Na današnji dan razvijen je prvi motor s unutarnjim izgaranjem

12. siječnja važan je dan za automobilizam, a o tome piše autoportal.

Belgijski je inženjer Jean Joseph Étienne Lenoir (1822. – 1900.) 1858. razvio prvi uspješan motor s unutarnjim izgaranjem. Patenti i nacrti postojali su već pedesetak godina, no tek je Lenoir uspio riješiti većinu problema, napraviti radeći motor i komercijalizirati ga, proizvevši nekih petstotinjak primjeraka statičnog motora za industrijske aplikacije u tvornici u Parizu, ali i licencno u Njemačkoj.

Njegov je pionirski rad snažno utjecao na druge inženjere, koji su nastavili razvijati Lenoirove bučne i rastrošne koncepte i unapređivati ih, u čemu će se dakako najviše istaći Nijemac Otto.

Premda je Lenoir bio vrlo cijenjen za života, čak i odlikovan Legijom časti od francuske države, ipak je umro u siromaštvu 1900. godine, upravo u vrijeme kada su se na cestama masovnije počeli pojavljivati automobili s benzinskim motorima.

Lenoir je bio posve svjestan mogućnosti koje motori s unutarnjim sagorijevanjem imaju u svijetu prijevoza ljudi i robe, a izvršio je i neke od najranijih aplikacija, pa ga smatramo jednim od velikih preteča Daimlera i Benza, jednim od onih ljudi koji su prije njih napravili preteču automobila, ali ih ne možemo smatrati pravim začetnicima, jer su stali s eksperimentima i nisu pokrenuli revoluciju.

Lenoirova je primitivna motorna kočija vozila već 1863., pune 23 godine prije Benzove trokolice, prešla je put od Pariza do mjesta Joinville-le-Pont, jedanaest kilometara za otprilike tri sata, sporije od brzine hodanja.

Ipak, demonstracija je bila toliko zanimljiva i medijski popraćena da se zainteresirao i ruski car Aleksandar II, pa je prototip završio u Petrogradu i ondje nestao. Lenoir nije bio zadovoljan tim vozilom, pa je obustavio daljnji razvoj i okrenuo se drugim projektima.

U samim počecima razvoja automobili nisu imali mnogo od opreme koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Posebice se to odnosi na sigurnosne elemente, rani automobili gotovo da i nemaju kočnice, a sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća mnogi su tvrdili kako su kočnice na stražnjim kotačima nepotrebne, pa čak i opasne!

Još je manje pozornosti posvećivano pregledu događaja iza vozila, po tradiciji konja i kola informacije o stanju iza vozača mogle su se dobiti samo okretanjem glave. No povećanjem brzine automobila pojavila se i potreba za bržim i manje opasnim načinom procjenjivanja situacije.

Dorothy Levitt je već 1906. savjetovala vozačice da uvijek pri ruci imaju ogledalce, povremeno ga podignu i promotre situaciju iza sebe. No prva sigurno zabilježena uporaba ‘retrovizora’ datirana je u 1911. i zbila se na inauguralnoj utrci za 500 milja Indianapolisa.

Pravila su propisivala da mora nastupiti i suvozač, čija je glavna zadaća bila pratiti stanje na stazi i obavještavati vozača. No Ray Harroun (1879. – 1968.), jedan od najvećih američkih vozača onog vremena, koji se vratio iz mirovine samo za Veliku utrku, došao je sam, a na njegovom se automobilu nalazio neobičan dodatak, vozačko ogledalo.

Harroun je u žutom Marmonu odnio pobjedu u utrci, nakon što su mu suci na jedvite jade dopustili startati, zorno demonstrirajući praktičnu primjenjivost novotarije. Bili je to njegova osma pobjeda na ovalu u Indianapolisu, a nakon nje se definitivno povukao.

Automobili su oko 1914. počeli biti opremani osvrtnim zrcalima, no Harroun nije previše trčao za izumiteljskom slavom, skromno priznajući da je ideju preuzeo od neke konjske zaprege koju je vidio nekoliko godina ranije. Ovaj veliki vozač preminuo je početkom 1968.

Pored svih ostalih postignuća u iznimnom životu, manje je poznato kako je Henry Ford (1863. – 1947.) otac motorizacije čovječanstva neko vrijeme držao i neslužbeni svjetski brzinski rekord. Na površini zaleđenog jezera St. Clair u modelu ‘999’ vlastite konstrukcije sa 18,9-litrenim rednim 4-cilindrašem vozio je 147,09 km/h, osjetno više od aktualnog rekorda.

Nadležno tijelo za verifikaciju rekorda, L’Automobile Club de France, nije ga priznalo zbog neusklađenosti s njihovi kriterijima (mjerena je samo distanca od jedne milje, a ne i od jednog kilometra), a Fred Marriott će ionako samo dva tjedna potom podići ljestvicu preko 200 km/h, no nedvojbeno je da je 14 dana Ford bio najbrži čovjek na svijetu.

Grof Albrecht von Goertz (1914. – 2006.), potomak plemićke obitelji iz donje Saske, radio je u studiju Raymonda Loewyja, da bi se probio 1955. s dva prestižna sportska modela za BMW, 503 i 507, uz asistenciju kućnog dizajnera Johanna Königa.

Potom je pokušao prodati dizajn Porscheu, što je dovoljno da ga neki izvori krivo povezuju s nastankom modela 911. Uspješniji je bio u Japanu, gdje je za Datsun izglačao linije Silvie CSP311 i postavio temelje koncepta većeg coupea. Na osnovi tog rada nastala su dva legendarna automobila, Toyota 2000GT i Datsun 240Z.

Oba su zapravo dizajnirali Japanci, no Goertzov ‘utjecaj’ nerijetko se interpretira kao da su njegovo djelo. Majstor samoreklame preminuo je 2006., s njim su povezani neki od najljepših automobila ikada, no ne biste baš stavili ruku u vatru da je on uistinu nacrtao ma koji od njih.