Revolucija nosi zlatni Rolex!

Što je bilo zajedničko upravo pokopanom Fidel Castru, Che Guevari, Hugu Chavezu, Ivi Sanaderu, i lideru zloglasne kolumbijske organizacije FARC, Jojoyu?

Ako ste mislili da je točan odgovor to što su svi bili latinoamerički revolucionari, komunisti, marksisti, odgovor je pogrešan – Ivo Sanader se tu ne uklapa.

Pravi odgovor je: zlatni “Rolex”. Ultimativni simbol kapitalizma, pohlepe, bahatosti bogatih spram sirotinje. “Rolex Submariner” koji, zavisno od izvedbe – čelik, bijelo ili žuto zlato, ili kombinacija – košta od nekih desetak tisuća eura pa do oko trideset tisuća, tako je postao i simbol marksizma. Che Guevara se nije razdvajao od svog Rolexa, i možete mu ga vidjeti na ruci na slikama iz revolucije, ali imao ga je na ruci i kad ga je uhvatila i strijeljala vojska Bolivije. Doktor, izgleda, iako  hard-core marksist koji je zabranio Kubancima slušanje “dekadentne” američke rock muzike i uvijek  spreman izvući pištolj i opaliti metak u čelo svakog seljaka u čiju bi odanost revoluciji posumnjao, ipak nije bio cijepljen protiv pohlepe. Jer, ako imati zlatni Rolex na ruci, to znači samo jedno: pohlepni ste i želite se naceriti u lice sirotinji. Osim možda ako ne živite u Monacu, gdje ga svi imaju i gdje ionako nema sirotinje.

Ali Che nije živio u Monacu, nego među siromašnim kubanskim seljacima. Doduše, za Kubu pedesetih kažu da je bila “Monaco na steroidima”, središte kocke, turizma, luksuza, odredište bogataša. I bio je zgrožen bijedom jednih i ekstremnim bogatstvom drugih, pa je odlučio bijedne učiniti još bijednijima, bogate mrtvima, a sebe bogatim. Kao ministar uništio je posve ekonomiju Kube u svega godinu dana, napunio logore homoseksualcima i političkim zatvorenicima, a potom misteriozno preko noći nestao, da se više nikad ne bi vratio na Kubu: Službeno, drug Che je otišao dizati revolucije po svijetu, realno, da je ostao, Castro bi ga skratio za glavu, jer su Rusi to zahtijevali. No kako je bio iznimno popularan, Castru nije odgovaralo smaknuće, ali mu nije odgovaralo ni da ostane na Kubi, gdje je uz ostalo bio prijetnja i svevlasti Castra.

8. listopada 1967., Félix Rodríguez, izbjeglica s Kube koji je nakon bijega stupio u službu CIA-e, uhvatio je, u ulozi majora armije Bolivije, Chea. Nakon što ga je lovio po svijetu punih sedam godina. Predsjednik Bolivije , René Barrientos, naredio je da Guevara mora biti smaknut na licu mjesta, i Rodriguez to nije uspio spriječiti, iako je pokušao predsjednika nagovoriti da ga prvo odvedu na ispitivanje u Panamu. Posljednji čin u Rodríguezovom dugogodišnjem lovu na Che Guevaru, nakon što je vojska ispalila devet metaka u njega, bilo je skidanje sata s njegove ruke: Rolex GMT Master 1675 kojeg je nosio još u revoluciji, vjerojatno ukraden iz kuće nekog bogatog Kubanca kojeg su revolucionari opljačkali i strijeljali. Rodríguez ga je zadržao kao uspomenu, i ostao je kod njega do kraja života.

No, dok je Che imao “samo” jedan Rolex – bar koliko se zna  – njegov suborac Fidel je imao je čitavu zbirku raznih modela Rolexa. Ono što je posebno zanimljivo kod Castra je da je često na ruci nosio ne jedan, nego – dva Rolexa odjednom! Jedan “Submariner” – sat, koji, posve nepotrebno i samo u svrhe hvalisanja pred bogatim prijateljima ide do 300 metara dubine. Drugi je GMT Master, isti kao Cheov. Na brojnim povijesnim fotografijama, od onih snimljenih u Moskvi na sastanku s Hruščovom 1963. pa do onih gdje drži govore pred narodom na Kubi, vidi se da ima oba sata na ruci. Kako tada još nije bilo “blinga” i crnih repera, malo je vjerojatno da se furao na njih.

[slideshow_deploy id=’980727′]

Jedno od objašnjenja je da jedan od satova pokazivao vrijeme u Moskvi, a drugi vrijeme u Havani. No, Rolex GMT može prikazati vrijeme u dvije zone, pa to objašnjenje nije realno, osim ako Castro možda nije znao kakve mogućnosti njegov sat ima. Drugo objašnjenje je da je drugi sat bio za vrijeme u Washingtonu, ali ni to baš ne pije vodu – Havana i Washington su danas u istoj vremenskoj zoni. Tada, doduše nisu bili, jer je Castro nakon revolucije promijenio vrijeme na Kubi samo da ne bi bila u istoj zoni s istokom SAD, što je povukao nakon tri godine, ali koji je problem dodati jedan sat? Najvjerojatnije objašnjenje za Castrov običaj da nosi dva sata je da je jednostavno bio krkan i seljačina, a usto i narcis koji je volio privlačiti pažnju na sebe svojim malim ekscentričnostima – nošenjem uniforme, bradurinom, beskrajnim govorima, i satovima.

No, pogledajte samo fotografiju! Kakav život revolucionara! Poza kralja Kube, najbolja cigara u ustima, a harem žena koji mu je bio na raspolaganju svuda je pratio i harem Rolexovih satova. Komunizam za narod, kapitalizam za lidera revolucije. Viva La revolución!!! Nitko ne zna točno koliko je satova Castro imao i kako ih se domogao – navodno je nakon revolucije jednostavno “privatizirao” sebi sve satove iz Rolexovog zastupništva u Havani. Odnonsno, konfiscirao ih, jer revolucionari, za razliku od običnih razbojnika, ne kradu. Oni “konfisciraju imovinu”.

A još jedna latinoamerička marksistička seljačina je voljela Rolexove satove. Hugo Chavez, pukovnik kojem su vlasti oprostile pokušaj vojnog udara samo da bi ga on kasnije ponovio, ovaj put uspješno. Poluindijanac, poznat po neukosti, sirovosti, i ne baš uzornoj inteligenciji, bez ikakvih manira i groznog ponašanja, Chavez je uspio zemlju s najvećim rezervama nafte na planeti dovesti do gladi, bijede, i općeg rasula – kao i Castro nekoć iznimno bogatu Kubu, uostalom. No niti Hugo nije odolio sirenskom zovu zlatnog Rolexa, kojeg je često nosio. Chavez je, općenito, volio skupe satove kao i Castro, pa ga se na fotografijama često može vidjeti s raznim modelima satova, kojima je svima zajedničko da su ekstremno skupi. Inače, i njegov komunistički nasljednik ne samo da nosi Rolex, već i ekstremno skupa dizajnerska odijela…

Ali možda najzanimljiviji je u ovom društvu bivši  lider FARC-a, “narodne armije” Kolumbije, gerilske ultarljevičarske komunističke organizacije koja izvodi terorističke napade u Kolumbiji već preko pola stoljeća. Ta Maoistička organizacija se zalaže za potpuno ukudanje privatnog vlasništva, ali to jednom od posljednjih njenih lidera, Jojoyu, pravim imenom Víctor Julio Suárez Roja, ubijenom 2010. godine. Njegov je “Rolex submariner” nakon što je ubijen došao u posjed vlasti – i otkriveno je da je originalan, da vrijedi 13.000 dolara, a pretpostavlja se da je pripadao trgovcu ekskluzivnim satovima kojeg je FARC (Revolucionarna vojska Kolumbije) oteo prije puno godina i kojem se izgubio trag. Zanimljiv izbor sata za nekog tko je život provodio u džungli. O popularnosti komunista u toj zemlji dovoljno govori to da je predsjedniku potpora nakon njegovog ubojstva porasla na 88% u urbanim sredinama.