Bad Blue Boysi danas su skupina koja izumire

Danas su po mnogočemu Bad Blue Boysi skupina u umiranju. Razdijeljeni u bezbrojne manje ili više relevantne, i službeno udruženi u nekoliko 'udruga', postali smo sami sebi trn u oku.

Stara Keltska izreka preporučuje da se mač nikada u ruke ne daje čovjeku koji ne zna plesati. Isto koliko je jedinstvena i zanimljiva, toliko je i istinita. Fakat bi bilo urnebes gledati žicara u kakvom kiltu koji uz gajde skakuće oko vatre ratnički ples i usput časti svoju plemensku subraću fino plasiranim zarezima sječiva i time kastrira borbenu moć svog klana. Baš me u potpunosti ta stoljećima stara mudrost naroda čiji najprepoznatljiviji simbol, Keltski križ, krasi tetovaže mnogih deklariranih ultrasa i ljubitelja kreiranja nereda po stadionima asocira na situaciju koju je ishinio bojkot Dinamovih utakmica ukomponiran u građansku inicijativu ZAJEDNO ZA DINAMO.

Bojkot se događa u trenutku kada bi klub kojeg vodi čovjek kojem je mač u čvrstim rukama nakon četiri desetljeća konačno mogao dočekati „visibabe“, kada briše pod najljućim suparnikom na svim poljima već šestu godinu za redom i kada bi se trebalo očekivati da će onu ruinu preko puta maksimirske šume pohoditi svi po kojima je udobnost fotelja rezervirana za ljubitelje turskih sapunica. No spektakl se ne događa, možda mentalitetom i teškim bremenom situacije koja nas okružuje početna euforija se umorila, a gotovo neshvatljivu situaciju oko kluba koji je odjednom postao stogodišnjak najbolje opisuje javno deklarirano čuđenje trenera Vahe Halilhodžića negativnom i defetističkom odnosu prema Dinamu koji nikad nije bio bolji. Kad su se po mišljenju onih dobrih ovom raritetnom situacijom riješili onih zlih, nastaje pitanje „a kaj sad“. I dok neki umjesto da urliču ode Modrim Lavovima jure motorima po europskim poprištima Rima i Atene zajedno s svojom „braćom po krvi“ jer u nedostatku ispunjavanja svojih potreba negdje moraju divljat, drugi se bave zadovoljavanjem ograničenih političkih ambicija, sve je više onih koji mi tvrde da je bojkot i Inicijativa ko gay parada ili pokret za sir i vrhnje.

Možda za početak tek malo, prema preporuci frenda iz Torcide, treba reći što su BBB.

Bad Blue Boysi su kao organizirana skupina navijača prema prihvaćenoj i donekle istinitoj verziji osnovani ,interesantno, na splitskim Bačvicama 1986. godine. Naravno, svakome je jasno kako nisu tada “nastali” navijači Dinama. Zagrebački je klub tijekom cijele svoj povijesti za vrijeme bivše države imao brojne navijače i ljubitelje plave boje koji su iz tjedna u tjedan punili Maksimir. Nakon osnivanja organizirane skupine navijača, na stadionu su se počeli pojavljivati razni transparenti na koji je pisalo BBB i ime nekog kvarta u Zagrebu ovisno koje su podružnice članovi. I u Drugoj Jugi krenule su avanture koje ovisno o kreativnoj sposobnosti i kreativnim ambicijama njenih opisivača danas poprimaju dimenzije malih mitova.

Nemoguće je pričati ili pisati o Bad Blue Boysima, a ne spomenuti 13. svibanj 1990. kada je, za mnoge od njih, na Maksimiru počeo Domovinski rat. Gostovanje beogradske Crvene Zvezde i njezinih “Delija” u Zagrebu ostat će vječno upisano u hrvatsku povijest. Priču o gostujućim “navijačima” koji su probili južnu ogradu i krenuli u obračun s navijačima Dinama, pristranoj “miliciji”, Bobanov skok kao i sve što je slijedilo kasnije – svi znaju.

Nakon Domovinskog rata, u kojemu su mnogi od pripadnika ove navijačke skupine izgubili živote, Bad Blue Boysi su se vratili na tribine gdje ih je čekala – nova borba. Ovoga puta, bila je to ona za ime kluba. Naime, 25.6.1991. godine ime Dinamo je promijenjeno i sve do 14.2.2000. klub se nije tako zvao. Na “Valentinovo” 2000., tadašnji sportski direktor Velimir Zajec objavio je povratak “svetog imena”. Nakon 3156 dana, Dinamo se opet zvao kako se jedino klub iz Maksimira i treba zvati – Dinamo. A povratkom imena u klub je došao i čovjek čija je titula Izvršnog dopredsjednika i njegova neupitna menadžerska umješnost rezultirala općom percepcijom da je postao „šerif“ i trn u oku onima za koje kažu da su ga – reketarili. Koliko tu ima istine zaključiti se da iz glasina i poluglasina, ali nažalost, BBB su, osim po sjajnom navijanju i bodrenju svojeg kluba na svim stadionima diljem Europe, poznati i po onoj “crnoj” strani – neredima i svemu ostalom što su vjerno prekopirali iz percepcije o brzima i žestokima…

Osim te crne strane, ipak kod BBB prevladava ona prava navijačka. Na bezbrojnim utakmicama, domaćim i gostujućim, na kojima su navijači Dinama pokazali kako se bodri i voli svoj klub. Gostovanja u bivšoj Jugoslaviji, gostovanju po Hrvatskoj i posebice Splitu na kojima je bilo tisuće i tisuće navijača Dinama, preko prvog većeg europskog izleta BBB u Bergamo, Zuricha, Amsterdama, Bremena, Londona, Praga…

Danas su po mnogočemu Bad Blue Boysi skupina u umiranju. Razdijeljeni u bezbrojne manje ili više relevantne i službeno udruženi u nekoliko „udruga“ (Udrugu navijača Dinama, Klub navijača Bad Blue Boys, po reputaciji najžešći No Profit, te najnoviju Udrugu veterana BBB) postali smo sami sebi trn u oku. Tu je o stvarnim brojkama, realnoj strukturi i članstvu teško govoriti, spominju se tisuće i tisuće svega, pravi razlozi ovog ljigavog trenutka… Tek se bolno zazivaju „dobra stara vremena“ koja sačinjavaju prizvuci svega onoga što karakterizira grupu koja je sudeći prema hicima na You Tubeu i Googleu postala brand s kojim je teško mjerljiv i sam klub u koji se kunu. I sve se sada sazdalo u robovanje novoj „borbi“, onoj koja bi trebala doprinijeti sveopćem boljitku kluba SVETINJE upiranjem prsta u čovjeka koji je po tvrđenju nekih okićen svim davno opisanim atributima, a Dinamo koristi navodno na uštrb svih nas. Kad samo obratiš pažnju kako to rade “veliki dečki” poklonici npr. Liverpoola ili Man. Uniteda koji su svojim “Maminjima” inače redom milijarderima međunarodnih reputacija na ruiniranje svojih “svetinji” odgovorili na efektan način. Neki su osnovali vlastiti klub i krenuli s golog početka, drugi su vjerniji no ikad.

Vjerno tek gore navedeno opisuju sljedeći komentari i video linkovi skinuti s neta:

„Evo jedno pitanje. Dinamo ima budget nekih 10-15 milja eura godišnje. Cca pišem jer ne znam stvarno točan broj. Ako Mamić kupi Dinamo, treba mu određen iznos novaca, naravano neće uzet 100% dionica, ali kontrolni paket. Za nastavak ovakvih rezultata treba mu 15-ak milja eura godišnje budgeta. Teško je konstantno prodavat igrače da bi se namaknuo novac, jer publika je zahtjevna i očekuje rezultat. Stadion nije komforan, ljudi ga nerado posjećuju. Kupnje rekvizita ne doživljavaju ekspanziju proporcionalnu rezultatima. Što misliš koliko bi njegov imetak izdržao ta davanja, ali tad nema državnih firmi sa sponzorskim ugovorima. Što misliš jel’ se njemu investira u stadion ili mu odgovara da je neformalni šef i pere lovu preko kluba.“ – MARKO Zgb.

„Moš’ ti pričat kaj ‘oćeš… Dinamo po ne znam koju sezonu igra u Europskoj/ligi UEFA. Zahvaljujući Mamiću. Privatizacija će uspjeti kad Mamić postane vlasnik, a samo zato jer ima love. Ti, huligani i gay udruge iz Mosora možete samo gledati i obaviti međusobno pozu 69.Mi navijači ćemo i dalje gledati evropske momčadi. Zahvaljujući Mamiću. Jest da je krkan, ali svaka mu dala…“ – BANE, Dugave

„Definitivno nisam član nikakvih udruga i navijača Dinama, ali iznimno cijenim svaki uspjeh čuvenog kluba iz ZG. Ono što je ovdje očito je da članovi IO kontroliraju vlast u klubu jer oni postavljaju ili predlažu skupštinu, a ako te neko postavlja onda ga i slušaš i mašeš repom. Dinamo je djelom financiran iz Gradskog ili Državnog proračuna i iz tog razloga bi trebao javno objavljivati sve podatke relevantne za stanje u klubu (financijske i druge). Jer i revizija koja kontrolira poslovanje kluba može isto tako biti postavljena ili predložena pa će i oni isto tako mahati repom i pisati pozitivna mišljenja. Sve zainteresirane strane (stanovnici grada Zagreba, navijači, država, sponzori) oko kluba bi trebale imati mogućnost utjecanja na donošenje ključnih odluka kako bi se maksimalno i optimalno zadovoljili interesi gore navedenih skupina. Dinamo je ponos Hrvatske i Hajduk isto tako, jaki Hajduk još više jača Dinamo. Zar nije najuzbudljivije pogledati derbi, napetu i dobru tekmu i na kraju biti zadovoljan bez obzira tko je pobijedio i izgubio? Mržnja definitivno nije rješenje. Hrvatska je mala za ova dva velika kluba i zato im treba što više Europskih utakmica. Stoga, mišljenja sam da se navijači trebaju vratiti na stadion dati podršku ovim momcima koji se istinski bore, a boriti se protiv nepravilnosti u članku navedenim instrumentima i nikad ne odustati. NEMA PREDAJE!!!“ – BELI, NKDZ.

Do sljedećeg tjedna, lijep pozdrav i puno poštovanje.