Zašto vidimo duhove? Stručnjaci objašnjavaju da naše halucinacije nisu posve slučajne ni beznačajne!

Čini se da je broj ljudi koji vjeruju u duhove iznenađujuće velik. Anketa koju je 2019. proveo YouGovAmerica pokazala je da je riječ o čak 45 posto Amerikanaca. Isto toliko ih vjeruje u demone, dok ih u vampire vjeruje 13 posto. Istodobno, prema anketi koju je u Ujedinjenom Kraljevstvu proveo YouGov, 34 posto Britanaca vjeruje u duhove, a čak 9 posto ih tvrdi da su ih vidjeli ili komunicirali s njima. To su prilično visoke brojke, ako uzmemo u obzir da živimo u 21. stoljeću.

U svojoj knjizi “The Believing Brain” (2011.) američki povjesničar znanosti dr. Michael Shermer (67) navodi da su ljudi snažno uvjetovani da vjeruju u sustav “odozgo prema dolje”, što se svodi na vjeru u moćno biće ili sveznajućeg Boga. Pritom je osmislio dva pojma: “patternicity”, tj. pronalaženje značenja u obrascima koja su inače besmislena, te “agenticity”, tj. pripisivanje djelatne moći tim obrascima.

“Kada se formiraju uvjerenja, mozak počinje tražiti i pronalaziti potvrdne dokaze njima u prilog, što im dodaje emocionalni poticaj. Tako se ubrzava osnaživanje tih uvjerenja. Proces se odvija u krugu pozitivnih povratnih informacija o potvrdi uvjerenja”, piše Shermer. Dakle, ako osoba vjeruje u duhove, studije su pokazale da je veća vjerojatnost da će reći da ih je i vidjela. To je zapravo i očekivano, no uzroci su još dublji.

Madam Koi Koi

Znanstvenici tvrde da smo se kao vrsta razvili sa sposobnošću da malčice haluciniramo kako bismo bili spremni na izvanjske prijetnje. Dok hodate mračnom šumom, možda ćete se zavarati misleći da vidite ili čujete nešto neobično. Kada se nađete u takvoj situaciji, imate dva izbora. Ili ćete pomisliti da to nije ništa i krenuti prema izvoru zvuka ili ćete prihvatiti moguću prijetnju i polako se početi udaljavati. Ako se uvjerite da je buka stvarna, veća je vjerojatnost da ćete ostati čitavi. Ali ni to nije sve!

Američki psiholozi 1993. proveli su studiju na 14 udovaca i 36 udovica u svojim sedamdesetima. Polovica ih je rekla kako osjeća prisutnost pokojnika, a trećina da je vidjela, čula i razgovarala s pokojnikom. Zaključili su da je riječ o “trenutnom olakšanju od bolnih simptoma tuge”. Ipak, ako vam baka kaže da ju je sinoć posjetio vaš pokojni djed, netko bi u vašoj obitelji mogao početi vjerovati u duhove. Problem je, dakle, u uvjetovanosti na praznovjerje.

Britanski psiholog Christopher French (65) navodi da ljudi mnogo haluciniraju. Gotovo 40 posto ljudi doživjelo je fenomen paralize sna, no oko pet posto ih je doživjelo nešto još gore – osjećaj da iznad sebe vide nešto užasno dok su paralizirani. Ponekad je riječ o biću koje im sjedi na prsima ili ih čak guši. U našoj se tradiciji takvo biće naziva “mora”, a u engleskoj “night hag” (“noćna vještica”). Poznato je i u brojnim azijskim i afričkim narodima, no ipak, kos svih se razlikuje. Svjedoci “vide” ili “čuju” ono na što su kulturno navikli. U nas nitko neće reći da ga je u snu napala Madam Koi Koi jer ona potječe iz nigerijskog folklora.

Kada je osoba u polusnu, ali još se ne može pomaknuti, njezin mozak postaje naročito oprezan. Osoba je šokirana, uplašena i tjeskobna pa joj san ili noćna mora dočaravaju najstrašnije pojave. Znanstveno je uvjerenje da je to jedan od primarnih razloga zašto duhovi postoje u našim kulturama. Doslovno smo ih “isanjali” u stvarnost.

Uzrok psihoze

U mnogim kulturama duhovi služe kako bismo djecu zaštitili od opasnosti. Babaroga može biti od velike pomoći roditeljima. Ako svojoj djeci kažete da ona noću luta ulicama ili u obližnjoj šumi, to bi ih moglo spriječiti u nepromišljenom udaljavanju od kuće. S druge strane, ako biste im samo rekli da ne smiju nikamo ići, njihova znatiželja i buntovnost mogli bi uzrokovati nevolje. Po načelu “mrkve i batine”, postoje i dobra bića poput Djeda Mraza koji će poslušnu djecu nagraditi darovima ili zubić-vile koja će im ostaviti poklon pod jastukom ako ne budu previše “negodovali” zbog gubitka zuba.

Problem je, međutim, u tome što roditelji takvim zastrašujućim pričama mogu stvoriti neku vrstu neuroze u djece, koja će ih pratiti cijeli život.

Poznato je da u Tajlandu mnoge odrasle osobe vjeruju u strašnog duha imenom Pret koji je vrlo visok, mršav, ružan i uvijek jako gladan. Ima sićušna usta, poput ušice igle, ali i velik želudac koji se nikada ne može napuniti. Roditelji pričaju djeci da će se u sljedećem životu roditi kao Pret ako ne budu činili što im se kaže. Stoga mnogi odrasli Tajlanđani znaju reći da se ne osjećaju ugodno kada su sami. Tolika je moć vjerovanja u duhove.

Ovdje je također važno napomenuti da su neke studije pokazale da studenti koji kritički razmišljaju u mnogo manjem broju vjeruju u duhove. Tajlandski obrazovni sustav desetljećima je kritiziran jer ne uključuje kritičko mišljenje.

To je još jedan razlog što su duhovi prisutni u našim životima. To je ujedno i razlog zašto ljudi mogu prebrzo zaključiti da su vidjeli nekakav lik ondje gdje ga zapravo nema.

‘Isus na tostu’

Pareidolija je psihološki fenomen u kojem se slučajni upitni podražaji tretiraju kao značajni. Obično se to događa u vizualnoj i zvučnoj percepciji. Svi smo vidjeli “fotografije duhova” koje se pojavljuju na internetu ili pune tabloidne medije. Ljudi su vidjeli Isusa na tostu, vraga u oblacima, vješticu u šumskim krošnjama i sl. Znanstvenici kažu da ljudski mozak nevjerojatno brzo može prepoznati lice u slučajnim pojavama. Namećemo obrasce stvarima i dajemo im slobodu, baš kako je rekao Shermer. Cijelo vrijeme dok smo budni, primamo nevjerojatnu količinu informacija, a mozak ne može obratiti pozornost na sve, inače bi došlo do preopterećenja podacima. Velika većina percepcije popunjava praznine, čime se bavi naš mozak.

Upravo zato mozak može stvoriti sliku koje nema, zbog čega biste mogli pomisliti da ste vidjeli sablasno lice, a zapravo, da ste se malo bolje zagledali, shvatili biste da je to zapravo plastična vrećica na grani obasjana mjesečinom.

Isto je i s riječima. Svi smo čuli pogrešne riječi u pjesmama. Jednom kad ih tako zapamtimo, uvijek ćemo ih tako i čuti. Isto se događa kada pokušavamo čuti poruku u sablasnom nesuvislom zvuku. Znanstvenici to nazivaju “fenomenom elektroničkog glasa”.

Dana 15. kolovoza 1951. u općini Pont-Saint-Esprit na jugu Francuske, oko 250 ljudi razboljelo se pošto su pojeli “ukleti kruh”. Neki su povraćali i bili prikovani za postelju, neki su umrli iskačući kroz prozor ili bacajući se u rijeku, a neki su doživjeli neobične halucinacije. Načelnik općine ovako je prepričao jezivi događaj: “Vidio sam kako zdravi muškarci i žene odjednom histeriziraju, kidaju plahte ili se skrivaju ispod deka. Ljudi su mislili da ih jedu tigrovi, a jedan momak je rekao da je mrtav, da mu je glava od bakra te da mu zmije rigaju vatru u trbuhu”. Očekivano, mnogi su “vidjeli i duhove”.

Na koncu se ispostavilo da je došlo do masovnog trovanja halucinogenom gljivom raženom glavicom (Claviceps purpurea) koju je 1938. švicarski kemičar Albert Hofmann (1906.-2008.) iskoristio za izradu LSD-a.

Znanstvenici smatraju da su takve halucinacije mogle dovesti do sjajne poezije, umjetničkog izražavanja, pa čak i vjerskih iskustava. Moguće je da su neki ljudi vidjeli duhove pod utjecajem nečega što su greškom pojeli, da bi se ta iskustva potom prenosila kroz priče.

No što je s ljudima koji kažu da mogu osjetiti prisutnost duhova?

Nevjerojatan eksperiment

Neuroznanstvenik Giulio Rognini sa švicarskog Saveznog instituta za tehnologiju u Zürichu 2014. pozvao je dvanaest takvih osoba kako bi obavio testove. “Zapanjujuće je da oni često navode kako ‘duh’ ponavlja njihove pokrete ili stav koji zauzimaju u određenom trenutku. Dakle, ako pacijent sjedi, i duh sjedi. Ako stoji, i duh stoji”, naveo je Rognini.

Na dvanaestoro subjekata stručnjak je primijenio MRI tehnologiju za skeniranje mozga. Otkrio je da svi oni imaju oštećenja dijelova mozga odgovornih za orijentaciju u prostoru i kretanje.

Zatim je doveo 48 zdravih osoba koje nikada nisu doživjele natprirodno iskustvo. Prvo im je stavio povez preko očiju i spojio prst sa strojem. Iza njih je bio robot koji je držao metalni prst na leđima ispitanika. Rognini je svakom sudioniku rekao da pomakne prst, a kada su to učinili, robotski prst napravio je potpuno isti pokret na leđima osobe. Bili su svjesni da će ono što su učinili prstom rezultirati iscrtavanjem istog oblika. Sve je prošlo u redu.

No tada je programirao robota da ponavlja poteze s vremenskom odgodom koja je za ispitanika bila neprimjetna. Time je namjeravao simulirati oštećenje mozga koje je otkrio u prvoj skupini ispitanika.

Odjednom, zdravi ispitanici iz druge skupine počeli su govoriti da osjećaju nečiju prisutnost u sobi. Dvojica su čak zahtijevala od Rogninija da im skine povez s očiju. Bili su toliko preplašeni da su odbili sudjelovati na još jednom eksperimentu.

Vremenska razlika očito je snažno utjecala. Robotski prst nije odgovarao onome što im je mozak govorio da je stvarno.

Ljudi s oštećenjem mozga upravo se tako osjećaju cijelo vrijeme. Kada bi osjetili nečiju prisutnost, zapravo bi osjetili sebe, ali percipirali bi drugu osobu.

Možete zamisliti kako je živjeti tako. Zamislite da vam mozak kaže da se sve što činite događa milisekundu poslije. Imali biste osjećaj da je druga osoba cijelo vrijeme uz vas.

Ma koliko racionalno pokušali objasniti svjedočanstva o duhovima, neki će i dalje radije vjerovati u svoja nadnaravna iskustva.