Pitanje je trenutka kada će se možda i najveći problem Europske unije preseliti u Hrvatsku

Dok europske države tresu prosvjedi poljoprivrednika, ovaj val koji može uzdrmati temelje ujedinjene Europe nije stigao u Hrvatsku. Ili, bolje rečeno, još nije stigao. Jedna od slabijih karika u Plenkovićevoj vladi, ministrica poljoprivrede Marija Vučković, koja je davno trebala biti zamijenjena, mirno provodi zadnje dane svog mandata jer su politički događaji otišli u sasvim drugom smjeru u Hrvatskoj. Neka sitna buna slavonskih seljaka, koju su dizali ljudi koji uopće nisu seljaci, prošla je bez većih posljedica i za ministricu i za državu u cjelini, ali ako je suditi po događajima u Europi, pravi problemi tek predstoje.

Europa, baš kada je riječ o poljoprivredi, pokazuje bolnu podijeljenost, nesnalaženje, da se ne koristi mnogo eksplozivniji izraz – trulost. Ovaj model upravljanja Europom je potrošen, pogotovo kada je riječ o poljoprivredi, da se o Hrvatskoj i ne govori. A rezultat svega je skupa hrana, koja će u budućnosti biti još skuplja i motor inflacije koji nas već sada melje. Hrvatska je na svojoj koži najbolje osjetila što to znači jer cijene hrane divljaju i svatko tko ide na tržnice i u velike markete zna da se one ne smiruju.

Francuska je zbog svih problema koji se gomilaju u poljoprivredi i oko nje došla u gotovo bezizglednu situaciju ako ponovno 55.000 ili više seljaka blokira Pariz ili neki drugi veliki francuski grad.

Nesagledive posljedice

Posljedice su već sada za ionako krhko gospodarstvo velike, a traktoristi su proizveli strah u zemlji koja je razotkrila svu slabost i ekonomije i Europe. Činjenica da je bunu suzbilo 15.000 naoružanih policajaca ne daje sigurnost da je problem riješen, a Vlada novog premijera Gabriela Attala suočila se s ozbiljnim zahtjevima francuskih poljoprivrednika. Sve se, pojednostavljeno, vrti oko interesa krupnog kapitala koji je, kao što to uvijek bude, sklopio pakt s političarima i uhljebima iz državne vlasti. Nešto slično vidimo i u Hrvatskoj, gdje već dugo na hrvatsko tržište dolazi naoko jeftinija hrana iz inozemstva, često problematične kvalitete, kojoj domaća ne može konkurirati. Krupni kapital krajnji je pobjednik te utrke u kojoj su domaći poljoprivrednici unaprijed osuđeni na propast.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron naglašavao je važnost poljoprivrede kao temelja nacionalnog identiteta i francuske tradicije, a to sada čini i novi, mlađahni premijer. Ali moćni sindikat FNSEA u to baš i ne vjeruje, a 82 posto Francuza daje povjerenje farmerima u njihovim zahtjevima koji su sada pred Vladom.

Prosvjed francuskih poljoprivrednika otima se kontroli: Pariz pod blokadom

U Hrvatskoj vlada mnogo veći kaos u poljoprivredi nego u uređenoj Francuskoj. Primjerice, nitko ne zna koliko Hrvatska ima neobrađenog zemljišta, dok susjedna Mađarska iskorištava doslovno svaki metar obradivog zemljišta. Mi gledamo zapuštena i neobrađena polja, a cijene poljoprivrednog zemljišta rastu u nebo. Prepreke su i lokalne vlasti, sa svim sumnjama na korupciju, ali se ništa ne poduzima da se to spriječi. Lokalni šerifi imaju svu moć pa je nemoguće doći do zakupa poljoprivrednog zemljišta bez njihova blagoslova.

Sporna je i igra s poticajima, koje nekima država dijeli šakom i kapom, a neki dobiju samo mrvice. Nije teško pogoditi da su tu u igri politički motivi pa ima bezbroj nelogičnosti i izigravanja pravila. Ljudi dobiju poticaj od Ministarstva poljoprivrede, ali je slaba kontrola kako se novac troši. Mnogi žive u gradu, a prijavljuju da rade na zemlji ili da imaju stoku. Svi šute, a dobro znaju što se događa. Zbog potpora na papiru piše jedno, a u praksi je sasvim drugo. Mnogi, koji su sve samo nisu poljoprivrednici, usavršili su izigravanje zakona i propisa i na tome dobro žive.

Dok ide, ide

Dokad, nije ih briga, kao što ih nije briga za budućnost hrvatske poljoprivrede koja svakako nije ružičasta. Sve to dobro znaju i u Ministarstvu poljoprivrede, a kako je ministar u pravilu politička osoba bez mnogo znanja o poljoprivredi, godinama nema pomaka. Tako je bilo i u vrijeme sadašnje ministrice Vučković, koja je plivala u tom osjetljivom resoru bez mnogo uspjeha. Nije ga moglo ni biti jer je cijelo vrijeme polazišna točka bila “dok ide, ide”, s time da se spriječe veliki prosvjedi koji se sada šire Europom. I u tome je ministrica uspjela, nije imala u svom mandatu velikih problema, manevrirala je vješto i očuvala se do samog kraja sadašnje vlade.

Krajnji rezultati nisu povoljni i pala je proizvodnja pšenice, a ni situacija s drugim kulturama nije idealna. Iako smo više od deset godina u Europskoj uniji, pala je i stočarska proizvodnja, po nekim procjenama do 10 posto. Broj krmača u posljednjih je desetak godina pao za oko 30 posto, a došlo je i do pada proizvodnje goveđeg mesa. Veća je proizvodnja peradi, a mliječno govedarstvo doživjelo je najveći, zastrašujući pad. Brojke ukazuju na to da je za 35 posto manje mliječnih krava, dok je gotovo prepolovljen broj isporučitelja mlijeka u privatnom sektoru.
S druge strane, otkad smo u EU-u, raste uvoz mesa, mesnih proizvoda, mlijeka i mliječnih proizvoda.

Povećan je i uvoz svinja i goveda, a ukupni su rezultati pogubni za hrvatsku poljoprivredu. Ukupni je deficit u deset godina, kada je riječ o uvozu i izvozu poljoprivrednih prehrambenih proizvoda, 11 milijardi eura. Sve je to dovelo do toga da se sve manje isplati baviti poljoprivredom.
U svakoj ozbiljnijoj europskoj državi ti trendovi i negativne brojke već bi davno doveli do promjena onih koji vode poljoprivredu, u prvom redu ministra ili ministrice. Iako se Marija Vučković često spominjala kada se spekuliralo da će Plenković napraviti rekonstrukciju Vlade, to se nije dogodilo. Imala je zapravo sreće što premijer nikada nije imao želju ili hrabrost da provede opsežnu rekonstrukciju kabineta, jer nije bilo dobro ni u drugim resorima u kojima su ministri izbjegli smjenu.

Učinak nula

Nije krivnja za slom, ako se to tako može reći, poljoprivrede samo na ministrici Vučković. Tko uopće pamti bivše ministre koji također nisu učinili mnogo. Od Ivana Tarnaja i Ivana Majdaka do Ivice Gažija, od Zlatka Dominikovića do Božidara Pankretića. Ništa bolje nije bilo ni za mandata Petra Čobankovića i Tihomira Jakovine, da se o Tomislavu Tolušiću, prethodniku ministrice Vučković, i ne govori. Sve to je išlo zapravo u prilog Mariji Vučković koja je izdržala u fotelji pet godina, što u hrvatskim prilikama nije malo.

A kako vidimo, nije idealno ni u Europi. I ondje politika određuje pravce u kojima će ići poljoprivreda i zapravo odlučuje o sudbinama poljoprivrednika. A to je dovelo do vala štrajkova iz kojih proizlazi da je poljoprivrednicima puna kapa svih mogućih prevaranata koji žive na račun njihova rada, uhljeba, jalove administracije i nesposobnih političkih elita, bilo s ljevice ili desnice. Puno razlike nema.

Nezadovoljstvo je zahvatilo i Nijemce pa su traktori došli i do samog Berlina. Povod je bio ukidanje poreznih olakšica za dizel jer je država panično morala krpati proračun na račun poljoprivrednika. Prestanak trgovanja s Rusima kada je riječ o nafti i plinu doveo je do neočekivanih teškoća, koje će u budućnosti biti još veće. Već sada se javljaju novi problemi s opskrbom energentima po cijeloj Europi, a američki plin mnogo je skuplji od ruskog. To se naravno odražava i na poljoprivrednu proizvodnju, pa otud rast bunta koji je očito i nezaustavljiv.
Prosvjedi se šire od Belgije i Nizozemske do Rumunjske i Poljske, a sve su češći i u Španjolskoj i Grčkoj. Nezadovoljni su praktički svi. I oni koji su dosad svoje nekvalitetnije proizvode prodavali malim zemljama, poput Hrvatske, i oni koji proizvode najkvalitetnije proizvode za svoja domaća tržišta. A povijest nas uči što se događa kada raste bunt seljaka. U pravilu im se pridružuju i radnici, koji su također sve nezadovoljniji u europskim državama. Ujedinjeni potiču promjene, koje onda pokreću tektonske promjene.

Poslušan vojnik

U Hrvatskoj u ovom trenutku seljačke bune nema, ali ima zato mnogo seljačkog nezadovoljstva. I to u svim sektorima jer gotovo nitko nije zadovoljan. Možda su na svoje došli oni koji s poticajima nekako spajaju kraj s krajem ili oni koji na račun poticaja ostvaruju dobru zaradu, a s poljoprivredom nemaju mnogo dodira.

To sigurno nije dobro ni za hrvatsku poljoprivredu ni za budućnost, koja, kada je riječ o hrani, nije blistava ni u Europi. Sljedeća vlada, tko god je sastavio, imat će mnogo kompliciraniju situaciju s resorom poljoprivrede i događaji će jednostavno diktirati da na mjesto ministra ili ministrice ne dođe samo poslušan stranački vojnik nego i osoba s mnogo znanja. Jer, ako nije dobro ni u bogatim zemljama Europe, a očito nije dobro, kod nas će biti još teže i kompliciranije.

Desetogodišnje članstvo u EU-u, bar kada je riječ o poljoprivredi, nismo iskoristili za stvarne pomake nabolje. Ako se sluša one koji žive na zemlji i od zemlje, korist su imali samo oni koji su iskoristili razne mogućnosti da lako dođu do novca, ali onog koji nije zarađen na zemlji. Poznato, zar ne?