Liječnica Barbara napustila zemlju o kojoj mnogi sanjaju i doselila u Hrvatsku: ‘Muž je to želio’

Liječnica Barbara Degen, njezin suprug, također liječnik, i njihovo dvoje djece napravili su životni zaokret kada su bogatu Švicarsku odlučili napustiti i preseliti se u Hrvatsku. Preciznije u Split. Rijedak je to primjer pogotovo jer je činjenica da brojni mladi liječnici napuštaju Hrvatsku kako bi u inozemstvu potražili sreću, odnosno bolje naplatili svoje znanje koje su ovdje stekli.

No, kako su ovi roditelji istaknuli u razgovoru za HRT, oni su željeli pronaći balans između posla i privatnog života pa su odlučili na dolazak u Hrvatsku. “Ovo je sve inicijativa moga muža. Želio je upoznati hrvatski jezik, hrvatsku kulturu, kako on tako i naše dvije djevojčice. Ovaj korak u Hrvatsku je čisto privatna, obiteljska motivacija, a ne poslovna”, kazala je Barbara Degen iz mobilnog palijativnog tima Splitsko-dalmatinske županije i dodala kako joj je u Švicarskoj bilo lijepo raditi.

“Znaš gdje ti je mjesto. Jako su kolegijalni odnosi između sviju. Nema pitanja resursa. Da bi pružio tu kvalitetu treba vrijeme investirati”, izjavila je gispođa Degen, inače podrijetlom iz Hercegovine. Iako je je specijalistica interne medicine posvetila se palijativnoj skrbi. Navela je kako je poseban senzibilitet razvila u vrijeme kada joj je baka bila pri kraju života i jako se mučila.

Suprug ne smije raditi

“Tu je nastala ideja o palijativnoj medicini kao užem dijelu medicine kojom se želim baviti”, kazala je. Njezin suprug Christian, inače Švicarac, specijalist je intenzivne medicine, a zanimljovo je to da iako u Hrvatskoj nedostaje svih specijalizacija on još ne smije raditi.

“Christian bi želio raditi, međutim birokracija je takva u Hrvatskoj da sve dok ne bude zadovoljavajuće znao hrvatski jezik, to je nekakav nivo B2, on ovdje ne može raditi. Prema tome, to je sada nekakva situacija, on ovdje ne može raditi, kazala je Barbara. Kao najveći problem naveli su kako ne mogu pronaći stan za dugoročni najam u Splitu, ali naglašavaju kako ne žale zbog odluke o dolasku i uživaju u svim prednostima života u Hrvatskoj. Gospođa Degen nedavno je i u intervjuu za Hrvatsku maticu iseljenika podijelila svoju priču.

“Rođena sam na Širokom Brijegu, no već nakon par godina kada je otac krajem 80-ih otišao raditi u Italiju, s majkom sam se preselila u Čitluk kod majčinih roditelja. Tijekom rata 90-ih u dva navrata smo mama, mlađa sestra i ja živjele s tatom na sjeveru Italije u gradu Vicenza (između Verone i Venecije). Iz tog perioda se sjećam kako tada u Italiji nije bilo puno stranaca, u Vicenzu smo bili jedini i jako smo lijepo bili prihvaćeni. Gimnaziju sam završila u Čitluku, a Medicinski fakultet u Mostaru”, kazala je i otkrila zašto se preselila u Švicarsku.

Otišla kod dečka

“Tijekom studija sam bila u vezi s mladićem iz Hercegovine koji je živio u Švicarskoj, pa je to bila veza na daljinu. Po završetku mog studija morali smo odlučiti tko će se kome preseliti. Tako sam ja otišla u Švicarsku kod njega. Najprije sam upisala intenzivni tečaj njemačkog jezika te nedugo zatim našla posao kao student na praksi u Menzikenu, kanton Aarau. Početak je bio dosta težak, ja sam još učila jezik, a švicarski njemački se razlikuje od standardnog njemačkog jezika. Kako sam radila na kirurgiji, pola dana bih provela u operacijskoj sali gdje se radi i priča pod maskama. Bilo mi je jako teško razumijeti o čemu se priča kako bih se mogla snaći”,  kazala je i nastavila.

“No relativno se brzo, kada gledam sada retrospektivno, to preokrenulo. Već nakon 3 mjeseca zaposlili su me kao specijalizanta. Moram ovdje spomenuti liječnicu Slavu Kraljević, rodom s Kočerina u Hercegovini, koja mi je jako puno pomogla da čim prije prebrodim jezičnu barijeru i savladam način funkcioniranja zdravstvenog sustava. Nakon par godina, kada se u međuvremenu i veza radi koje sam došla u Švicarsku raspala, prešla sam raditi u drugu bolnicu Kantonsspital Aarau na Klinici za interne bolesti.”, navela je i dodala da je tamo upoznalu supruga Christiana. Potom je progovorila o procesu povratka.

“Proces je zaista dosta težak. Koliko god se čovjek pokušava pripremiti, to je puno više posla nego što čovjek misli. Ali mislim da je vrijedno pokušati i da je vrijedno doći. Pogotovo ako je netko vođen back to the roots i ako ima ambiciju raditi i živjeti „normalan“ svakodnevni život. Ja mislim da je to ovdje moguće i da je to ovdje u jako lijepom balansu”; kazala je i otkrila zašto s odabrali Split.

Prihvaćena na poslu

“Važno nam je bilo da se i Christian može što bolje integrirati u život ovdje. Kako se bavi intenzivnom medicinom u startu nam treba veća bolnica, za bavljenje znanstvenim radom Sveučilište i/ili Medicinski fakultet i samim time ostaje malo opcija, Zagreb ili Split. Mi smo redovito dolazili avionom do Splita kada bi išli k mojoj obitelji u Hercegovinu i tada smo često znali ostati u Splitu barem dan-dva ili pri dolasku ili pri odlasku. Mogućnost da se oboje razvijemo i u profesionalnom i društvenom životu, more, ugodna klima i nadomak Hercegovine faktori su koji su presudili da to bude Split”; kazala je i nastavila

“Ja sam na poslu jako lijepo prihvaćena, iznenadili su se da sam kao mlada liječnica specijalist došla iz Švicarske raditi u Hrvatsku. Radimo u struci koja u Hrvatskoj tek nastaje, ne postojimo u kolektivnom ugovoru što zna stvarati probleme u poslu, organizacijske i financijske prirode. Ponekad mi se teško prilagoditi uvjetima i zadanim okvirima u kojima se mogu kretati i žao mi je što sustav nije bolje organiziran. Palijativnu medicinu ne možeš raditi bez palijativnog tima u koji spada liječnik, sestra, psiholog, duhovnik, socijalni radnik i fizioterapeut. Pokušavamo zadovoljit potrebe naših pacijenata, po kućama to donekle i funkcionira, no kada ti pacijenti dođu u stacionar po važećem zakonu o primarnoj zaštiti dom zdravlja ne može recimo zaposliti fizioterapeuta, psihologa ili socijalnog radnika. Znači sve ono što je Andrija Štampar davnih godina etablirao i što je zapravo avangarda za ono vrijeme, ali i za današnje je ukinuto. To je dio koji me razočara i ponekad isfrustrira”,  kazala je. O selidbi je progovorio i njezin suprug.

Srbin otputovao u Ameriku i šokirao se cijenama: ‘Toaletni papir, braćo i sestre’

‘Bio sam frustriran ‘

“Doista, ja sam bio prvi koji je predložio da se preselimo u Hrvatsku, ali na početku više kao šalu… Bio sam frustriran što mi je bilo tako teško naučiti hrvatski u školi u Švicarskoj. Zbog toga sam rekao Barbari: „Mislim da je jedini način da pravilno naučimo hrvatski, taj da se preselimo u Hrvatsku.“ Od tada, to je postala vrsta interne šale između nas dvoje. S vremenom je i Barbara počela postajati oduševljena tom idejom, a ja sam počeo uočavati brojne prednosti (učenje hrvatskog, upoznavanje hrvatske kulture, upoznavanje hrvatskog zdravstvenog sustava; djeca će bolje učiti hrvatski jezik i kulturu itd.) i sve se više radovati tome. Što smo više razgovarali o tome, to je postajalo ozbiljnije. U nekom trenutku bilo je prekasno da se odustane”, kazao je i nastavio.

“Naši prijatelji i moj brat podržavali su nas od početka. Većina njih je rekla da Hrvatska nije tako daleko i da ako se preselimo u Split, imaju dobar razlog posjećivati tu predivnu zemlju češće. Moji su roditelji, posebno moja majka, imali poteškoća privikavajući se na ideju da su 1300 km udaljeni od svojih unuka. S druge strane, razumjela je našu motivaciju, ali ponekad još uvijek plače kad razgovaramo na telefon. U međuvremenu, posjetili su nas i vidjeli su koliko uživamo ovdje. Mislim da im to olakšava situaciju”, rekao je i kazao koji su najveći izazovi s kojima se susreće u Hrvatskoj.

GODINAMA ČEKATE OVAJ PODATAK! Riješen vječni misterij oko čvaraka

Izazovno

“Mislim da sam još uvijek u fazi prilagodbe. Način života u nekim stvarima zaista je vrlo različit od Švicarske, ali isto tako sam iznenađen koliko su slični u drugim aspektima. Najviše sam se do sada borio s administracijom, primjerice, za dobivanje dozvole boravka, sklapanje zdravstvenog osiguranja ili registracija automobila. Svi ljudi ovdje su vrlo ljubazni i pomažu, ali ako dosad niste imali iskustva s hrvatskom kulturom, može biti izazovno. Bez Barbare, mislim da bih bio potpuno izgubljen. Još jedna stvar koju sam podcijenio jest koliko mi nedostaje kontakt s drugim ljudima. Za sada ne poznajem nikoga u Splitu, pa sam uvijek s Barbarom i našom djecom. To je sjajno, zaista osjećam da razvijamo bliži odnos. Ali isto tako, postaje pomalo dosadno i radujem se mogućnosti da bolje govorim hrvatski i više se povežem s drugim ljudima”, rekao je.

“Stvarno volim visok položaj koji obitelj ima u Hrvatskoj. Obitelj u Švicarskoj često je svedena na jezgru obitelji (djeca + roditelji, možda brat i sestra), a druge stvari poput posla često imaju veći prioritet. Općenito, ravnoteža između posla i privatnog života čini se zdravijom, i bolje razumijete ako netko ima druge prioritete od vas. To mi se stvarno sviđa. I naravno, divno je uživati u moru, obali i ukusnim jelima”, poručio je.