Foto: Vanesa Pandzic / CROPIX
DIGAO GLAS
+ AAA -

Prosperov Novak upozorava: ‘Naturalizirani Jugoslaven tvrdi da smo mi Hrvati notorni lupeži’

Autor: Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

Neki dan u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici pregledavao sam serije starijih znanstvenih časopisa za koje sam mogao pretpostaviti da bi njihov sadržaj mogao biti zanimljiv i za hrvatsku povijest. I tako u tišini naše središnje knjižnice, koju je inače okupirala hrvatska vlada, nabasao sam na starije brojeve časopisa Quaderni Giuliani di Storia koji se objavljuju u najistočnijoj talijanskoj regiji Furlaniji i Julijskoj krajini.

Usred sasvim bezbrižnog pregleda u prvom svesku iz godine 2002. naletim na opsežan članak na talijanskom jeziku Giacoma Scottija s vrlo intrigantnim naslovom “Talijanska književnost u Dalmaciji: Jedna falsificirana povijest”. Već nakon prvog pregleda mogao sam na svoje zaprepaštenje konstatirati kako se u tom kukavičjem jajetu od teksta radi o agresivnom i vulgarnom napadu na hrvatski identitet, da je tu riječ o napadu koji se po svom divljaštvu može usporediti jedino s nekim primjerima najsramnijih srbijanskih svojatanja Dubrovnika i njegove baštine.

Budući da među današnjim talijanskim liderima nisu rijetki oni koji, čim im se ukaže prilika, izgovaraju iredentističke tekstove prema Dalmaciji i Dubrovniku, učinilo mi se potrebnim upozoriti hrvatsku javnost na infamni Scottijev tekst. To što je to štivo odležalo neprimijećeno čak dva desetljeća prije svega je iskaz kukavičluka njegova autora koji ga je poput kukavičjeg jajeta postavio u razmjerno marginalnu publikaciju.

Giacomo Scotti
Foto: Tea Cimas/Cropix/Arhiva

Nitko ga nije dirao

Odmah da kažem, taj Giacomo Scotti u hrvatskoj kulturi nije bilo tko. On je svoj bijedni pamflet pisao kad je bio navršio 74 godine. Danas ima 96 godina, a prema informacijama iz Wikipedije, živi između Rijeke i Trsta. U katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice njegovo se ime spominje gotovo 300 puta. Kao mladić, on talijanski komunist, stigao je u Jugoslaviju već 1947. tražeći ondje, izvan svoje domovine, komunizam s ljudskim likom.

Nastanio se u tadašnjoj Jugoslaviji. Često je pisao laudacije Josipu Brozu Titu, ali je onda, za vrijeme Domovinskog rata, bolesni jugonacionalizam i paleokomunizam poveo ruku ovoga Talijana da ispiše neke od najljigavijih tekstova o navodno opravdanoj srpskoj pobuni protiv ustaša, te da govori o hrvatskom prekomjernom proganjanju poražene srpske vojske te 1995. godine. Nitko ovoga pisca, koji je autor niza vlastitih knjiga, radišnog prevoditelja koji je, dok je bio mlađi, preveo veći dio hrvatske turističke publicistike, koji je uz to bio intimus pokojnog Predraga Matvejevića, koji je inače član svih mogućih hrvatskih književnih udruga, nije ni dirao, pa ni kritizirao.

Slavni hrvatski totalitarizam nad ovim je čovjekom pokazao svoje pravo lice pa je još jednom dopustio jednom besprizornom piskaralu da slobodno i nekažnjeno ispisuje niskosti. I ne samo to nego je Giacomu Scottiju, kad je navršio sedamdesetu godinu, a bilo je to 2008. godine, notorni fjumanski komunistički gradonačelnik Obersnel dodijelio nagradu grada Rijeke (sic!) za cjeloživotni doprinos izgradnji hrvatskih i talijanskih veza.

‘Tvrdi da smo notorni lupeži’

Naravno, u svom tekstu iz spomenutog talijanskog časopisa Giacomo Scotti, Talijan i naturalizirani Jugoslaven, patetično tvrdi da smo mi Hrvati notorni lupeži, i to zato što svoje pretke koji su pisali talijanskim, a često i latinskim jezikom, s nepravom svojatamo i smatramo dijelom hrvatske kulturne baštine. Tvrdio je taj pisac da su svi ti drevni Hrvati ustvari Talijani i da je sada došao trenutak da se ta bezočna pljačka tuđe baštine javno obznani i zatraži da se iz hrvatske baštine izluči taj dio koji je ona navodno ukrala i uzurpirala drugima.




Dugo nisam pročitao stranice na kojima netko iskazuje veću mržnju prema nekom drugom narodu, a u ovom slučaju čak prema onom narodu koji je toj individui, prije više od sedamdeset godina, ponudio i više od gostoprimstva. Giacomo Scotti notorni je nezahvalnik dok u svom članku govori o hrvatskom kulturnom genocidu u kojem da su, kako kaže, sudjelovali brojni naraštaji učenih Hrvata. Žrtve njihova genocida brojni su stari pisci i likovni umjetnici, muzikolozi i znanstvenici iz Dalmacije.  Ne treba naglašavati kako se u tom Scottijevu popisu radi o za nas nepobitnom dijelu hrvatskoga književnog kanona! Prema Scottiju, opusi tih ljudi ukradeni su Italiji i Talijanima.

Na tom popisu nalaze se između ostalih slavni dubrovački pjesnik Sabo Babaljević, povjesničari Saro Crijević i Sabo Slade Dolci, tu je slavni knjižničar Vatikanske knjižnice i diplomat Stijepo Gradić, zatim veliki svjetski putnik, Korčulanin Marco Polo, zatim istarski muzikolog Andrija Motuvljanin, liječnik Đuro Catti, izumitelj iz novijeg doba Ivan Lupis, veliki svjetski poznati filozof Franjo Petrić s Cresa, genijalni graditelj Juraj Dalmatinac, slikar Andrija Medulić, onda niz intelektualaca iz obitelji Divnić, utemeljitelj hrvatske moderne historiografije Ivan Lucić, niz šibenskih Vrančića, zatim Hvaranin i svjetski poznati romanopisac Ivan Franjo Biundović, dubrovački dramski pisac i znanstvenik Nikola Nalješković, matematičar i fizičar Marin Getaldić, filozof Nikola Gučetić, jedna od najslavnijih žena starije hrvatske povijesti Cvijeta Zuzorić, liječnik Đuro Baglivi, Dubrovčanin armenskog podrijetla, ekonomist i kulturolog Benedikt Kotruljević, kotorski književnici Ivan Bona Boliris i Ludovik Paskalić, slavni venecijanski libretist iz Budve Kristofor Ivanović…

Negira hrvatstvo pisaca

Nije se naš nezahvalni iredentist zaustavio samo na prokazivanju falsifikata i krađi identiteta što su ih navodno provodili hrvatski znanstvenici nego on ide još i korak dalje pa u posebnom poglavlju svoga sramnog teksta još negira hrvatstvo pisaca kakvi su bili Splićanin Marko Marulić i Hvaranin Petar Hektorović, jer veli da oni nisu Hrvati nego tek ekskluzivni(!) Dalmatinci. Giacomu Scottiju čak je i pisac prve hrvatske gramatike Bartul Kašić s Paga talijanski misionar koji da nije Hrvat jer je svoju gramatiku iz 1604. godine napisao latinskim jezikom.

Ovdje ću se ipak stati zaustaviti u navođenju ovog strašnog popisa koji je sastavio čovjek koji se, da budem drastičan, ispovraćao po svojoj drugoj domovini, po svojoj izabranoj domovini, i to s neprimjerenom nezahvalnošću. Kad sam jednom prijatelju ispričao o čemu i komu pišem, on se zabrinuo. Kazao mi je da pazim kako ne bih slučajno nanio neko zlo staromu gospodinu jer da ovaj ima samo 96 godina i da bi ga onako odlikovanog i iznagrađivanog negdje između Trsta i Rijeke moglo kolpat! Što se mene tiče, ne mogu i neću imati milosti prema ovom čovjeku. Osjećam potrebu da javno prokažem nepodopštine ovoga starčića, nepodopštine koje su do danas promakle našoj sredini i našoj javnosti. One su nam promakle jer ih je stari lukavac sakrio u jedan opskurni provincijski časopis.

Scottijev nedvojbeni osjećaj za nezahvalnost tjera me da mu ipak uputim ponešto grubu rečenicu, a ta je da je još starim Grcima bilo poznato da je i zahvalni pas mnogo vredniji od nezahvalnog čovjeka. Posve je jasno da je ovaj gospodin jedan vrlo nesretan čovjek koji je obolio od samoljublja i nezahvalnosti. Od njega se moglo očekivati da će, upravo on, zato što je izbliza upoznao hrvatski narod, da će upravo on podučiti svoje talijanske sunarodnjake kako im je iredentizam prema prijateljskom hrvatskom narodu stvar pogrešna i nepotrebna. Nažalost, Giacomo Scotti je odlučio prednjačiti u iredentizmu. Za života ni u čemu on nije bio najbolji, ali je zato sada u iredentizmu šampion! On je, nadajmo se, ipak posljednji Mohikanac talijanskog iredentizma.

Odgovor starom berekinu

Kako bih ipak odgovorio ovom starom berekinu, izabrao sam s njegova popisa jednog od falsificiranih i pokradenih Hrvata kako bih vam ispričao njegov život i djela. Zove se Ivan Franjo Biundović, a za života se proslavio svojim viteškim romanima. U svome hrvatskom zavičaju nije ostavio ništa osim krsnog lista. Rođen je na Hvaru, a zarana je s materinskim jezikom dijelio i tuđe jezike pa je uz pomoć talijanskog jezika on Hrvat postao dijelom jedne druge književnosti i jedne tuđe slobode.

Uostalom, mnogi naši ljudi posezali su za tuđim jezicima i objavljivali su svoje knjige na njima, ali ta činjenica nije ni po čemu promijenila njihov nacionalni status. Dovoljno je spomenuti jednog od takvih. Bio je to nobelovac Ivo Andrić, koji je u jednom dijelu života izabrao srpski jezik da na njemu objavljuje svoja djela, ali je svejedno ostao hrvatski književnik jer se takav i rodio, a takav je i umro. Biti Hrvat ne znači neki jednostavni zbroj prethodno zadanih osobina. Biti Hrvat je i izbor i sudbina i dužnost i nema recepta za taj atribut.

Svi romani Ivana Franje Biundovića, a napisao ih je tri, doživjeli su svjetsku slavu. Svi oni priče su o lutanju i o lutalicama, što i nije čudno jer ih je ispričao čovjek kojemu je egzil bio prirodno stanje. U Biundovićevim romanima lica nevjerojatnom brzinom kruže prostorom i vremenom čak i protiv zakona fizike i biologije. O tomu da je i autor više puta prevladao te zakone svjedoče arhivski dokumenti. Bilo je naime dana kada je ovaj čovjek, ako bismo vjerovali tim izvorima, boravio u isto vrijeme u tri grada.

Ovo je kućica u Hrvatskoj u kojoj je odrasla Aleksandra Prijović: Skroman život zamijenila luksuzom

O Ivanu Franji Biundoviću

Po tome se samo vidi da je svoj špijunski posao obavljao zdušno i vrlo sistematično. Njegov književni prvijenac, roman “Eromena”, objavljen je 1624., druga njegova knjiga “Donzella desterrada” tiskana je tri godine poslije, a posljednji roman iz njegove trilogije, “Coralbo”, objavljen je 1632. i priča je o kraljeviću koji se, poput samoga pisca, već u desetoj godini pobunio protiv odgoja i tradicije, a onda s trinaest godina, jednako kao i Biundović, napustio rodni otok i nastavio studije u drugim zemljama.

Ako se Coralbovo viteštvo i lutalaštvo zamijeni Biundovićevim špijunskim i diplomatskim poslovima, onda je moguće taj roman pročitati i kao svojevrsnu autobiografiju. Biundović je volio simbologiju pa je tako u imenu i liku viteza Coralbo, doduše uz nešto kompliciraniju operaciju, moguće otkriti kriptogram njegova imena Calba = Biondi, a što se pak seksualnog Coralbova statusa tiče, on je naime imao nešto stariju ljubavnicu koja je bila udovica, što je zasigurno podsjećaj na piščev brak sa starijom londonskom dvorskom damom koja je bila sestra kraljeva liječnika.

Rodio se Ivan Franjo na Hvaru 1573. i u matičnoj knjizi upisan je hrvatski oblik njegova prezimena koje je kasnije promijenio u Biondi potpisujući se na svim svojim knjigama kao Giovanni Francesco Biondi. Nakon školovanja u Veneciji, kamo je došao kao trinaestogodišnjak, talentirani se mladić, već izučeni odvjetnik, kratko vratio na rodni Hvar, ali je ubrzo poslan u Veneciju kao predstavnik hvarske pučke skupštine Congrege. Za vrijeme toga boravka oduševio se za ideje venecijanskih anglikanaca. Došao je u vezu s engleskim i savojskim agentima.

Na engleskom dvoru

Prvo špijunsko vatreno krštenje bio je njegov boravak u Parizu, gdje je za interese engleskog veleposlanstva obavio niz kontakata te se na lagune vratio i s cijelim naramkom heretičnih knjiga. O tomu putovanju venecijanske su vlasti znale sve pojedinosti. Hvaranin je bio od onih agenata koji su prividnom nediskretnošću zbunjivali pratitelje pri čemu su ovi, zbog viška informacija, posvema izluđivali. Biundovićev poslodavac bio je učeni engleski ambasador sir Henry Watton, koji je jednom prilikom zapisao, a onda i javno rekao izazvavši ozbiljan skandal, da je diplomat u stvari dobar čovjek poslan u inozemstvo da laže za dobro svoje zemlje. U službi engleskoga kralja Biundović je svoj lažljivi posao obavljao vrlo kvalitetno.

Prvi se put na engleskom dvoru pred kraljem Jakovom ukazao 1609. Već tada njegovi nalogodavci bili su svjesni da će mu uvjerljivost imati ograničeno trajanje. Zbog toga je vidljiva žurba njegovih pokreta i upornost njegovih putovanja. Biundović je Europom putovao u vrijeme sporih komunikacija, u vrijeme u kojemu je posao tajnog agenta bio harmonično uklopljen u diplomaciju. Uz to, Biundović je bio pravi agent svoga u svemu dvostrukog doba. Bio je, kao i mnoge stvari njegova vremena, dvostruk, pa je u isto vrijeme kad je prisegao vjernost Englezima s istim žarom prisegnuo i gospodarima Savoje, ne zaobilazeći razumljivo ni druge naručioce.

Tako je jednom obavio neke poslove i za interese Dubrovačke Republike cinkajući, čini se, tamošnje nezaštićene urotnike. Bio je čovjek bez jasnih političkih pogleda, prava barokna politička životinja, onaj koji u isto vrijeme i priprema i sprječava ratove i urote, koji organizira, ali i opstruira kraljevska vjenčanja i atentate, koji je vagabund koji je veći dio života proboravio na brodovima i po kočijama, na putovima i u dvorskim koridorima. Od 1613., kada su se povećali izgledi da će mu engleski kralj odobriti mirovinu, započne Biundović češće boraviti u Britaniji.

Prosperov Novak upozorava na prijetnju s istoka: ‘To Srbi do danas nisu shvatili’

Samoproglašeni Ilir

Njegov se društveni položaj popravio pa je kao tridesetogodišnji umirovljenik počeo držati skupu poslugu, posjedovati vlastitu kočiju, što će reći da se počeo pripremati za književnu karijeru. U to vrijeme on koji je postupno gubio zavičaj stekne englesko plemstvo kojemu s ponosom pridoda i svoje izmišljeno ilirsko vlasteostvo. Radnje svih njegovih pripovjednih knjiga zbivaju se u egzotičnim krajevima, u zemljama udaljenim od piščevih boravišta. Njegova lica lutaju golemim prostorima od Norveške do Egipta, zadržavajući se, razumije se, ipak najviše i najpresudnije na Mediteranu.

Biundovićevi romani veliki dio svojih zbivanja smještaju na idilične i začarane otoke oko kojih se potapaju brodovi i oko kojih plove opasni i lako zaljubljivi gusari, oko kojih brode prerušene princeze i prerušeni prinčevi, gdje se mota mnoštvo zarobljenika i vitezova koji svi kao na nekom vrtuljku kruže kroz te romane nevjerojatnom brzinom. Ovaj hvarski, samoproglašeni Ilir čitao je knjige koje su u njegovo vrijeme proučavali i u vatikanskim kancelarijama, nisu mu bile nepoznate pseudohistorijske hrvatske idealizacije koje su ga, dok je špijunirao po europskim dvorovima, površnog kakav je bio, ispunjavale ponosom. Jer da nisu, zar bi na svojoj grobnoj ploči u švicarskom gradiću Aubbone pored svih kićenih biografskih podataka dao uklesati i to da je bio “regum Dalmatia nepos”.

U privatnom pismu hvarskom prijatelju Gabrijelu Ivaniću Biundović 1618. iz Londona piše o fortuni, pa govori kako mu je ona više maćeha nego majka. Otvorio je prijatelju dušu govoreći kako se varaju oni koji bi pomislili da on živi na visokoj nozi. On naime više voli trku nego togu, više privatni život nego dvorski i više voli bivstvo nego privid. Bio je Biundović pisac s nediscipliniranom maštom, ali bio je on takav svejedno je li pisao privatna pisma prijateljima, svejedno je li pisao ozbiljnu povijest engleskih građanskih ratova ili fabulirao vlastiti život.

Pravi pisac hrvatskog iskustva

Volio se presvlačiti u tuđe kostime, mijenjati maske: “Vjerujte mi da među mojim kulama u oblaku nema milijih nego kad se prebacim u Mletke ili u Hvar, gdje kad bih se mogao zavući među one stijene u društvu Vas i svojih knjiga, koje štujem više no Filip III. svoj Peru, oh kakav bi to bio sretni život, sveti život, blaženi život. Dvorovi! Ceremonije! Kraljevstva! Knezovi! Znajte da bivstvo kraljeva i knezova nije drugo do li ceremonija, a kad je uklonite, oni su poput mirodija kojima je ishlapio miris.”

Ivan Franjo Biundović nije bio samo pisac triju slavnih romana koji su već u svoje doba bili prevođeni i na francuski, na engleski jezik i na njemački jezik nego je on i pisac jedne važne povijesne knjige. Poput Enrica Caterina Davila koji je 1630. napisao povijest francuskih građanskih ratova, poput Guida Bentivoglioa koji je flandrijske ratove obradio čak u 24 knjige, i Biundović pristupa povijesti engleskih građanskih ratova kao tipični kozmopolit, kao onaj koji ne pristaje da ga zanima samo vlastiti narod, nego kao onaj koji više od posebnosti svog naroda želi dati prilog poznavanju sveukupnosti paralelnih europskih povijesti.

Po tomu Biundović je bio pravi pisac hrvatskog iskustva jer je nosio svijest o povijesti malih sredina i manje važnih naroda. Stoga on dobro zna zbog čega sugerira kralju kojemu posvećuje povijesnu knjigu etički koncept vladanja i vlasti. On predobro zna da je englesko društvo kojemu je uputio svoju “Povijest” u njegovo vrijeme došlo do pred sam ponor novog građanskog sukoba. Dok piše knjigu o starijim ratovima, on to radi kako bi upozorio na one buduće.

Ovo je kućica u Hrvatskoj u kojoj je odrasla Aleksandra Prijović: Skroman život zamijenila luksuzom

Proročanski aforzmi

Proročanski je ton mnogih piščevih rečenica i aforizama. Oni su i danas aktualni: “Uvijek je bilo ratova i sklapanja mira; zdravlja i boleština; neobuzdanih duhova i smirenih: stoga tko proučava povijest, vidjet će da nema zla u sadašnje doba, a da ga nije bilo u prošlima. (…) Između svih nacija nema danas nijedne, koja bi se s punim pravom mogla smatrati usklađivačicom drugih. Nedostaci, kojih u jedne može biti, nadoknađuju se prednostima koje druge nemaju. Ratna obuka, dobra književnost, slobodne vještine, mehanika i uljudba nalaze se tako raspršene da oni koji su ih posljednji prihvatili bivaju kao gustijerne punije vodama negoli krovovi i žljebovi s kojih se one cijeđahu prije.”

Prva knjiga Biundovićeva “Povijest građanskih ratova” objavljena je u Veneciji 1637., a treća i posljednja izišla je 1644. Kasnije u Bologni izišla je još jednom, a već 1641. objavljen je i njezin engleski prijevod. Hvaranin nije bio povjesničar koji bi istraživao u arhivima, njegova je knjiga tek kompilacija tiskanih izvora, ali na njezinim se stranicama pokazuje velika piščeva moć asimilacije prethodnih znanja. Bio je on požudni čitatelj koji svoje izvore nije ni plagirao ni kompilirao, dovodio ih je u suodnose s finim osjećajem za sintezu. Najveća vrijednost Biundovićeve povijesti jest njezin nadnacionalni ton. Ovom hvarskom kozmopolitu bila je strana svaka nacionalna egzaltacija pa on pišući svoju knjigu ne skriva da je piše kao stranac, kao Dalmatinac i Hrvat, kaže on i Ilir, koji englesku povijest poštuje, ali i voli kao da je njegova.

Uostalom, nije Ivan Franjo Biundović bio Giacomo Scotti pa da bude nezahvalan prema svojim dobrotvorima! Biundović je bio uvjeren da među tadašnjim nacijama i nema onih koje bi se mogle nazivati učiteljicama drugih i da se nedostaci što ih može imati povijest nekog naroda lako mogu nadoknaditi kvalitetama drugih. Inače i danas, kad Englezi za jednog od svojih kraljeva kažu da se nije rodio kao kralj, ali da je bio dostojan da umre kao kralj, neće znati da to izgovaraju i citiraju frazu koju im je izmislio Hvaranin Biundović.

Hrvatski identitet Marca Pola

Svoj nemirni život nije ovaj Hrvat okončao na britanskom otoku, gdje je zasnovao obitelj i gdje se ugodno osjećao. Život je završio u zemlji koja je oduvijek privlačila rashodovane špijune. Umro je u Švicarskoj 1644. uzgajajući ruže, samujući uz svoju debelu Marie i maštajući kako će se jednom vratiti u svoju Fariju i kako će ploviti između tamošnjih otočića. Toliko o čovjeku kojega je Giacomo Scotti poželio protjerati iz konteksta hrvatske kulture, književne i povijesne baštine. Jer ponovit ću, biti Hrvat nije jednostavno zbroj nekih prethodno zadanih osobina. Biti Hrvat je i izbor i sudbina i dužnost i nema recepta za taj atribut.

Za kraj, uputit ću još jednu poruku živahnom starčiću Scottiju. Riječ je o hrvatskom identitetu Marca Pola koji smo prema njemu falsificirali i pokrali. Radi se o zločestoj konstrukciji jer Marco Polo jest bio podanik Mletačke Republike, ali rođenjem i zavičajem on je Korčulanin. Kada je našu domovinu 2019. posjetio kineski premijer Li Keqiang, čovjek moćan i učen, on je već u prvoj minuti obraćanja hrvatskim čelnicima, a primili su ga i Gordan Jandroković, Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković, spomenuo Marca Pola i svoju čast što je došao u domovinu prvoga značajnog Europljanina koji je svijetu otkrio Kinu, njezinu povijest, geografiju i kulturu. Spomen Marca Pola iz usta kineskoga političara, koji je nakon desetogodišnjega premijerskog mandata preminuo u listopadu prošle godine, hrvatskoj javnosti bio je neočekivan jer mi kao da smo navikli na ideju o ekskluzivnom venecijanskom podrijetlu ovoga svjetskog putnika i autora planetarnog književnog hita “Milijun”.

Ove godine svugdje u svijetu, a naročito u Veneciji, obilježava se 800. obljetnica Polove smrti. On je naime umro 1324. godine. Do danas nisam primijetio da mu je kod nas itko ovih dana posvetio barem karneval ili da najavljuje neki Marcu Polu posvećeni ljetni festival. Za početak bilo bi dobro da hrvatski đaci u osnovnoj školi nauče kako riječ milijun potječe od Marca Pola. Dogodilo se da je njegova putopisna knjiga “Milijun” dala svijetu broj milijun i nisam siguran da tu činjenicu znaju hrvatski matematičari. A evo o čemu se radi! Drugo ime Polovo, pored Marco, bilo je Emilio pa se zbog toga njegova knjiga najprije nazivala Emilijanum ili Emilijeva knjiga.

Obavezna lektira

Taj je naziv ubrzo počeo značiti nešto što je raznoliko i što je puno raznih informacija pa je riječ preuzeta u brojni sustav Europljana i postala je milijun, to jest broj koji označava tisuću tisuća, a u dekadskom sustavu zapisuje se s jedinicom iza koje slijedi još šest nula, dakle 1 000 000. Toliko o Korčulaninu Marcu Polu zvanom Emilio, čovjeku koji na svom rodnom otoku ima rodnu kuću i koji je pred rodnim gradom u jednoj pomorskoj bitki bio zarobljen, da bi onda u đenoveškom zatvoru na francuskom jeziku, a u trećem licu, izdiktirao nekom Rustichellu, s kojim je dijelio ćeliju, jednu od najslavnijih svjetskih knjiga “Livre des merveilles du monde”.

To se dogodilo 1254. godine, da bi nešto kasnije trgovci prozvali Polovo djelo “Il Millione”, kao što je rečeno, zbog autorova drugog imena Emilio. Knjiga je postala obaveznom lektirom svim avanturističkim duhovima, tako da se između ostaloga našla u putnoj torbi Kristofora Kolumba dok je otkrivao Amerike. Hrvat Marco Polo, koji je bio mletački podanik, koji je, s tolerancijom i bez predrasuda, izvještavao o Aziji i njezinim ljudima i običajima, bio je nosilac novoga pogleda na svijet koji u Aziji nije više htio vidjeti samo krajolik krcat magijskim i utopijskim značenjima. Za Marca Pola Azija je prije svega bila trgovinska i civilizacijska prilika Europljanima, nije više bila egzotična zemlja za plašenje puka pričama o neobičnim bićima koja tamo žive.

O tomu je prije pet godina govorio pokojni kineski premijer Li Keqiang pa bi sad bio trenutak da se o Marcu Polu u sklopu školske lektire podučavaju naši đaci, a ne da im se govori kako je bio Talijan. Valjda neće biti da je onaj Giacomo Scotti bio u pravu! Ne, nije on bio u pravu! On je iz niskih političkih, ali i moralnih pobuda, odbio shvatiti da je europski kontekst Hrvatske, kao i svih drugih mediteranskih sredina, imao i ima vrlo živ dodir s talijanskim jezikom, s talijanskim uzorima i apeninskom kulturom u cjelini. To je odnos koji u budućnosti moramo s mnogo više energije i uspjeha graditi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Autor:Slobodan Prosperov Novak/7dnevno

ZADNJE VIJESTI

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.