Unuci Tončija Ćurkovića otkrivaju: Hitler je pobjegao iz Njemačke. Naš se djed godinama družio s njim i Pavelićem u Argentini!

“Ante i Adolf bili su veliki prijatelji. Kao da su se znali cijeli život. Nekada su bili ozbiljni, kada bi se prisjećali teških vremena, ali imali su i trenutke kada su se šalili i grlili kao da su braća. Činilo se kao da su odrasli zajedno,” govore brat i sestra koji danas žive u Zagrebu, ali su rodom s jednoga dalmatinskog otoka. 

Zamolili su nas da njihova imena ne spominjemo, a za uzvrat će nam ispričati priču koju im je pričao i fotografijama potkrijepio, njihov djed Tonči Ćurković. On je u tridesetim godinama prošlog stoljeća odselio u Argentinu gdje je vodio uspješan posao prije nego se s obitelji vratio u Hrvatsku. 

Ćurković je, naime, jedan od nekolicine Hrvata koji su svjedočili čestim sastancima između nacističkog vođe Adolfa Hitlera i poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića. Godinama su se u raznim krugovima pojavljivale teorije zavjere da Hitler nije počinio samoubojstvo u Berlinu, već je uspio nekako pobjeći u Južnu Ameriku. Tako se pričalo i da se tamo nekoliko puta susreo s Pavelićem, no usprkos Pavelićevom velikom broju kontakata s hrvatskim disidentima u tadašnje vrijeme, on to nikada nije spomenuo u javnosti niti je ikada prepričao neku od anegdota. Ipak, da su se Hitler i Pavelić susretali, sada nam prvi put potvrđuju Ćurkovićevi unuci, čiji je djed bio prisutan Hitlerovim i Pavelićevim čestim druženjima. 

Stari prijatelji

Iako neki navode da se prvi sastanak između Hitlera i Pavelića dogodio već 1953., Ćurkovićevi unuci kažu kako je njihov djed prvi put svjedočio njihovom susretu tek krajem 1954. Ćurković je već tada bio relativno imućan trgovac koji je posjedovao imanje na obodu Buenos Airesa te su mu u to vrijeme pristupili hrvatski emigranti i upitali ga: “Može li vas poglavnik zamoliti za uslugu?” Ćurković je bio upoznat s činjenicom da je Pavelić već godinama živio u Argentini, no nije imao nikakvog doticaja s njim. Zamoljen je da s vremena na vrijeme ustupi svoje imanje Paveliću kako bi se mogao “sastati sa starim prijateljem.” Ćurković je pristao i Pavelić je vrlo brzo stigao do njegove kuće. Proveli su dan zajedno, a sutradan se pojavio gost.

Bio je to, naravno, Adolf  Hitler osobno. Ćurković je svojoj obitelji detaljno ispričao kako je izgledao taj susret. Hitler se, tvrdi, nije puno promijenio, osim što nije imao svoje karakteristične brkove te je nešto lošije hodao. Čim se pojavio na vratima, Pavelić je skočio da ga toplo zagrli i pomogne mu da dođe do stola. Dugo su razgovarali, prisjećali se ratnih godina, pričali o svojim djetinjstvima i obiteljima, ali i kovali planove za budućnost. Takvi su se sastanci ponovili gotovo desetak puta u Ćurkovićevoj kući, a i njega bi pozvali koji put da im se pridruži u razgovorima. Bili su kao stari prijatelji, objašnjavaju danas unuci, i dodaju da se sastanci između Hitlera i Pavelića nisu održavali samo kod Hitlera, već i na drugim lokacijama, pogotovo u Pavelićevoj kući.

Potvrda u finskom dokumentarcu

Da ova priča ne zvuči potpuno ludo, potvrđuju i svjedočanstva drugih koji su također prisustvovali sastancima. Stolar Hernan Ancin ispričao je jednu takvu priču, kada je rekao da je radio kao stolar za čovjeka koji je živio u Argentini pod imenom Pablo Aranjos. Pseudonim je to, i možda najpoznatiji, kojim se u Argentini služio Pavelić. U jednom je finskom dokumentarnom filmu Ancin posvjedočio jednom od sastanaka. 

“U osnovi je bio isti. Imao je sijedu kratku kosu, ošišanu po vojnički. Bez brčića. Kada je Hitler stigao, podigao je stisnutu šaku ispružene desne ruke. Pavelić mu je prišao, spustio svoju šaku na Hitlerovu i obujmio je. Potom su se osmjehnuli i Pavelić se rukovao s Hitlerom. Uvijek su se tako pozdravljali,” posvjedočio je Ancin koji je dosta siguran da se to dogodilo 1953. godine. Ispričao je kako su ga Pavelić i Hitler pozvali da sjedne s njima i ponudili ga kavu. “U tom trenutku Pavelić Hitleru navodi kako sam upravo ja stolar koji je zaslužan za sve što vidi u ovoj građevini. Hitler mi se u tom trenutku naklonio, kao da me pozdravlja. Bio sam mu u neposrednoj blizini, s njim pio kavu, uvjeren da je to upravo on,” navodi Ancin u finskom dokumentarnom filmu ‘Kuningaskunnan Tuuli’ (‘Vjetrovi kraljevstva’). 

Da je Hitler preživio i susreo se s Pavelićem u jednom je trenutku spominjao i ugledni argentinsko-hrvatski novinar Drago Pilsel koji je u više intervjua potvrdio da je u djetinjstvu čuo takve priče za koje vjeruje da nadilaze domenu običnog ‘rekla-kazala’. Hrvati su znali za sve i bili svjedoci. Jedan od tih hrvatskih svjedoka bio je upravo Ćurković, tvrde njegovi unuci.

Hitlera i Evu u bunkeru zamijenili dvojnici

 I drugi povjesničari i autori su istraživali ovu temu. Argentinac Abel Basti objavio je kontroverznu knjigu ‘Hitler u egzilu’ u kojoj je tvrdio da je Hitler, ne samo bio prijatelj s Pavelićem, već da mu je pomagao logistički te mu je osigurao lažni identitet, sredstva i ljudstvo pomoću kojih je prebačen Španjolsku. Sličnu priču potvrđuju i Ćurkovićevi unuci koji kažu da je njihov djed svjedočio pričama u kojima Hitler i Pavelić govore o budućnosti njihove ideologije te mogućnostima za obnavljanje ideja koje su imali. Zanimljivo, nekoliko godina kasnije, 1956.  u Argentini, Pavelić osniva Hrvatski oslobodilački pokret, političku organizaciju koja je bila nasljednik hrvatskoga ustaškog pokreta i čiji je cilj bio “polučiti potpunu slobodu hrvatskog naroda i ponovno  uspostaviti NDH na čitavom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora.”

Iako je općeprihvaćena teza da su Hitler i njegova supruga Eva Braun počinili suicid u Berlinu, sve je više povjesničara koji sumnjaju u tu istinu i iznose svoja istraživanja koja pokazuju da su se stvari drugačije odvile. Autori knjige “Sivi vuk – bijeg Adolfa Hitlera” Gerrard Williams i Simon Dunstan vjeruju da su Hitlera i Evu u bunkeru zamijenili dvojnici koje je pronašao Martin Bormann. Hitlera je zamijenio Gustav Weber, koji je služio kao Hitlerov dvojnik još od neuspjelog atentata u Vučjoj jazbini, a Evu Braun jedna trećerazrednih glumica. 

Dvojnici su ubijeni  u bunkeru, nakon čega je inscenirano njihovo samoubojstvo. Tu tezu potvrđuje i BBC-jev reporter Thomas Cadett koji je sa Sovjetima ušao u Hitlerov bunker u centru Berlina. “Došli smo do podnožja drvenih stepenica koje su vodile gore u njegovu sobu, samo tri metra od prozora kraj kojeg sam stajao. Tamo, u dnu tih stepenica pronašli su poluspaljeno tijelo čovjeka koji je imao pramen crne kose na desnoj strani lica i male crne brkove. Podobnije su ga pogledali, a onda je njihov liječnik došao do zaključka da je to loš Hitlerov dvojnik, a ne sam Hitler,” ispričao je Cadett 1945. godine.

Bijeg u 53 dana

Nekoliko dana ranije, 28. travnja 1945., usred noći, Hitler, Eva Braun, Bormann i još sedmorica visokopozicioniranih SS-ovaca iskrali su se iz bunkera kroz skriveni tunel.  Na kraju tunela čekao ih je Hermann Fegelein, suprug Evine sestre Gretl Braun. On je ranije od Himmlera organizirao zrakoplov Junkers Ju-52 koji je skupinu čekao na uzletištu Hohenzollerndamm. Do tamo su ih prebacila tri tenka i dva polugusjeničara. Associated Press i Reuters  godinama su kasnije, točnije 1947., razgovarali s pilotom Peterom Baumgartom koji je tvrdio da je dočekao Hitlera na pisti i odletio s Hitlerom, Evom i njezinim šurjakom iz Berlina do aerodroma Tonderu u Danskoj. Skupina se potom ukrcala u drugi zrakoplov koji ih je prebacio do Travemündea na njemačkoj obali. Od tamo ih je drugi avion prevezao u reus u Kataloniji, u područje koje su Francove snage držale pod strogom kontrolom. Iz Katalonije su prebačeni na Kanarske otoke, od kuda su podmornicom klase IX. krenuli prema Argentini. 

Pred kraj rata, nacisti su znali da postoji mogućnost njihovog potpunog poraza i počeli su se pripremati.  Prvi je to shvatio Bormann, koji je 1943. pokrenuo operaciju ‘Orlov let’ putem koje su krijumčarili zlatne poluge, dragulje i ostale dragocjenosti iz Njemačke u skrovišta diljem svijeta, a najviše u Južnu Ameriku. Najviše zlata je slano u Argentinu zbog druge Bormannove akcije, operacije ‘Vatrena zemlja’, kojom je pokušavao osigurati skrovište nacističkim vođama u Patagoniji u Argentini. Williams i Dunstan dokaz za te teze pronalaze u raznim dokumentima, ali i u činjenici da  su argentinske zlatne zalihe višestruko uvećane u kratkom periodu. Rezerve su skočile s 346 tona 1940. na 1173 tona 1945. što odgovara iznosu od 1,4 milijarde dolara. 

53 dana otkako su krenuli s Kanara, Hitler i Eva su se iskrcali na obali Argentine. Tijekom života u Južnoj Americi više su se puta selili da bi se na kraju skrasili u podnožju Anda.  U palaču Inalco preselili su se 1947. godine, a odabrana je zbog svoje potpune nepristupačnosti. Područje između San Carlos de Barilochea i Villa La Angosture u pokrajini Rio Negro neodoljivo je podsjećalo na Bavarsku, a palača Inalco na Berghof. Nedaleko od granice s Čileom, na najudaljenijem kraju jezera Nahuel Huapi, Inalco je bio skriven od pogleda i do njega se moglo doći samo brodom ili hidroavionom. Cijelu su tu dolinu prizvali “Dolina Adolfa Hitlera” dok su se okolna naselja zvala Deutschland (Njemačka), Heimat (Domovina) i Vaterland (Zavičaj). 

Hitler je umro u veljači 1962.

Williams i Dunstan nadalje tvrde kako je Eva 1954. napustila Hitlera i preselila se u gradić Neuquén, gdje još dan-danas postoji njezina kuća za koju svi žitelji znaju. Svoje tvrdnje potkrepljuju izjavom odvjetnika koji je vodio brakorazvodnu parnicu, a koji i danas živi u Buenos Airesu. U “Hitlerovoj dolini” je od 1947. živio i Führerov liječnik, izvjesni Otto Lehmann. Njegove navodne memoare sačuvao je mornar s broda Admiral Graf Spee Heinrich Bethe, s kojim je dr. Lehmann njegovao oboljelog Hitlera. Bethe je memoare predao kapetanu Manuelu Monasteriju s kojim se sprijateljio ’70-ih godina 20. stoljeća. 

Monasterijeva knjiga iz 1987. ‘Hitler murió en la Argentina’ (Hitler je umro u Argentini) obuhvaća neka Lehmannova zapažanja i Betheova sjećanja. Hitler je najvjerojatnije bolovao od Parkinsonove bolesti i to još od ’30-ih godina prošlog stoljeća. Nakon 1950. simptomi su mu se pogoršali, a pogotovo nakon što se 1955. preselio u La Claru. Politika mu više nije bila važna, povukao se u sebe i nije imao dodira s vanjskim svijetom. Lehmann je opisao kako je u razdoblju od 1955. do 1961. Hitler neprekidno fizički i mentalno propadao, a lice mu je postalo dijelom paralizirano. 

U podne, 12. veljače 1962., tada 72-godišnji Hitler srušio se u kupaonici. Tri sata kasnije doživio je moždani udar i tijekom noći pao u komu. Umro je 13. veljače u 15 sati, zabilježio je dr. Lehmann.