europskim natjecanjima. Dinamo je znao ugodno iznenaditi, kako je odjeknula pobjeda protiv Arsenala, a veselio sam se i dobrim Hajdukovim nastupima. Bilo mi je žao što nije osigurao plasman u Europsku ligu”.

Taj nas nogometni stručnjak, zapravo, uči onome što smo izgubili u svojim regionalnim i međuklupskim trzavicama. Jer, tako je lijepo bilo čuti tu izjavu Matijaža Keka, izjavu koju rijetko kada čujemo od hrvatskih trenera.

Došli smo, eto, u situaciju da nas hrvatskom jedinstvu podučava Slovenac. Možemo samo dokučiti u kakvom smo nogometno-moralnom zaleđu. Da se poslužimo nogometnim rječnikom. Isto i kada pogriješi, Kek iskreno priznaje krivnju, traži ispriku od navijača. Toliko ih poštuje. Nakon europske eliminacije protiv škotskog Aberdeena, nakon 0-3 debakla njegove Rijeke na domaćem terenu, obratio se navijačima, rekavši: “Isprika navijačima na sramoti. Ako više ne mogu kontrolirati momčad, onda se zna što slijedi. Postoji i odgovornost trenera za ovu blamažu, ovu sramotu”.

Matijaž Kek nije samo nogometni podanik, već i glazbeni. O da, on je prava mala rock enciklopedija, a znao je u Sloveniji biti i “dee-jay” – puštao je glazbu na radijskim postajama. Životan kakav jest, tako i njegova momčad liči na dobru rock skupinu koja praši iz sve snage. Iako su dosad hrvatski treneri odlazili u Sloveniju tražiti nogometni kruh, neki uspješno, drugi ne, sigurno je da smo od Keka kao gosta iz Slovenije puno, puno naučili. I o nogometu, o sportskoj fernesi, ali i nasušno potrebnom hrvatskom jedinstvu.

Da, sviđa nam se taj nogometni rocker!