Neinformiranost kod djece može proizvesti osjećaj velikog straha, posebno za bake i djedove

Sanja Ivanušević, psiholog i terapeut igrom, osnivačica je Centra za terapiju igrom (CETI). Sanjin glavni interes je psihoterapija djece i mladih i tretman emocionalnih i ponašajnih teškoća kroz terapiju igrom kao i edukacije stručnjaka kroz različite edukacije i radionice. Educirana je iz različitih pristupa terapije igrom (Child-centered play therapy, filial play therapy, “Learn to play”, Test svijeta, Integrativni model, Theraplay, Sandtray playtherapy, Gestalt terapija igrom), kod vodećih svjetskih stručnjaka. Trenutno je u edukaciji iz gestalt psihoterapije, a educirana je i iz područja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Organizator je i provoditelj edukacija iz terapije igrom odobrene od Američkog udruženja za terapiju igrom.a za naš portal odgovorila je na pitanja vezano za najaktualniju temu oko koronavirusa i njegovog utjecaja na djecu.

Od ovog tjedna krenula je Škola na daljinu. Djeca većinu vremena počinju provoditi doma, brojni roditelji odustali su od vođenja djece na izvannastavne aktivnosti, a većina je i ukinuta.

Kako izostanak aktivnosti kao što je sam odlazak i obitavanje u školi, druženje sa vršnjacima te izostanak izvannastavnih aktivnosti, najčešće sportskih,  utječu na djecu?

”Velike promjene utječu na sve nas, i jednako kao i odrasli, i djeca različito reagiraju na njih, uz različit nivo podrške koja im je potrebna da bi se osjećala mirno i sigurno. U situacijama koje uključuju kaos, novost ili prijetnju, a ova je upravo takva, karakteristično je da se vraćamo na stare obrasce, dobro poznate rutine i manje regulirana ponašanja.”

Koje si posljedice promjena ovih rutina i mijenjanja obrazaca ponašanja?

”Neka će djeca biti nemirnija, strašljivija, više će tražiti da budu uz roditelje, trebat će ponovno dodatnu podršku u umirivanju, primjerice spavanje s roditeljima, korištenje dude i slično. Druga će biti pak impulzivnija, teže će surađivati, bilo s odraslima bilo s djecom. Neka djeca će se teže a neka lakše prilagoditi na promjene i nošenje sa krizom i prilagodba ovisi o nekoliko faktora.”, pojašnjava nam psihologinja te dodaje:

”Ključan faktor je način suočavanja nas odraslih. Za djecu je presudno na koji se način mi odrasli nosimo sa tom situacijom i kako joj pristupamo jer mi odrasli definiramo značenje situacije za djecu i modeli smo kako se s njome nositi  – i to ne onime što im kažemo, nego što i kako činimo. Djeca su nepogrešiva u tome da čitaju naša emocionalna stanja i signale, bez obzira što im govorimo.”

Što je u ovom trenutku najvažnije?

”Važno je da iskreno razgovarate s djecom, i ponudite im dobno primjerena objašnjenja o tome što se događa i što se sve radi da budemo sigurni. Budite iskreni i prema tome kako se osjećate, primjerice, recite im da brinete i kako si pomažete. Dozirajte izloženost medijima (nekoliko puta dnevno), izbjegnite da TV i radio budu stalno upaljeni a djeca izložena senzacionalističkim objavama”, odgovara Ivanušević.

”Također, suočavanje može biti teže za djecu i odrasle koji imaju ranija iskustva naglih i iznenadnih promjena i gubitaka, te za osjetljivu djecu i onu koja se uobičajeno teže nose s promjenama i dulje im treba za prilagodbu”, dodaje.

Osjetljivost djece i djeca koja uobičajeno teže nose s promjenama i dulje im treba za prilagodbu

Kako pomoći i podržati djecu?

Informiranost

”Informirajte ih – i predškolsku djecu, onu školske dobi i adolescente na dobno primjerene načine. I malenima trebaju dobno primjerene, kratke i jednostavne informacije što se događa i što činimo da bi bili sigurni – primjerice, peremo ruke, družimo se preko online mreža i ne posjećujemo u živo. Svakako im objasnite zbog čega nešto radimo.

Ukoliko im ne kažete, bilo jer mislite da su premaleni ili pak dovoljno odrasli da imaju sve informacije sami, mogu ostati sa nekom svojom slikom o tome što se događa, koja često može biti katastrofična, uključivati veliki strah i brigu za bližnje, primjerice bake i djedove, ili pak preuzimanje odgovornosti na sebe – „On se ne bi razbolio da nisam bio zločest“ ili „Sigurno se razboljela jer onda nisam oprala ruke“”

Rutina

”Uspostavite rutinu, koja je važna za osjećaj sigurnosti. Uključite djecu u donošenju odluke o novim rutinama – definirajte vrijeme za školske obaveze, za igru, za međusobna druženja, ograničite ekrane, no dopustite online druženja, osigurajte vrijeme u prirodi.

Mnogo toga se mijenja i ne možemo na stari način, no ovo je prilika da stanemo i vidimo što možemo na – nov način.

Tko zna, možda se otvori prostor za nešto novo i kvalitetnije. U kineskom, riječ kriza se sastoji od dvije riječi: rizik i prilika. Stoga je kriza šansa da ujedno i preispitamo stare, neefikasne načine i pronađemo one koji nam bolje odgovaraju i podržavaju naše vrijednosti i način na koji želimo biti. ”

Djeca na otvorenom

Smiju li djeca izlaziti u dječji park primjerice i družiti se s ostalom djecom?  Ukoliko se isto ne preporuča, koji biste savjet dali roditeljima što bi mogli učiniti kako bi se djeci olakšala razdvojenost od vršnjaka?

”Održavanje osjećaja povezanosti je vrlo važno za sve nas, kao  igra i kretanje za djecu. Ukoliko se pak donesu snažnije mjere i zabrane odlasci u parkove, vrijeme je za iskorištavanje svih mogućnosti tehnologije koje imamo – online druženja, online obroci, online igranja…”

Javljaju li vam se već sad roditelji po ovom pitanju? Postoji li već sad mogućnost savjetovanja ili radionica na daljinu koje bi pomogle roditeljima i djeci?

”Kolege i kolegice su se zaista u kratkom periodu angažirali i ponudili vrlo praktične i lako dostupne savjete, od toga kako djeci objasniti situaciju i učiniti je manje stresnom, kako pomoći u prilagodbi i svakodnevno rade na tome. Kod mnogih kolega moguće je savjetovanje i terapija preko online servisa tako da je stručna podrška dostupna.

Roditelji imaju vrlo praktična pitanja – kako im točno reći, kako reći da je netko blizak obolio pa ga sada neće neko vrijeme vidjeti, kako pomoći djeci kod kojih su se pojavile brige i strahovi.

U Cetiju smo s direktnog rada s djecom i roditeljima prešli na online susrete, i iskustva su neočekivano dobra. Čak se i susret terapije igrom može održati na taj način i djeci pružiti podrška kada im treba.”

Što je u ovom trenutku djeci najpotrebnije?

”Da smo mi odrasli stabilni i jasni, fokusirani na ono što radimo da bismo bilo sigurni, a ne na prijetnju, da su u situacijama stresa povezani sa figurama privrženosti i da znaju kako mogu stupiti u kontakt s njima ako su primjerice roditelji na poslu ,da mogu slobodno razgovarati o brigama i svim osjećajima da utvrdimo nove rutine i da zadržimo što je moguće više poznatog.

Kako se ponašati u ovim trenucima? Što biste istaknuli kao pozitivno?

”Prekrasno mi je vidjeti mnoštvo inicijativa gdje se pomaže starijima, nemoćnima i onima kojima je teže. Srce mi je puno kada vidim da smo brižni pojedinci i tako gradimo brižne zajednice i ostajemo povezani. Kada krene opasnost, normalno je da ćemo osigurati sigurnost prvo za sebe i svoje najbliže. No svi smo mi dio zajednice i šireg sustava, koji nam pruža podršku u uobičajenom funkcioniranju i bez kojeg ne bismo bili mogući. Stoga je važno pogledati i van svoga praga i pitati se – kome je možda u ovoj situaciji potrebna pomoć i što ja mogu učiniti? Nemojte čekati nekog drugog, jer u ovakvim situacijama dolazi do efekta promatrača, pri čemu mislimo da će netko drugi reagirati, i tada se dogodi da zbog te podjele odgovornosti – ne reagira – nitko. Stoga, budimo brižna zajednica.