Rankovića su ipak ‘odradili’ neki drugi ‘dečki’, oni iz KOS-a, Sarajeva…

„Objekti“ - tj. visokopozicionirane osobe u sigurnosnom sustavu koje je „Valdezova“ zagrebačka grupa pratila prije njihovog smjenjivanja bili su Vojin Lukić, Milisav-Misa Lukić, Životije Srba Savić i Slobodan Šakota. Ali nije zabilježila nijedan njihov kontakt s vođama „urotničke grupe“ - Rankovićem, Stefanovićem- Ćećom i Numićem

Osim spomenute Krajačićeve organizacije ilegalnog, protuzakonitog upliva u slučaj prisluškivanja postoji i jedna do sada široj javnosti apsolutno nepoznata priča o akciji hrvatske tajne službe, koja se odvijala na najvišoj razini konspirativnosti, vezana za operativni nadzor Aleksandra Rankovića i grupe oko njega, vremenski odmah nakon njihovog političkog uklanjanja s etiketom „državnih neprijatelja“.

O tome svjedoči jedan od aktera, sudionik akcije, koji pred svoj odlazak na drugi svijet smatra, da nakon pedeset godina ne treba ništa skrivati, već naprotiv novim, nepoznatim detaljima obogatiti znanstveno-istraživačku scenu kako bi se o važnom događaju povijesti bivše jugoslavenske države pisalo što istinitije i objektivnije.

Iako svjedok govori s vremenske distance, sjećanja djeluju prilično svježe, a provjere detalja priče ukazuju na uvjerljivost, autentičnost iskaza, kako slijedi…

Tito i Mišković traži akciju hrvatske Udbe u Beogradu

Odmah nakon završetka Brijunskog plenuma, savezni sekretar za unutrašnje poslove Milan Mišković je na osnovi smjernica Tita i CK SKJ po principu subordinacije zatražio od rukovodstva hrvatske tajne službe (Udbe) da u Beograd na dulji rok pošalje grupu operativaca specijaliziranih za primjenu mjera tajnog praćenja, opremljenih sredstvima za tajno snimanje i fotodokumentaciju, te s nekoliko vozila koje će koristiti u svom radu.

Takav zahtjev za upotrebom hrvatskih kadrova je bio logičan potez savezne Udbe budući da se u Beogradu na svim razinama tajne službe (gradska, republička, savezna) provodila diferencijacija s ciljem utvrđivanja tko su Titovi, a tko Rankovićevi ljudi. Dakle, situacija krajnje nepovjerljivosti.

Usput recimo da je „prateći aparat“, kako se to tamo govorilo, imao oko 120 pratilaca na saveznoj razini i oko 60 na beogradskoj razini. Zagrebački odjel je tada imao oko 40 pratilaca.

U Beograd je početkom srpnja 1966. godine stiglo 12 pratilaca, u prosjeku starih trideset godina, s tri vozila neupadljivih boja (dva „fiata“ 1500 i jedan „peugeot“). Grupu je vodio „Valdez“, iskusni operativni radnik, u dobi od četrdesetak godina.

Za potrebe tajne fotodokumentacije grupa je imala kamuflirane fotoaparate ugrađene u taške-aktovke pogodne za snimanje na otvorenom prostoru i male fotoaparate marke Tessina ugrađene u kožni oblog, koji je djelovao kao kutija za cigarete s mogućnošću snimanja na otvorenom, ali s punom efikasnošću snimanja u zatvorenom prostoru (kavane, restorani).

„Valdez“ kao šef grupe zagrebačkih pratilaca bio je ujedno i oficir za vezu prema štabu savezne Udbe koji je vodio kompletnu operativnu obradu nad Rankovićevom grupom, u okviru čega je tajno praćenje bilo samo jedna od više poduzimanih mjera.

Prilikom iskazivanja dobrodošlice „Valdez“ i njegova grupa su od članova štaba upoznali izvjesnog Roka Dodiga i još jednog njegovog kolegu, crvenkaste kose, možda Žarka Jovanovića (?), obojicu u dobi od oko 45 godina. Obaviješteni smo o proširenju voznog parka, tako da je „Valdezu“ dat na korištenje VW, popularna „buba“, a pratiocima jedan „fiat“ 750, ali s pojačanim motorom, koji je kao takav zbog svoje neupadnosti trebao biti vrlo efikasan u gradskoj vožnji.

Visokopozicionirani „objekti“ koje treba tajno pratiti

Što se tiče „objekata“ – tj. mogućih osoba nad kojim će se provoditi tajno praćenje, navedeno je da će se ono prema operativnoj procjeni provoditi nad sljedećima: Vojin Lukić, organizacioni sekretar CK SK Srbije, do 1965. godine savezni sekretar za unutrašnje poslove, s adresom Dragoslava Jovanovića br. 11A; Milisav-Misa Lukić, zamjenik saveznog sekretara za unutrašnje poslove, Dragoslava Jovanovića br. 11; Životije Srba Savić, republički sekretar za unutrašnje poslove SR Srbije, Palmotićeva br. 1 i 4; Slobodan Šakota, pomoćnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove, Ulica generala Ždanova (danas Resavska) br. 36…

Navedene su njihove funkcije prije smjenjivanja. Agenti/ pratioci su dobili njihove fotografije, a vozila za praćenje opskrbljena su setovima registarskih oznaka srbijanskih gradova, koje prema sigurnosnoj procjeni treba povremeno mijenjati.

Osnovna zadaća pratilaca je utvrditi njihove međusobne kontakte te kontakte s drugim osobama – i pritom pokušati razlučiti slučajne susrete od planski dogovorenih. Sve to fotodokumentirati, ali se pritom ne dovoditi u rizik kompromitacije. Također utvrditi adrese mogućih sastajališta, posebice onih po privatnim stanovima. Prema procjeni trebalo je prekidati praćenje „objekta“ ako bi tajnost bila narušena.

Dodigove upute za provedbu delikatne akcije

Zatim je Roko Dodig ukazao na delikatnost i složenost predstojećeg tajnog praćenja napomenuvši nekoliko bitnih problema: radi se o bivšim profesionalcima, koji će u svom ponašanju biti vrlo oprezni; pratioci nedovoljno poznaju grad i okolicu; vozila koja će biti korištena za praćenje neće moći između sebe koristiti radio-vezu zbog moguće kompromitacije u eteru, pa će biti potrebna velika vještina u diskretnom rasporedu vozila u samoj vožnji; u odnosu na sve adrese objekata praćenja napraviti skicu i opis terena radi pronalaženja optimalne pozicije prihvata. Posebice je istaknuo kako neprimjetan start praćenja spada u najdelikatnije trenutke i pretpostavka je svake daljnje efikasnosti.

Radno vrijeme praćenja je uglavnom od 7 do 23 sata ili do povratka „objekta“ na mjesto stanovanja. Nakon završenog dnevnog posla obvezno je podnošenje pisanog izvješća o svim detaljima praćenja, koje „Valdez“ treba predavati Dodigu i od njega povratno dobivati upute za postupanje narednog dana. Kao aneks izvješća pisala se i detaljna rekonstrukcija događanja, ako je objekt „izgubljen“, tj. ako je ostao bez nadzora ili ako je praćenje odlukom-procjenom pratilaca prekinuto zbog bojazni od kompromitacije.

Ukazano je da će zbog nepredvidivosti situacije na terenu pratioci najvjerojatnije imati neredovitu ishranu. Za vrijeme boravka u Beogradu bit će smješteni u „konspirativnim stanovima“, što je inače naziv za prostore koje tajna policija koristi za potrebe sastanaka s agenturom. Izvor navodi da je s još trojicom kolega stanovao na adresi Trg Nikole Pašića 2 ili 4, zgradi u samom centru Beograda.

Lukića posjećuje umirovljeni general-pukovnik Milojević…

Izvor ove priče izdvaja neke dublje usječene momente koje je doživio tijekom tromjesečnog angažmana, te naglašava kako nije registriran nijedan kontakt između četvorice sigurnosno zanimljivih osoba, niti je itko od njih imao kontakt s prvim ljudima „zavjereničke grupe“ – Aleksandrom Rankovićem, Svetislavom Stefanovićem- Ćećom i Slimom Numićem.

Vojin Lukić je svakodnevno sa svog balkona napadno „opservirao“ park nasuprot (kod tadašnje Savezne skupštine) odakle su pratioci promatrali zgradu u kojoj je stanovao, da bi u jednom trenutku zadužio svoga sina da kamerom snima sve prisutne. Pratioci su odgovorili protumjerom tako što su upotrebom kombija zatamnjenih stakala, koji im je dodijelio štaba akcije, nastavili opservaciju Lukićevog stana parkiravši ga na parking prostor pred samom kućom. Veza između pratilaca u kombiju i ekipe na terenu odvijala se preko „toki-vokija“.

Među vrjednija opažanja svakako spada registriranje nekoliko dolazaka u Lukićev stan general-pukovnika Miloja Milojevića, umirovljenog na poziciji komandanta I. armijske (beogradske) oblasti zbog istupanja s pozicija srpskog nacionalizma.

Milisav-Misa Lukić je vremenski najkraće praćen. On se tijekom partijskih i policijskih istraga koje su se provodile prema svim objektima praćenja – za razliku od preostale trojice – ponašao kooperativno, odigrao je ulogu „pokajnika“ pa je nagrađen postavljanjem na dužnost viceguvernera Narodne banke Srbije, koju je obavljao sve do 1986. godine kada je umirovljen.

Dobrica Ćosić – Savićev stražar na zadnjem sjedalu vozila

Životije-Srba Savić stanovao je u istoj zgradi s književnikom Dobricom Ćosićem. Obojica su imali vikend kuće u Grockoj, pitomom kraju uz Dunav – oko 25 km istočno od Beograda. Tamo su vrlo često odlazili zajedno Savićevim automobilom „jetta“ narančaste boje. Ćosić je tijekom vožnje uvijek sjedio na zadnjem sjedalu okrenut u pravcu kretanja vozila iza njih, pazeći na eventualno tajno praćenje.

Izvor ističe da je tek nakon „beogradske epizode“ čuo kako je Savić bio rabijatan tip, šamarao je čak i svoje podređene suradnike u službi. Zasigurno bi takva sudbina zadesila i pratioce da ih je otkrio…

Inače, Dobrica Ćosić je bio vrlo blizak s Aleksandrom Rankovićem. Poznato je njegovo pismo Titu u kojem kaže da „dirati u Rankovića znači dirati u Srbiju“. Članovi Rankovićeve obitelji nisu prihvaćali takve opservacije, pa je jedan od njegovih sinova rekao: „Moj otac nije bio ikona srpskog nacionalizma – bio je Jugoslaven“.

Prilikom jednog praćenja pješice, Savić se uputio pred stadion Omladinskog fudbalskog kluba „Beograd“ u predjelu Karaburme. U okviru tada poznatih upliva vojske i policije u uprave nogometnih klubova (F. Tuđman – FK „Partizan“) tako je i Savić bio predsjednik OFK-a „Beograd“. Susreo se i srdačno zagrlio s jednom muškom osobom, ali nije se radilo o susretu koji bi imao sigurnosnu vrijednost. Radilo se o Milošu Milutinoviću, jednom od najboljih nogometaša toga vremena, koji je na zalasku karijere prešao iz „Partizana“ u „Beograd“.

Šakota se družio s razočaranim Brankom Ćopićem

Među zanimljivije podatke vezane uz praćenje Slobodana Šakote spade njegovo druženje s književnikom Brankom Ćopićem, koji se još 1953. godine na satirički način obračunavao s Titom. Zbog toga je bio često policijski preslušavan. Njegovo neslaganje s tadašnjom društveno-političkom klimom kulminiralo je 1984. godine očito psihičkim slomom, kada je počinio samoubojstvo bacanjem s mosta u rijeku Savu.

Inače, Šakota je smatran za najvećeg Rankovićeva privrženika. Poznat je po ekscesu koji se dogodio neposredno pred Brijunski plenum kada je kao član delegacije jugoslavenske službe sigurnosti pred sovjetskim obavještajcima u Moskvi u pijanom stanju rekao da je „Tito senilan, ostario, pa ga treba naslijediti Ranković, a ne Edvard Kardelj“. Iako je Cvijetin Mijatović, tadašnji jugoslavenski ambasador u Moskvi obavijestio Beograd o tom incidentu, Ranković je nezgodan slučaj svog nekadašnjeg šefa kabineta zataškao.

Rankovića i pobočnike pratila je neka grupa kosovaca…

Kad se sve prethodno pročita pažljivi čitatelj se mora zapitati, a što je bilo s tajnim praćenjem A. Rankovića i njegove desne oznaško-udbaške ruke Svetislava Stefanovića-Ćeće, te Selima Numića, načelnika operativne tehnike (prisluškivanja i dr.), koji su zapravo bili okvalificirani kao glavni akteri u aferi.

To je sigurno odradila neka pratilačka grupa iz neke druge republike ili istovrsne grupe pod ingerencijom Uprave bezbednosti JNA (KOS), koje su organizacijski imale sve od sedam tada postojećih armijskih oblasti, a u kadrovskom smislu te poslove su u pravilu obavljali podoficiri (vodnici, zastavnici).

Naime, jedna situacija, sasvim slučajna, ukazuje na takav zaključak. Jednog dana je zagrebačka grupa sjedila na zadatku u kavani na dnu Ulice generala Ždanova kada se pred samim raskrižjem s Ulicom kneza Milutina začula škripa automobilskih kočnica. Pogled na tu scenu je pokazao da su se u automobile nalazili kolege – pratioci iz Sarajeva, koji su bili poznati zagrebačkoj grupi budući da su u nekoliko navrata iz njihovog grada slijedili neke sigurnosno-obavještajno zanimljive osobe (književnik Anđelko Vuletić i dr.) i predavali ih zagrebačkoj grupi na daljnji tajni postupak nadzora.

Svjedok navedenih događanja završava priču podatkom koji se odnosi na Roka Dodiga. Osim što je bio na čelu ili u vrhu štaba savezne akcije, slovio je za najboljeg poznavatelja metodologije rada njemačke obavještajne službe. Kao titoist nije mogao prihvatiti dolazak Slobodana Miloševića na vlast, pa se jednostavno odselio u Njemačku. Logično je zaključiti da je zbog svega što je radio bio zanimljiv istoj toj službi protiv koje se dugo godina profesionalno borio.