Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

‘Milanović je bio najopasniji za medije, Karamarko nije imao svoj medij’

Autor: Denis Kuljiš

Zašto je u Hrvatskoj cenzura medija dostigla razinu neviđenu poslije propasti komunizma?

Vijesti doznaš na portalima. Na televiziji istog dana vidiš praktično uživo o čemu je riječ i čuješ što kažu protagonisti. Sutradan, o tome nešto piše u novinama. Što misli narod, barem u onim užim krugovima s kojima si u vezi, shvatiš na Facebooku. Tu prestaje horizont politike, jer na Instagramu možeš naći samo šminkerice (tzv. influencerice), zvijezde i antizvijezde. Razlikuju se po tome što zvijezde imaju male ili srednje grudi, a antizvijezde balone i ćube kao začarani žablji princ iz bajke – no ovdje su stvari postavljene naopako, pa tko poljubi takvu princezu sam se pretvori u žabu i osvane u tabloidima. Nešto slično dogodilo se skromnom srpskom kralju bakra…

Ako su vijesti na portalima, a postoje četiri nacionalne televizije koje guraju mikrofone u lice samozadovoljnim ministrima nespremnim da bilo što kažu – dok se raspoloženje javnosti birača ionako formira izvan dosega žurnalizma i reflektira na društvenim mrežama – zašto bi onda bilo tako važno što javlja nacionalna javna televizija i koga je briga što piše u novinama? Zašto je potreban sveobuhvatni pravosudni progon novinara da se spriječi širenje vijesti koje su toliko nebitne?

Pa ipak, to je važno – važno je političarima i ostalim protagonistima podržavljene nacionalne ekonomije i javnog života. Sve PR agencije u gradu, bez obzira rade li za privatne naručitelje ili administrativna tijela, trude se usmjeriti televizijske sadržaje, pogotovo one na javnoj televiziji. Press-cut servisi koji prikupljaju publicirane informacije za klijente koji to plaćaju jer žele znati što se o njima i njihovim poslovima pojavljuje u javnosti, prikupljaju članke novinara ”printa”, pa ih prezentiraju naručiteljima, iako novine imaju nezapamćeno niske naklade.

Sve skupa u Hrvatskoj se na kioscima ne proda više od 30.000 primjeraka dnevnih novina, još toliko pročita se u kafićima, gdje ih uzimaju na pretplatu, i to je sve. Tjednici imaju pet puta manju tiražu i svaki pošteni portal zahvaća neusporedivo više čitatelja. Ali, portale gotovo nitko ne tuži, a ni televizije, što znači da nisu presudno važni za politički proces. Televizija širi predodžbe, a novinski napisi pak imaju težinu, u poslovnim i političkim krugovima…

Lokalni radio i televizija, nekoć moćno sredstvo javnih komunikacija, danas su praktično eutanazirani. Županije i gradovi daju im novac da šute ili su ih otkupili sumnjivi likovi na vezi s lokalnim šerifima. Stoga javljaju samo beznačajne komunalne kvazi-vijesti i reklamiraju kemijske čistionice. Političari su se potrudili da ih destruiraju – prvo podmićivanjem iz lokalnih proračuna, a zatim cenzurnim zakonodavstvom koje izvješćivanje o koruptivnim i sličnim aferama čini previše riskantnim.
Protiv novinara koji razotkrivaju afere, umjesto da pišu o idejnim i vječnim prijeporima, hrvatska država uostalom vodi rat od samog svog osnutka. Politička kasta oduvijek se boji novinara.

Još je najbolje bilo pod Tuđmanom, i to za vrijeme rata. Mogao si se obogatiti ako su te čitali, oglasa praktično nije bilo pa stoga ni očekivanja oglašivača – prvi oglas koji sam objavio u ”Globusu” bio je kompenzacija za toner u foto-kopirnom aparatu, jedina reklama na 48 stranica senzacionalnih i ekskluzivnih napisa s golemim naslovima i dramatičnim fotografijama. Na sudu si tada imao sasvim dobre izgleda da se obraniš ako prezentiraš svoje dokaze i motive za ono što pišeš. Izvukao sam se, recimo, od tužbe za veleizdaju koju je protiv mene digao potpredsjednik Vlade narodnog spasa, dr. Zdravko Tomac kad sam objavio detalje Plana Z-4 (nacrt za sporazum o srpskoj autonomiji). Srećom, branio me Silvek Degen, a on je na sud zaboravio donijeti spis pa je do drugog ročišta stvar legla jer se pokazalo da smo objavili autentične informacije i Vlada je povukla tužbu. Reklama koju smo dobili kad su nas napali u centralnom Dnevniku bila je itekako korisna.

Pod Račanom je isto bilo dobro – on nije imao snage da guši novinstvo, a 3. program dao je njemačkom RTL-u. Američka Nova TV ubacila se na tržište također u njegovu mandatu. Nastao je pluralizam. Austrijanci su kupili ”Večernji”, a Nijemci ”Jutarnji”. Istodobno, otvorile su se kreditne linije kod inozemnih banaka. Bilo je mnoštvo oglasa. Novinari su imali velike plaće.

Dok je trajala konjunktura, idući gospodar svemira, Ivo Sanader, pokupovao je sve medije koji su mu trebali i one koji su mu smetali, a pobrinuo se čak i za svoje idejne protivnike – ako nisu napadali njega samoga, nego stranku – za što ga nije bilo briga.

Milanović je bio najopasniji za medije – ignorirao je one javne, HRT je prepustio Josipoviću, a Informativni program talibanima povezanim s Ministarstvom kulture. Njegov ured dotle je razvio golemu mrežu ”neprofitnih medija” koje je financirala Vlada iz fondova različitih ministarstava. Novac su dobivali ultraljevičari i postkomunisti koji su vodili ”kulturkampf”, idejnu borbu oko svjetonazornih pitanja, na liniji općehumanističkog angažmana i u prilog stranke bezočnih birokrata u koju se u međuvremenu pretvorio SDP.

Karamarko je došao na vlast iz defenzive – nije imao ni jedan svoj medij pa je na ultraljevičare na portalima udario šatoraškim event-menadžmentom i braniteljskim paradama ponosa. Kad je došao na vlast s desno orijentiranom koalicijom, ministar kulture Hasanbegović uskratio je potporu portalima i ostalim staništima humanističke ultraljevice, što se izrodilo u neugodan društveni sukob. To je bilo porazno za HDZ, tradicionalno stranku desnog centra koja sama pacificira svoje najdesnije pobornike tako što ih mobilizira prije izbora, a onda ih, poslije izbora, kad se vlast konzumira, izda i odbaci s obrazloženjem da moraju shvatiti kako su neprihvatljivi za kulturnu Europu, pa kompenzaciju mogu dobiti jedino kokošarskim lokalnim sinekurama uz dopuštenje da se nesmetano i dalje bave svojim parakriminalnim poslovima.

Plenković je sve to skupa naslijedio – nije imao ni jedan svoj medij, a ono što je osvojio od javnih, držali su desničari i klerikalci, naizgled kompatibilni, ali zapravo dvije različite, duboko podijeljene i zaraćene skupine, s kojima on nema ništa. Prvima su ovi drugi licemjeri i beskičmenjaci, a drugima ovi prvi nemoralni oportunist i lopovi. U tom političkom braku teško je posredovati kao i u svađama muža i žene – ne možeš im reći da i jedna i druga strana ima pravo…

Budući da nije imao medije pod kontrolom, a po prirodi svog političkog bića štrebera i birokrata želi sve kontrolirati, Plenković se oslonio na pravosudnu represiju. Na Šeksovo toksično nasljeđe.

Doista, kad se promatra kratka povijest hrvatske države – ni tri desetljeća – moraš zaključiti kako je uz doprinos dr. Tuđmana, najveći bio onaj Vlade Šeksa. Nisu se slučajno našli u istoj priči, povezani su sudbinski.

Kad su osamdesetih godina na Zapadu počeli tražiti nekoga tko će poslije kraha komunizma preuzeti političku inicijativu u državi, na ogled su im doveli dr. Tuđmana u New York i Šeksa u Bruxelles. Obojica su bijedno prošli – nisu znali engleski, Franjo je bio uobražen, a Vlado inteligentan, ali ”sleazy”, što je teško prevesti na hrvatski –ljigav možda?

Kad se osnivao HDZ, Vlado je doveo više delegata nego ih je imao Tuđman, ali kako je zagrebački povjesničar postao šef projekta, odmah se odlučio riješiti osječkog pravnika. Nikad mu nije vjerovao i tu je bio potpuno u pravu. Ali, prepustio mu je pravosuđe. Dok je Tuđman stvarao instrumentarij države, koja se pokazala ekonomski totalno neuspješnom, na razini ostalih balkanskih neuspjeha i daleko od tranzicijskih uzora u Istočnoj Europi, Šeks je stvarao pravosudni aparat, birao ustavne i vrhovne suce, pisao ili skicirao zakone te stvorio ovo najgore pravosuđe u Europi i u kulturnom svijetu, koje se općenito i službeno u EU ocjenjuje kao najlošiji segment nesavršene hrvatske države. Pa ipak, gotovo nitko nije uskratio Šeksu povjerenje da se bavi tim sektorom. Držao ga je Tuđman, bio je ključni čovjek Jadranke Kosor, važan Sanaderu, a još važniji Plenkoviću – jedino ga Karamarko nije fermao. Ali zato je i potrajao tako kratko jer nije uvažavao interese korifeja stranke na kojima se ona i zasniva.

Jedna od najvažnijih Šeksovih aktivnosti bila je ograničavanje slobode štampe. Poticao je zakonodavnu i pravosudnu praksu koja je stvorila sadašnju situaciju – cenzuru, gušenje slobodnog novinarstva. Novinare se sudi po kaznenom zakonu kao kriminalce. Zapriječene su i zatvorske kazne za neplaćene globe za svaku šaljivu primjedbu i metaforu. Uvreda se tretira kao zločin, a ne kao prekršaj koji može presuditi sudac za prekršaje. Uveden je institut ”blaćenja”, znači zlonamjerno objavljivanja istine koja nekome smeta… Za to se dosuđuju fantastične novčane odštete u rangu višegodišnjih novinarskih plaća (uračunaju li se i sudski i advokatski troškovi). Najviše tužbi dižu sami suci. Ukratko, politika spaljene zemlje, jedan od najgorih instituta hrvatskog legalnog poretka osim ovršnih zakona i korupcijskih pojava u trgovačkom sudstvu. Puno rastrojstvo pravosudne vertikale postignuto je uvođenjem ”političkog osigurača”. Ustavni sud sa sucima koje imenuju stranke u prizivnom postupku otvara rupe kroz koje iz mreže iskliznu one najveće ribe.

Možda Tuđmanu nije baš genijalno uspjela hrvatska država, ali Šeksu njegov pothvat jest – Franjo baš nije bio Mozart, ali njegov Salieri svirao je u neke druge diple. Tuđman je ostao na pola puta između Havela i Tita, a Šeks je tu bio Višinski iz našeg sokaka…

Na kraju, represija javne riječi postala je nepodnošljiva. Zemlja se balkanizirala – dok u Beogradu prosvjeduju ispred Radio-televizije Srbije, u Zagrebu se demonstrira na Markovom trgu zbog Hrvatske radiotelevizije. Ovdje su se okupili novinari i opozicija, a povod su tužbe koje HRT diže protiv vlastitih novinara koji ih optužuju za cenzuru. No, problem pritom nije ova ili ona uprava HRT-a, nego sam sustav. Svim javnim poduzećima, onima s prefiksom ”hrvatski”, upravlja direktno vlada, preko ministara i ministarstava. Riječ je o primitivnom balkanskom etatizmu, koji se razlikuje od francuskog. To više liči na socijalizam nego na demokraciju i kapitalizam. Jedna trećina svih zaposlenika namještena je u državnoj administraciji, lokalnoj samoupravi i javnim službama, a još trećina u javnim poduzećima. Te dvije trećine ne pridonose razvoju, rastu blagostanja i Hrvatska neprestance stagnira…

Tko je kriv? Lako je izračunati.

Na početku, Hrvatska je bila ekonomski najnaprednija u Jugoslaviji, a time i u Istočnoj Europi. Imala je strojarsku i elektro-industriju, farmaceutiku, postojala je razgranata poljoprivredna, prerađivačka i drvna industrija. Izvozili su u cijeli svijet, ne samo robu, nego i visokotehnološki inženjering. Hrvatski petrokemijski div vadio je naftu i plin po cijelom svijetu, na kopnu i pod morem. Kad se Jugoslavija raspala, Hrvatska je pobijedila u ratu za nezavisnost tehničkim nokautom u petoj godini sukoba. No, danas je posljednja ekonomija u Istočnoj Europi.

Hrvatska postoji 29 godina. Tuđman je tu državicu konstruirao, ostali su samo šofirali kad su došli na red. HDZ je vladao 21 godinu, i kriv je oko 73 posto, a SDP 8 godina, što znači da snosi krivicu za ostalih 27 posto. Bit će, dakle, da najveću krivica za neuspjeh te operacije ima primarijus doktor Tuđman, ali on ima i zasluga, ali Šeks, njegov advocatus diaboli – i ne samo njegov – kakve je on zasluge stekao za tri desetljeća na visokim političkim funkcijama? Kao taktičar i stručnjak za poslovnik pomagao je da se skrpa sadašnja Plenkovićeva trula koalicija, a pridonio je više od ikoga drugog da se stvori hrvatski pravosudni sustav koji uništava hrvatsko novinarstvo.

Demontažu političkog apsolutizma u Hrvatskoj, koji razara ekonomiju i društvo, treba započeti demontažom cenzure koja guši medije. To mora biti primarni cilj u idućem političkom ciklusu.

Autor:Denis Kuljiš
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.